Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/09 (G. D.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4155/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4155/09, rješavajući apelaciju Gorana Dujakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Dujakovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066439 09 Gz od 25. novembra 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066439 05 P od 21. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-18/05 od 28. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Dujaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 066439 09 Gz od 25. novembra 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 066439 05 P od 21. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda broj P-18/05 od 28. novembra 2008. godine.

2. «Petrol» a.d. PC Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 3. januara 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi naknade štete proizašle iz radnog odnosa.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj P-18/05 od 28. novembra 2008. godine utvrđeno je da je tužba u predmetu tog suda broj P-18/05 povučena, a istim rješenjem i to stavom 2. izreke tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na naknadu troškova postupka apelant odbijen. U obrazloženju je navedeno da se tužitelj, iako uredno obaviješten, nije pojavio na zakazanu glavnu raspravu, niti je svoj izostanak opravdao, a punomoćnik apelanta nije tražio da se ročište održi, pa je sud primjenom odredbe člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja. Odlučujući o troškovima postupka Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 390. ZPP-a kojom je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Osnovni sud je pozivajući se na citiranu odredbu ZPP-a obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.300,00 KM, u skladu sa tarifnim brojem 3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 68/05; u daljnjem tekstu: Tarifa), a koji se odnose na odgovor na tužbu 200,00 KM, pristupa na pripremno ročište dana 3. juna 2008. godine, 7. jula 2008. godine i 15. avgusta 2008. godine, ukupno 500,00 KM, pristupa na glavnu raspravu dana 26. septembra 2008. godine 100,00 KM, četiri sata odsustva iz kancelarije 240,00 KM i paušal 25% 260,00 KM, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, koji se odnosi na razliku između traženog i dosuđenog iznosa zahtjev apelanta odbijen kao previsoko postavljen.

4. Odlučujući o troškovima postupka po prijedlogu tužitelja za povrat u pređašnje stanje Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 066439 05 od 21. septembra 2009. godine obavezao tužitelja kao predlagača da apelantu kao protupredlagaču naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 380,25 KM, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na naknadu troškova postupka apelant odbijen. U obrazloženju je navedeno da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbačen kao neblagovremen i nedozvoljen, pa je sud o traženim troškovima postupka odlučio, shodno odredbama čl. 386. i 387. ZPP-a, te obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 380,25 KM, a koji se odnose na zastupanje na ročištu dana 17. septembra 2009. godine 200,00 KM, jedan sat odsustva iz kancelarije 60,00 KM, iznos paušala 65,00 KM i 55,25 KM PDV (17%), a sve u skladu sa tarifnim brojem 3 Tarife, dok je ostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog odbijen kao previsoko postavljen.

5. Odlučujući o žalbama apelanta podnesenim protiv rješenja iz tačaka 3. i 4. ove odluke Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 066439 09 Gz od 25. novembra 2009. godine žalbe odbio i osporena rješenja Osnovnog suda od 28. novembra 2008. godine i 21. septembra 2009. godine potvrdio, dok je stavom 2. izreke istog rješenja odbio apelanta za zahtjevom za naknadu troškova na ime sastava žalbe. U obrazloženju je istaknuto da su predmet odlučivanja po žalbama osporena prvostepena rješenja u pogledu odluke o troškovima postupka. Okružni sud je pojasnio da je rješenjem od 28. novembra 2008. godine apelatnu dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 1.300,00 KM, shodno tarifnom broju 3 Tarife, dok su rješenjem od 21. septembra 2009. godine apelantu kao protivpredlagaču dosuđeni troškovi u iznosu od 380,25 KM, koji su također obračunati prema istom tarifnom broju. Dakle, prema ocjeni Okružnog suda provostepeni sud je apelantu dosudio troškove postupka prema tarifnom broju 3 Tarife, jer se upravo taj tarifni broj odnosi na radne sporove, kojim je propisano da advokatu za zastupanje pripada 100 bodova, pa je, shodno navedenom, prvostepeni sud u oba rješenja pravilno dosudio troškove.

6. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao odlučiti o troškovima primjenom tarifnog broja 2 Tarife, jer se u konkretnom slučaju radi o procjenjivoj stvari s obzirom na to da je tužbeni zahtjev izražen u novcu. Okružni sud je svoj stav obrazlažio činjenicom da se potraživanje tužitelja odnosilo na manjak prilikom popisa, a što spada u sporove iz radnog odnosa, pa je zaključio da je pravilno prvostepeni sud primijenio tarifni broj 3 Tarife, budući da se radi o ptraživanjima iz radnog odnosa.

7. U odnosu na zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe Okružni sud je istakao da, s obzirom da apelantove žalbe nisu osnovane, neosnovan je i postavljeni zahtjev, pa je primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a odlučeno kao u stavu 2. izreke rješenja.

8. Apelacijom se ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da su redovni sudovi donijeli nepravilne i nezakonite odluke u pogledu dosuđenih troškova primjenjujući tarifni broj 3, a ne tarifni broj 2 Tarife jer se u konkretnom slučaju radi o procijenjenom, a ne o neprocjenjivom predmetu, pa su na taj način sudovi grubo povrijedili odredbe procesnog prava i tarifni broj 2 Tarife. Apelacijom je predloženo usvajanje apelacije i ukidanje rješenja Okružnog suda, te da se istom sudu naloži da donese novu odluku kojom će se u cijelosti uvažiti žalbe apelanta i tužetelja obavezati da apelantu, pored dosuđenih troškova, isplati i razliku troškova u iznosu od 3.000,00 KM, odnosno 585,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovi sastava žalbe u iznosu od 1.516,00 KM, odnosno 351,00 KM. Apelacijom se traži da se apelantu priznaju i troškovi za sastav apelacije u iznosu od 658,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelacijom se ukazuje da je osporenim rješenjima došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu jer su sudovi, odlučujući o troškovima postupka, pogrešno primijenili tarifni broj Tarife, kao i odredbe procesnog prava.

12. U vezi sa navedenim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da se u apelaciji zapravo ponavljaju navodi iz žalbe o kojima se Okružni sud već izjasnio preispitujući osporena rješenja Osnovnog suda zaključivši da su žalbe neosnovane jer je prvostepeni sud odluke o troškovima donio pravilno primjenjujući tarifni broj 3 Tarife, budući da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu. Osnovni i Okružni sud su za svoje odluke dali je dovoljna jasna obrazloženja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu zahtjeva apelanta da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/09 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio