Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4178/09 (V. Š.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4178/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4178/09, rješavajući apelaciju Vase Škore, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Škore podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58-
0-P-900096-08-Rev od 29. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000410 od 14. decembra 2007. godine, i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07-
58-P-900096-04-P od 29. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vaso Škoro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnio je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58-0-P-900096-08-Rev od 29. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-
000410 od 14. decembra 2007. godine, i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-58-P-900096-04-P od 29. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-58-P-900096-04-P od 29. decembra 2006. godine utvrđeno je da je apelant na temelju kupnje postao vlasnik sa ½ dijela zgrade izgrađene na k.č. 8/96-dvorište u Luci, upisane u z.k. ul. 8179 k.o. Mostar, što su tuženi C.S., M.Lj., B.G., R.Š., V.Š., P.Š., D.V., V.V., N.K., D.P. i D.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini sa ½ dijela, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu dosjelosti i ugovora o kupoprodaji postao suvlasnik sa ½ dijela zgrade izgrađene na k.č. 8/95-njiva „Luka“ upisane u z.k. ul. 6312 k.o. Mostar.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom u z.k.ul za k.č. 8/95 i 8/96, posjedovni list broj 2292 k.o. Mostar, te saslušani apelant i tuženi u svojstvu parničnih stranaka, kao i svjedoci. Općinski sud je istakao da je na temelju izvedenih dokaza, koje je cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno da je među strankama nesporno da je apelant po osnovu kupoprodaje postao suvlasnik sa ½ dijela zgrade izgrađene na k.č. 8/96-dvorište u Luci upisane u z.k. ul. 8179 k.o. Mostar, ali da je među strankama sporna nekretnina označena kao k.č. 8/95- njiva u Luci upisana u z.k. ul. 6312 k.o. Mostar površine 142 m². S tim u vezi, Općinski sud je istakao da prema iskazima svjedoka koje je ocijenio jasnim, razložnim i uvjerljivim, proizilazi da apelant nikada nije bio u posjedu nekretnine označena kao k.č. 8/95-njiva Luka, pa se samim tim nisu ni ispunili uslovi za sticanje prava vlasništva na ovoj nekretnini, tj, apelantu nedostaje faktički posjed na pomenutoj nekretnini.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000410 od 14. decembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba koju je izjavio protiv odbijajućeg dijela presude Općinskog suda broj 07-
58-P-900096-04-P od 29. decembra 2006. godine i prvostepena presuda je potvrđena.
5. Kantonalni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 8/95-njiva Luka na temelju ugovora o kupoprodaji jer u postupku pred prvostepenim sudom nije prezentirao takav dokaz. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant nije stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini niti na temelju dosjelosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelant nije bio u posjedu sporne nekretnine, jer je na osnovu posjedovnog lista broj 2292 utvrđeno da se navedena nekretnina vodila u posjedu apelanta i tuženih nakon avio-snimanja iz 1985. godine. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda apelant nije imao potrebno vrijeme za sticanje prava vlasništva na temelju dosjelost, jer je u vrijeme kada je dosjelost počela (1985. godine) bio je na snazi Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80) prema kojem je u članu 28. stav 4. propisano da savjestan držatelj nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću istekom 20 godina. Kantonalni sud je zaključio da, budući da apelant predmetnu nekretninu drži u posjedu od 1985. godine, a tužbu je podnio 21. februara 2004. godine, nisu se ispunili zakonski uslovi po kojima bi stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je članom 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/98), koji je stupio na snagu 17. marta 1998. godine propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda, pa apelant ni po ovom zakonu nije mogao postati vlasnik sporne nekretnine.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 58-0-P-900096-08-Rev od 29. septembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-
000410 od 14. decembra 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je pred drugostepenim sudom počinjena povreda odredaba parničnog postupka, jer je drugostepeni sud ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode koji su bili od značaja za pravilno odlučivanje, te je prihvatajući odluku prvostepenog suda pravilnom i na zakonu osnovanoj, odgovorio na sve žalbene navode apelanta pozivajući se na važeći materijalno pravni propis. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da shodno članu 241. Zakona o parničnom postupku ispituje samo povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je na apelantove navode da prvostepeni sud nije naveo materijalni propis na osnovu kojeg je odbio dio njegovog tužbenog zahtjeva, drugostepeni sud odgovorio na način da je potvrdio u cjelosti prvostepenu presudu utvrđujući da je dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan i za to je dao jasne razloge. Vrhovni sud je, također, naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava budući da je nesporno utvrđeno da ne postoji niti jedan od pravnih osnova za sticanje prava vlasništva apelanta na spornoj nekretnini u skladu sa članom 33. u vezi sa članom 20. niti osnov iz člana 28. stav
4. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti kao relevantna i odlučna za pravilnost odluke apelantova tvrdnja da je u toku trajanja parnice ispunjen rok od 20 godina za sticanje prava vlasništva dosjelošću, obzirom na činjenicu, i pod pretpostavkom da apelant drži spornu nekretninu u posjedu, u tom periodu nema njegove savjesnosti u državini, koja je zakonski uslov za sticanje prava vlasništva.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je prvostepena presuda nepotpuna, odnosno da se prvostepeni sud nije pozvao niti na jedan materijalno pravni propis na kojem je zasnovao svoju presudu, niti je dao ocjenu provedenih dokaza. Apelant je ističe da je na isti način i Vrhovni sud učinio povredu odredaba postupka jer se nije pozvao na neki konkretni materijalno pravni propis. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu u pogledu početka toka dosjelosti, kao i u pogledu njegove savjesnosti posjeda sporne nekretnine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su utvrdili da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini prema odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koji su već izanalizirani pred Vrhovnim i Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ili prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović