Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-482/09 (V. N.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-482/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-482/09, rješavajući apelaciju Vlade Naletilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Naletilića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001643 08 U od 16. decembra 2008. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj UPII-09-03-25-154/03 od 8. aprila 2008. godine i rješenja Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-3-2950/98 od 3. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Naletilić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 13. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001643 08 U od 16. decembra 2008. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređanja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-03-25-154/03 od 8. aprila 2008. godine i rješenja Odjela za društevne djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 07/II-3-
2950/98 od 3. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Odjela broj 07/II-3-2950/98 od 3. januara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-154/03 od 8. aprila 2008. godine Zorki Šarenac je priznato pravo na posjed stana u Mostaru u ulici Stjepana Radića broj 9/II, te je određeno da joj se predmetni stan vraća u posjed. Navedenim rješenjem apelantu kao privremenom korisniku je naloženo da se iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od dana prijema rješenja bez prava na osiguranje smještaja.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj 07 0 U 001643 08 U od 16. decembra 2008. godine odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju presude se navodi da iz dokaza u spisu proizlazi da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 104-2089-1/1 od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je Mileva Radan 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Istaknuto je da je u tački 2. CRPC odluke navedeno da nosilac stanarskog prava naveden u tački 1. odluke ili članovi njihovog porodičnog domaćinstva koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima, koji je važio na teritoriji Bosne i Herecgovine 1. aprila 1992. godine, uz prezentaciju CRPC odluke i dokaza kojim se potvrđuje da imaju status članova porodičnog domaćinstva sa osobom kojoj je potvrđeno stanarsko pravo mogu stupiti u posjed stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma.
5. Istaknuto je da je Mileva Radan umrla 6. oktobra 2000. godine (nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana, a koji je podnesen u zakonom propisanom roku. Poslije njene smrti tada nadležni prvostepeni upravni organ je donio zaključak kojim je obustavljen postupak povrata stana u posjed zbog smrti podnosioca zahtjeva. Protiv navedenog zaključka žalbu je podnijela Zorka Šarenac, sestra nosioca stanarskog prava, koju je Ministarstvo odbilo rješenjem od 24. juna 2004. godine. Protiv drugostepenog rješenja Zorka Štrbac je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud presudom broj U-
426/04 od 7. februara 2006. godine uvažio, drugostepeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U navedenoj presudi Kantonalni sud je naložio da se u ponovnom postupku utvrdi činjenica da li je Zorka Šarenac bila član porodičnog domaćinstva umrle Mileve Radan.
6. Po mišljenju Kantonalnog suda upravni organi su u ponovnom postupku navedenu činjenicu utvrdili. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu dopisa Ministarstva unutrašnjih poslova HNK PU Mostar od 2. aprila 2003. godine utvrđeno da se Zorka Radan sada Šarenac vodi u evidenciji prijavno-odjavne službe Uprave na adresi Stjepana Radića broj 9, Mostar od 16. decembra 1982. godine, a prema uvjerenju o prebivalištu Ministarstva unutrašnjih poslova HNK PU Mostar-Jugozapad od 30. marta 2000. godine.
7. Iz navedenih dokaza i po mišljenju Kantonalnog suda Zorka Šarenac je stanovala sa svojom sestrom Milevom Radan na dan 1. april 1992. godine i to od 16. decembra 1982. godine, te se može smatrati članom njenog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
8. Kantonalni sud se pozvao na član 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je propisano članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Navedeno je utvrđeno i u CRPC odluci od 8. oktobra 2002. godine. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda poslije smrti nosioca stanarskog prava Mileve Radan njena sestra Zorka Šarenac kao raseljeno lice i član porodičnog domaćinstva imala je pravo nastaviti postupak vraćanja u posjed pokrenut po zahtjevu njene sestre Mileve Radan a na osnovu člana 53. stav 2. Zakona o upravnom postupku u vezi sa članom 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Istaknuto je da su organi uprave dali uvjerljive razloge zbog čega su Zorki Šarenac priznali pravo vraćanja predmetnog stana u posjed i te razloge u cjelosti je prihvatio i Kantonalni sud.
9. Kantonalni sud je naveo da je apelant u odnosu na predmetni stan imao status privremenog korisnika stana i u odnosu na taj stan nije imao nikakva druga prava niti su u odnosu na taj stan postojali apelantovi pravni interesi zasnovani na zakonu. Na osnovu zapisnika sa usmene rasprave od 12. marta 2003. godine utvrđeno je da apelant na dan 30. april 1991. godine stanovao u porodičnoj kući u Pologu koja je uvjetna za stanovanje i u posjedu je njegove porodice pa je pravilno prvostepeni organ utvrdio da se apelant ima smatrati višestrukim korisnikom stana na osnovu člana 11. stav 1. tačka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pored navedenog istaknuto je da je apelant u odnosu na navedeni stan mogao steći status privremenog korisnika stana na osnovu rješenja Federalnog ministartstva odbrane od 3. novembra 1997. godine a na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da Kantonalni sud nije donio zakonitu odluku, te da se Zorki Šarenac, kao sestri ranijeg nosioca stanarskog prava nije moglo priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu. Navodi da Zorka Šarenac nije bila legitimisana da podnese takav zahtjev. Također organi uprave nisu utvrdili da li je ona nosilac stanarskog prava na nekom drugom stanu, te da ničim nije dokazala da je živjela u trajnoj zajednici sa svojom sestrom.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović