Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/09 (N. D.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4136/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4136/09, rješavajući apelaciju Njegoslava Duvnjaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Njegoslava Duvnjakapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000741 od 1. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-06-000142 od 10. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj RS.42/04 od 27. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Njegoslav Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000741 od 1. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-
Ž-06-000142 od 10. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS.42/04 od 27. januara 2006. godine. Apelant je 7. decembra 2011. godine dopunio svoju apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS.42/04 od 27. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa tužene Republike Srpske, MUP Republike Srpske Banjaluka, Policijska stanica Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena), te da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao shodno potrebama službe i njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu isplati naknadu na ime izgubljenih ličnih dohodaka i drugih prava iz radnog odnosa od 7. juna 2004. godine do vraćanja na posao kao i troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene od 1993. godine do 5. marta 2004. godine kada mu je Rješenjem tužene broj 05/2-126-150 prestao radni odnos. Osnovni sud je naveo da je Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) donijela Odluku broj K/B-295/04 od 3. februara 2004. godine o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane Republike Srpske i policije u kojoj je predviđeno da će MUP Republike Srpske na osnovu kriterijuma za utvrđivanje viška radnika otpustiti 621 policajca, a da se prema navedenim kriterijumima trebaju otpustiti policajci koji su u dosadašnjem radu po bilo kom osnovu kompromitovali i svojim postupcima štetili službi u cjelini, da nisu pokazali nikakvu zainteresovanost u radu u kontinuitetu i da nisu ostvarili očekivane rezultate rada. Dalje, Osnovni sud je istakao da je tužena, na osnovu utvrđenih kriterijuma, sačinila spisak viška radnika-policajaca MUP-a Republike Srpske među kojima je bio i apelant koji se nalazio na 172. mjestu sa 275 negativnih bodova jer je četiri puta bio disciplinski kažnjavan i izrečene su mu disciplinske mjere za teže povrede radnih dužnosti, a sem toga, tri puta je uzastopno bio ocijenjen sa ocjenom „ne zadovoljava“ zbog loših rezultata rada. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je tužena kod primjene kriterijuma u apelantovom slučaju pravilno primijenila Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika MUP-a Republike Srpske. Osnovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da su pomenuti negativni bodovi rezultat subjektivnog odnosa njegovih starješina prema njemu, kao i da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa nezakonito. Naime, Osnovni sud je utvrdio da na osnovu rješenja o disciplinskoj odgovornosti, ocjeni rada koju je tužena pravila za svoje radnike, te rezultatima apelantovog rada, proizilazi da su se stekli uslovi na osnovu kojih je apelant dobio negativne bodove i što je opredijelilo tuženu da prilikom određivanja kriterijuma postupi u skladu sa Odlukom Vlade i na taj način riješi višak radnika, među kojima je i apelant, na način da u radnom odnosu ostanu oni radnici koji nisu imali negativnih bodova. Prema stavu Osnovnog suda, neosnovani su i apelantovi navodi da se kriterijumi primjenjuju retroaktivno jer je tužena utvrđivanje kriterijuma napravila u skladu sa pomenutom Odlukom Vlade kako bi se sprovela reforma, odnosno otpuštanje 621 policajca. Pored toga, Osnovni sud je zaključio i da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena bila dužna da ga rasporedi na drugo radno mjesto ili mu omogući prekvalifikaciju, ili ponudi posao sa skraćenim radnim vremenom, budući da je članom 117 stav 2 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) propisano da ako poslodavac s obzirom na postojeću organizaciju nema mogućnosti da radnika vrati na rad ili neće to da učini, dužan je da mu isplati otpremninu prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000142 od 10. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv Presude Osnovnog suda broj RS.42/04 od 27. januara 2006. godine i osporena presuda je potvrđena.
5. Okružni sud je ukazao na to da je Odlukom Vlade broj K/B-295/04 od 3. februara 2004. godine naloženo MUP-u Republike Srpske da na osnovu kriterijuma za utvrđivanje viška radnika izvrši otpuštanje iz radnog odnosa 621 policajca, te do 29. februara 2004. godine sačini listu za otpuštanje sa tačno određenim brojem radnika sa područja svake policijske stanice. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu sprovedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužena kod primjene kriterijuma pravilno utvrdila broj negativnih bodova apelanta koji se našao na 172. mjestu na listi i na osnovu čega mu je prestao radni odnos. Prema stavu Okružnog suda, tužena je pravilno primijenila odredbe Zakona o radu kojima su regulisana prava radnika koji su tehnološki višak, te je sprovela postupak donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu u skladu sa zakonom, tj, tužena je utvrdila višak policajaca za područje svake policijske stanice, sačinila je kriterijume koji su objavljeni na oglasnoj tabli, izvršila bodovanje u skladu sa kriterijumima, sa bodovanjem su upoznati svi policajci, na bodovanje su mogli uložiti prigovor, što je i apelant učinio, ali je njegov prigovor odbijen. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u zakonskoj proceduri i da su prilikom bodovanja poštovani svi utvrđeni kriterijumi, pa proizilazi da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena pogrešno i proizvoljno primijenila kriterijume za utvrđivanje tehnološkog viška primjenom negativnih bodova, te da ga je tužena za te negativne bodove već jednom „kaznila“. U pogledu apelantovog zahtjeva za vraćanje na rad, naknadu izgubljenih ličnih dohodaka i drugih prava iz radnog odnosa, Okružni sud je istakao da se radi o pravima koja su akcesorne prirode i zavise od glavnog zahtjeva, tj. zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, te je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je navedene zahtjeve odbio kao neosnovane.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000741 od 1. oktobra 2009. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio da je Vlada Odlukom broj K/B-295/04 od 3. februara 2004. godine propisala obavezu utvrđivanja kriterijuma u smislu smanjenja broja zaposlenih za 621 lice. Prema utvrđenju Vrhovnog suda, u izradi navedenih kriterijuma je učestvovala sindikalna organizacija MUP-a Republike Srpske i kriterijumi su bili blagovremeno dostupni svim zaposlenicima. Vrhovni sud je ukazao na to da je primarni princip tih kriterijuma određen kao osnovni i dopunski, svaki je jasno prikazan, sa tačno propisanim brojem negativnih bodova, tako da nema nikakve nedoumice oko utvrđivanja broja bodova za svako poimenično određeno lice. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je tužena u konkretnom slučaju u svemu poštovala obaveze propisane Zakonom o radu u pogledu viška radnika, primjenu svakog kriterijuma je potkrijepila dokazima, iz čega je proizašlo da postoje razlozi za prestanak radnog odnosa apelantu. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o retroaktivnoj primjeni kriterijuma, jer je za ocjenu koje lice će biti višak u konkretnom slučaju bilo potrebno odrediti izvjesni već protekli period u kome su verifikovani rezultati i cjelokupni odnos pojedinca prema poslovima i radnim zadacima. Takođe, prema stavu Vrhovnog suda, ukupni zbir negativnih bodova kojima je polazište apelantovo disciplinsko kažnjavanje i negativno bodovanje po drugim osnovima utvrđenim u prvostepenom postupku, ne predstavljaju dvostruko kažnjavanje, već suprotno, daju jasnu sliku koje lice treba zadržati u službi zbog negativnog ponašanja. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu godišnje ocjene za 2001. i 2002. godinu nisu bile dostupne pa mu je time onemogućeno da zaštiti svoja prava, jer eventualni propust njegovog obavještavanja o ocjeni ne bi doveo do drugačijeg rezultata ocjenjivanja u skladu sa utvrđenim kriterijumima.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni kriterijuma za utvrđivanje tehnološkog viška. Apelant je istakao da je MUP Republike Srpske utvrdio da je on određen kao tehnološki višak na osnovu negativnih bodova za koje je već kažnjen, odnosno izrečene su mu disciplinske mjere za povrede radne dužnosti, ali nijedna od počinjenih povreda radnih dužnosti nije predstavljala osnov za prestanak radnog odnosa. Prema apelantovom mišljenju, MUP Republike Srpske nije imao zakonski osnov za ovakvo postupanje, a što su sudovi propustili da utvrde kao činjenicu, nego su svojim presudama verifikovali nezakonito ponašanje MUP-a Republike Srpske.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović