Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/09 (I. J.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4185/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 4185/09, rješavajući apelaciju Ibre Jazvina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Jazvina podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001465 09 Gž od 11. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001465 05 P od 8. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Jazvin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin, advokati iz Mostara, podnio je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001465 09 Gž od 11. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001465 05 P od 8. maja 2009. godine. Apelant je 4. oktobra 2010. godine dopunio apelaciju dostavom rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001465 10 Rev od 17. augusta 2010. godine

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001465 05 P od 8. maja 2009. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate, vsp. 5.000,00 KM, obavezan je tuženi da isplati apelantu, na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa za godišnji odmor za period od 2002. do 2007. godine, novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u izreci presude. Isto tako, predmetnom presudom je odbijen u cijelosti dio tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da mu se isplati razlika između isplaćene i pripadajuće plaće u iznosu od 5.959,17 KM, za period od 25. augusta 2004. godine do 1. jula 2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. septembra 2005. godine pa do isplate, te je tuženi obavezan da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 197,00 KM. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u tužbi naveo da je zaposlen kod tuženog na radnom mjestu referenta za raseljena lica i socijalnu zaštitu, područni ured Jugoistok. Nadalje je naveo da su odredbama Statuta tuženog, Odluke o organizaciji Gradske uprave tuženog i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) uređeni temelji jedinstvene gradske uprave tuženog, unutrašnja organizacija gradskih službi i njihov broj, te da je Odlukom o utvrđivanju općih smjernica kadrovske politike utvrđena struktura plata, platni razredi i plaće namještenika Gradske uprave kao i naknade koje nemaju karakter plaća. Apelant smatra da mu shodno navedenim propisima pripada pravo na plaću odgovarajuće visine i naknade koje nemaju karakter plaće-topli obrok i regres, a da mu je tuženi obračunavao i isplaćivao manju plaću od one koja mu pripada i to od momenta konstituisanja jedinstvene Gradske uprave tuženog, na način da su različito obračunavane plaće u različitim područnim uredima.

3. Prvostepeni sud je uvidom u Odluku Visokog predstavnika broj 184/04 od 28. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) utvrdio da je ista prethodila ujedinjenju gradskih općina tuženog, te da je u članu 18. iste navedeno da od 16. marta 2004. godine zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi tuženog. Članom 19. Odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30 juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji utvrđen Statutom tuženog kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja tuženog, te izvršiti sistematizaciju svih radnih mjesta unutar uprave tuženog i obuhvatiti koeficijente za svako radno mjesto što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plaća u skladu sa važećim zakonima. Članom 20. Odluke propisano je da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz člana 19. Odluke sva postojeća radna mjesta popuniti putem objavljivanja internih oglasa u skladu sa važećim propisima. Shodno navedenom, sud je konstatovao da prema citiranom članu 18. Odluke, zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog, sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja i to pod uslovima i u statusu u kojem su se zatekli na dan ukidanja općina.

4. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je tuženi 25. augusta 2004. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), što znači da je tuženi jednim dijelom ispoštovao navedenu Odluku, ali do dana donošenja presude nije okončao postupak izbora i raspoređivanja zaposlenika na radna mjesta u novoj gradskoj upravi. Također, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da su Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plata namještenika Gradske uprave tuženog od 28. juna 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o privremenom usklađivanju koeficijenata) određeni koeficijenti po stepenu obrazovanja, ali i da se takav obračun vrši tek nakon donošenja te odluke, s tim da se prema odredbi člana 4. te odluke tuženi obavezao na isplatu razlike počevši od 1. januara 2007. godine. Isto tako, sud je istakao da kako se zahtjev apelanta odnosi na period do 1. januara 2007. godine, to navedena odluka ne može biti osnov za obračun plaće za sporni period. Konačno, prvostepeni sud je konstatovao da se početni period tužbenog zahtjeva odnosi na 25. august 2004. godine, kada je donesen Pravilnik o plaćama, da je tačno da je članom 28. Pravilnika o plaćama propisano da će se odredbe Pravilnika primjenjivati i za namještenike gradske uprave do donošenja zakonskog propisa o namještenicima kada će se odredbe tog Pravilnika uskladiti sa istim, kao i da, međutim, navedeni Pravilnik još uvijek nije primjenjiv zato što je njegova primjena uslovljena postavljanjem na novo radno mjesto, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001465 09 Gž od 11. decembra 2009. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i presuda Općinskog suda broj 07 58 P 001465 05 P od 8. maja 2009. godine potvrđena. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, istakao da je nesporno da je tuženi usvojio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama, ali da do dana donošenja presude nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja radnika, iako je raspisan interni oglas. Shodno tome, sud je naveo da «prelazni period» za sve namještenike, pa i za apelanta još uvijek traje, jer još niko od namještenika nije zaključio novi ugovor o radu, shodno članu 21. Odluke, kojim će za zaposlenika, koji bude primljen na novo radno mjesto unutar uprave tuženog, biti iskazani uslovi koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnoj organizaciji. Zatim, sud je istakao da je zbog toga taj Pravilnik još uvijek neprimjenjiv, iako je stupio na snagu, iz razloga što je uvjetovan prijemom-postavljenjem na novo radno mjesto, a očigledno je kao u predmetnom slučaju da, iako je interni oglas raspisan, nije izvršen izbor po navedenom Pravilniku, pa se isti ne može primjenjivati ni u pogledu plaća na namještenike koji su zadržali svoj raniji posao. Shodno navedenom, sud je konstatovao da su različite plaće zaposlenika posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da apelant nije dokazao da je u diskriminirajućem položaju, jer su različite plaće zaposlenika koji su radili u različitim područnim uredima, posljedica različitog vrednovanja poslova u vrijeme postojanja više općina.

6. Također, drugostepeni sud je konstatovao da je neprihvatljiv žalbeni navod da je tuženi, donošenjem Zaključka Gradskog vijeća tuženog od 18. maja 2007. godine i Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata od 28. juna 2007. godine, na indirektan način priznao tužbeni zahtjev. Naime, sud je istakao da se navedenim zaključkom i odlukom privremeno vrši usklađivanje koeficijenata za obračun plaća namještenika do njihovog konačnog raspoređivanja, te da pravo na isplatu razlike imaju namještenici, koji zbog neizvršenog raspoređivanja imaju neujednačene koeficijente za obračun plaća iz bivših gradskih općina, te imaju manju plaću od iznosa, koji bi imali, da je obračun plaće izvršen po koeficijentima iz Pravilnika o plaćama počev od 1. januara 2007. godine pa do okončanja procesa raspoređivanja namještenika. Na kraju, sud je naveo da je citiranim zaključkom i odlukom izvršeno samo privremeno usklađivanje plaća i to počev od 2007. godine, te da shodno tome isti ne mogu imati retroaktivno djelovanje i ne predstavljaju priznanje duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, jer se priznanje duga ne može učiniti na «indirektan način», već priznanje duga mora biti učinjeno tako da nedvosmisleno očituje volju da su dug zaista priznaje, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

7. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud rješenjem broj 58 0 P 001465 10 Rev od 17. augusta 2010. godine odbacio kao nedopuštenu u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi propisani novčani cenzus. Vrhovni sud je ocijenio i da odlučivanje o reviziji ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da, shodno navedenom, nema mjesta dopustivosti revizije, ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav 3. ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelant u apelaciji nije izričito pozvao na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, to proizlazi iz navoda apelacije, budući da smatra da se našao u diskriminirajućem položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog jer za iste poslove apelant prima manju plaću. Nadalje, apelant ističe da su sudovi pogrešno cijenili postojeće činjenice u predmetu što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda nisu utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim, «ni zaključci redovnih sudova nisu rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant dopunio apelaciju rješenjem Vrhovnog suda, kojom dopunom osporava isključivo rješenje Vrhovnog suda kojim je njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, odbačena kao nedopuštena iz razloga navedenih u tačci 7. ove odluke. Budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u konkretnom predmetu presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 001465 09 Gž od 11. decembra 2009. godine.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća, te da su Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o plaćama još uvijek neprimjenjivi, iako su stupili na pravnu snagu iz razloga jer još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih Pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od strane Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2968/06.

14. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4185/09 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio