Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4166/09 (Mahira Hamzić r. Teftedarija)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4166/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4166/09, rješavajući apelaciju Mahire Hamzić r. Teftedarija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahire Hamzić r. Teftedarija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2838/05 od 17. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1569/03 od 22. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mahira Hamzić r. Teftedarija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kraljevine Belgije, koju zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Edina Jahić & Tanja Hadžagić iz Sarajeva, podnijela je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2838/05 od 17. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1569/03 od 22. juna 2005. godine.

2. Apelantica je tužbom pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom protiv općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja da je, u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 38/98; u daljnjem tekstu: ZOSO), prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se na nalazi u Sarajevu, ul. Ferhadija broj 16/pr., po strukturi jednosoban, površine 19 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena dužna da apelantici to svojstvo prizna, kako bi na temelju te presude apelantica stekla sva prava i obaveze koja pripadaju nositelju stanarskog prava, koji je to pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine.

3. Općinski sud je Presudom broj P-1569/03 od 22. juna 2005. godine apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te istovremeno apelanticu obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.357,50 KM. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u priložene materijalne dokaze, te saslušanjem svjedoka H.U., B.K., A.T. i V.B. cijeneći dokaze, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je sporni stan, čiji je vlasnik tužena, koristila, kao bespravni korisnik, bez zaključenog ugovora o korištenju Paša Muminović (apelanticina nana) od 1971. godine do 21. jula 1995. godine, kada je umrla. Nakon provedenog postupka i ocjene dokaza za Općinski sud nije bilo sporno da je apelantica rođena 11. marta 1974. godine i da je, kao unuka Paše Muminović, prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana 9. oktobra 1990. godine, dok su njeni roditelji živjeli svojoj kući u Sarajevu na adresi Sumbul česma 33. Ono što Općinskom sudu nije bilo sporno je i to da apelantica nije u posjedu spornog stana, te da je nadležni organ uprave po njenom zahtjevu za povrat stana donio pravomoćnu odluku kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da se pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo vodio postupak po zahtjevu apelantice, radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon smrti Paše Muminović koji je okonačan konačnom odlukom kojom je zahtjev odbijen, s tim da je u tom postupku apelantica pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije BiH.

4. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantica u predmetnom stanu povremeno boravila brinući se o Paši Muminović čije je zdravlje zbog starosti bilo narušeno, tako da apelantica u predmetnom stanu nije živjela u zajedničkom kućanstvu sa njom, odnosno u ekonomskoj zajednici, a niti je poslije smrti Paše Muminović nastavila da koristi predmetni stan. Dakle, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelantica živjela u predmetnom stanu sa Pašom Muminović u periodu od 1988. godine do smrti 21. juli 1995. godine, niti je nakon tog datuma nastavila da koristi predmetni stan, kao bespravni korisnik, u kontinuitetu dužem od osam godina. Općinski sud tu spornu činjenicu nije mogao sa sigurnošću utvrditi jer postojanje navedene činjenice tokom postupka nije dokazano, a primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, na apelantici je bio teret dokazivanja činjenica, koje čine stvarnu osnovu tužbe. Prvostepeni sud je još naveo da iskazi svjedokinja H.U. i A.T idu u prilog sporne činjenice, ali da je taj sud arbitrirajući između datih iskaza i iskaza svjedokinje V.B., poklonio punu vjeru drugom iskazu, jer ga je sud ocijenio objektivnim, budući da se radi o susjedi, a iz njenog iskaza je proizašlo da je Paša Muminović uvijek živjela sama, za razliku od drugih svjedokinja koje su opterećene rodbinskim, odnosno prijateljskim odnosima sa apelanticom. Općinski sud je još pojasnio da je poklanjanje pune vjere iskazu susjede V.B. posljedica i ocjene drugih dokaza, a posebno dopisa mjesne zajednice Baščaršija iz kojeg je proizašlo da je samo Paša Muminović evidentirana u njihovoj evidenciji. Prema ocjeni Općinskog suda osporavanje navedenog iskaza od strane punomoćnice apelantice je bilo paušalno i usmjeno na to da je iskaz svjedokinje V.B. kontradiktoran sa iskazom koji je ta svjedokinja dala u upravnom postupku, bez preciziranja u čemu se konktradiktornost sastoji.

5. Općinski sud smatra da je pozivanje apelantice na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) neosnovano jer, prema ocjeni tog suda, da bi se nekom osiguralo pravo uživanja u njegovoj imovini morala bi se prethodno osigurati, odnosno utvrditi, dovoljno čvrsta veza sa tom imovinom, a okolnosti koje su pratile konkretan odnos apelantice prema predmetnom stanu na to ne ukazuju, imajući u vidu da je apelantica bila mlađa osoba, čiji su roditelji živjeli u porodičnoj kući u Sarajevu, što ne ukazuje na eventualnu potrebu i usmjerenost apelantice i Paše Muminović da žive zajedno u predmetnom stanu koji bi ona osjećala svojim. Osim toga, prema mišljenju Općinskog suda, prema redovnom toku stvari, nije se ni moglo očekivati da apelantica, zbog školovanja, učestvuje u plaćanju režijskih troškova ili troškova oko vođenja domaćinstva i sl., što bi bile okolnosti koje bi išle u prilog tužbe.

6. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2838/05 od 17. septembra 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, nakon što je preispitao osporenu prvostepenu presudu, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, izveo zaključak da je osporena presuda, u kojoj su dati valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, pravilna i zakonita. Okružni sud je, osvrćući se na žalbeni navod apelantice kojim je ukazala na kontradiktornost iskaza svjedokinje V.B., čijem iskazu je prvostepeni sud poklonio punu vjeru, ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je u vezi s tim istakao da navedeni iskaz navodima žalbe nije doveden u sumnju, jer je navedena svjedokinja živjela u istoj zgradi, povremeno se viđala sa Pašom Muminović i da je u svom iskazu bila siguran i uvjerljiva da je Paša Muminović živjela sama, a da je pravilna ocjena ovog dokaza ukazuje i potvrda mjesne zajednice Baščaršija iz koje proizlazi da je na adresi spornog stana evidentirana samo Paša Muminović, pa upravo ovaj dokaz ukazuje da su iskazi svjedokinja A.T. i H.U. pravilno ocijenjeni kao pristrasni i neobjektivni za šta je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvata i taj sud.

7. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pošto je prvostepeni sud utvrdio da tužiteljica u predmetnom stanu nije živjela sa Pašom Muminović, niti je stan nastavila da koristi poslije njene smrti, tako da razlozi apelanticinog odlaska u Belgiju 1994. godine, koje u žalbi navodi, nisu od uticaja za rješenje ovog spora, niti na valjanost presude. Kantonalni sud smatra neosnovanim tvrdnje žalbe da je sporni stan bio apelanticin dom na dan 30. april 1991. godine imajući u vidu da apelantica tokom postupka nije uspjela dokazati da je trajno živjela u predmetnom stanu, te da je to bio njen dom, bez obzira što je bila prijavljena na adresi predmetnog stana od 9. oktobra 1990. godine, jer samo prijava ne znači i uživanje i korištenje stana, a dokazima kojim je sud poklonio vjeru, utvrđeno je da predmetni stan nije koristila u periodu od 1988. godine do 21. jula 1995. godine, kada je Paša Muminović, kao bespravni korisnik predmetnog stana, umrla. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju ožalbene presude, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalano pravo, te da stoga ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustsva Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji se pojašnjava da je apelanticina nana, Paša Muminović, višedecenijski korisnik predmetnog stana, bez zaključenog ugovora o korištenju, ali da se u svjetlu Odluke Ustavnog suda broj U-14/00 , apelanticina nana može smatrati nosiocem stanarskog prava. U apelaciji se navodi da je apelantica živjela sa nanom od 1988. godine, jer se brinula o bolesnoj i teško pokretnoj nani, zatim, da se 1994. godine udala, da je sve do odlaska u izbjeglištvo zajedno sa suprugom živjela kod nane, da se 1999. godine vratila u Sarajevo od kada apelantica vodi postupak za vraćanje predmetnog stana. Apelacijom se ukazuje da se napuštanje stana u ratnom periodu ne može uzeti u obzir jer je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ponovo uspostavljen kontinuitet stanovanja, pozivajući se ponovo na Odluku Ustavnog suda broj 14/00. U navodima apelacije se detaljno opisuje tok postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, te ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelacijom se skreće pažnja na kontradiktornost iskaza svjedokinje V.B. na kojem se i temelje osporene odluke. Apelacijom se još ukazuje da Kantonalni sud nije obrazložio zašto je prihvatio utvrđenim činjenično stanje samo na osnovu dijela provedenih dokaza, a da nisu uzeti u obzir dokazi koji apelantici idu u korist. Prema mišljenju apelantice Kantonalni sud uopšte nije cijenio činjenicu da je apelantica prilikom izdavanja prve lične karte prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana, što nedvojbeno upućuje na zaključak da je apelantica živjela u predmetnom stanu sa svojom nanom na dan 30. april 1991. godine. Apelantica je na kraju istakla da je svjesna da Ustavni sud nije dužan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili propise, ali da smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti stav Ustavnog suda izražen u odluci AP 311/04, jer su povrijeđena njena ustavna prava, te je predložila ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta Općinskom sudu da po hitnom postupku donese odluku u ovom predmetu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05)

12. U vezi sa prigovorom apelantice da je u predmetnom postupku ocjena dokaza bila prozvoljna Ustavni sud, upravo suprotno apelacionim navodima, zapaža da je Općinski sud dovoljno jasno obrazložio zašto je poklonio punu vjeru nekim provedenim dokazima, a nekim ne, cijeneći dokaze posebno i sve zajedno dovodeći ih međusobnu vezu, upravo kako to i propisuje odredba člana 8. ZPP-a. Takvu ocjenu dokaza i činjenično utvrđenje prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud koji je u žalbenom postupku osporenu prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. Ustavnom sudu se, također, takva ocjena dokaza ne doima očigledno proizvoljnom, pa stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U kontekstu apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji, osim paušalnih navoda, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelacije kojim se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na dom, Ustavni sud se u kontekstu ove povrede poziva na odluku Ustavnog suda, broj AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, u kojoj je Ustavni sud, rješavajući o apelaciji apelantice protiv odluka organa uprave i presude u upravnom sporu kojim je odbijen njen zahtjev za povrat u posjed predemtnog stana, između ostalog, zaključio da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu sa svojom bakom na način na koji bi ostvarila vezu sa tim stanom da bi se on mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da se stoga predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.

16. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da apelantica, ni u parničnom postupku koji osporava predmetnom apelacijom, nije uspjela da dokaže da je nesmetano koristila stan i živjela u zajedničkom domaćinstvu sa nanom do njene smrti i dalje, da bi se predmetni stan mogao smatrati apelanticinim domom, pa se u kontekstu povrede prava na dom Ustavni sud poziva na obrazloženje koje je dato u citiranoj odluci (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tač. 51. do 56., dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. U vezi sa pozivanjem apelantice na Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci, između ostalog, utvrđena povreda prava na dom i imovinu jer je zaključeno da je stan, u koji je apelant uselio na temelju rješenja o dodjeli stana, za koji je plaćao stanirinu i režije, i na dan 30. april 1991. godine bio u faktičkom posjedu stana, apelantov dom, u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, a činjenica da apelant nije zaključio ugovor o korištenju nije mogla biti smetnja da se taj stan, u postupku vraćanja stana u posjed, apelantu vrati. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da pozivanje apelantice na ovu odluku ima smisla jedino u odnosu na apelanticinu nanu, kao dugogodišnju bespravnu korisnicu stana, bez zaključenog ugovora o korištenju da je, eventualno, vodila postupak za povrat predmetnog stana u posjed i da joj je to pravo bilo uskraćeno jer nije imala zaključen ugovor o korištenju. Međutim, dovođenje zaključaka iz citirane odluke u kontekst apelantice i predmetnog slučaja Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, jer je apelantica vodila sasvim drugi postupak u kom, osim toga, nije uspjela da dokaže, kao što je to slučaj u citiranom predmetu, da je predmetni stan bio apelanticin dom, u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, kako bi pozivanje na ovu odluku uopšte imalo smisla (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. U vezi sa pozivanjem apelantice na odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) donesena povodom apelacije protiv presuda u radno-pravnom sporu, Ustavni sud podsjeća da se u tom, činjenično i pravno drugačijem predmetu u odnosu na predmetnu apelaciju, Ustavni sud, zbog očigledno proizvoljnog postupanja suda, izuzetno, upustio u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i primijenili materijalno pravo. Kako je iz svega gore navedenog vidljivo da u kokretnom slučaju, prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu, nije bilo očigledno proizvoljnog ponašanja od strane redovnih sudova, Ustavni sud pozivanje na citiranu odluku smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović