Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/09 (TP „Malpreh“ AD Banja Luka)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-537/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine u predmetu broj AP 537/09, rješavajući apelaciju TP „Malpreh“ AD Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TP “Malpreh” AD Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 986 od 26. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Ps-436/00 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TP „Malpreh“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa VD direktora Vesna Pucarević, podnio je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 986 od 26. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-436/00 od 28. novembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-436/00 od 28. novembra 2005. godine obavezan je apelant da Gradu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neplaćene zakupnine isplati iznos od 203.215,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 80.365,13 KM počev od 1. januara 1999. godine a na iznos od 122.850,29 KM počev od 1. januara 2000. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 7.317,75 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu troškova postupka preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio Osnovnom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta radi duga u iznosu navedenom u izreci presude za neplaćene zakupnine za 1998. godinu i 1999. godinu na osnovu kojeg je taj sud donio rješenje o izvršenju broj IP-376/00 od 12. juna 2000. godine. Nakon toga, apelant je izjavio prigovor na navedeno rješenje koje je Osnovni sud rješenjem od 26. juna 2000. godine uvažio, stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene izvršne radnje pa je postupak nastavljen kao da se radilo o tužbi. Navedeno je da je tužitelj je u prijedlogu odnosno tužbenom zahtjevu naveo da je sa apelantom zaključio ugovore o zakupu poslovnih prostora u Banja Luci na osnovu kojih je i fakturisao apelantu iznose zakupnine koje apelant nije platio. Nadalje, navedeno je da apelant u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu nije osporavao navedeno dugovanja i da je istakao da se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji što je osnovni razlog neplaćanja dugovanja ali da je na glavnoj raspravi osporio dugovanje istakavši da sporni ugovori o zakupu datiraju od prije 25 godina i da je, s tim u vezi, nastupila zastara potraživanja, da dug nije realno prikazan budući da je tužitelj sam preračunao iznose zakupnine iz yu dinara u KM na šta apelant nikada nije dao suglasnost. Apelant je također tvdio da je sa tužiteljem kao zakupodavac zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija 11. aprila 2004. godine u kojem je članom 10. ugovoreno da će se ugovorena zakupnina kompenzirati kroz ranije utvrđeni dug apelanta tužitelju kao i da je u aprilu 2005. godine, u cilju mirnog rješenja nastalog spora, nudio tužitelju da u zamjenu za sporni dug uzme u vlasništvo jedan poslovni prostor na koji prijedlog tužitelj još uvijek nije odgovorio.
3. Osnovni sud je, dalje, naveo da je u postupku proveo dokaze pobliže navedene u presudi, da je apelant izjavio prigovor na dokaze koje je proveo tužitelj jer su ti dokazi dostavljeni tek na glavnoj raspravi te da je sud odbio taj prigovor kao neosnovan. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je članom 77. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da najkasnije na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti tokom postupka kao i da na pripremno ročište donesu sve predmete i isprave koje žele upotrijebiti kao dokaz ali da taj sud smatra da je tužitelj na pripremnom ročištu predložio sve dokaze koje mu je sud dozvolio da izvede na glavnoj raspravi ali da je po odobrenju suda, pošto je sadržina tih ugovora bila poznata apelantu, dostavio ugovore o zakupu tek na dan glavne rasprave te da iz tog razloga nije bilo povrede odredbe navedenog člana. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta vezan za visinu utvrđene cijene zakupa u KM jer je tadašnja cijena bila utvrđena u yu dinarima budući da apelant nikada do glavnog ročišta nije prigovorio iznosu dugovanja nego je i u odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu i saglašavanjem sa članom 10. potpisanog ugovora o zakupu priznao dug kao i na način što je tužitelju u zamjenu za izmirenje duga ponudio poslovni prostor. Osim toga, Osnovni sud je naveo i da apelant ničim nije potkrijepio navedeni prigovor čime je, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant samo želio odugovlačiti postupak i izbjegavati plaćanje obaveze.
4. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan i prigovor apelanta koji se tiče zastare potraživanja budući da je članom 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje zakupnine bilo da se plaća povremeno bilo u jednom ukupnom iznosu zastarijeva za tri godine a da je članom 388. istog zakona propisano da se zastarjevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom. Kako je predmetna tužba, odnosno prijedlog za izvršenje, podnesena 20. juna 2000. godine a tiče se potraživanja zakupnine za 1998. i 1999. godinu dakle u okviru roka od tri godine, Osnovni sud je odbio apelantov prigovor zastare. Osnovni sud je odbio i apelantov prigovor da je trebao izvršiti prebijanje navedenog potraživanja na osnovu člana 10. ugovora zaključenog 10. novembra 2004. godine u kojem je ugovoreno da će se zakupnina plaćati „kompenzacijom kroz ranije utvrđeni dug zakupodavca prema zakupcu“. Ovo stoga što apelant, prema obrazloženju Osnovnog suda, izvodeći kao dokaz navedeni ugovor, nije izjavio tužitelju da vrši prebijanje niti je tokom postupka po tom osnovu podnio protivtužbu te. Navedeno je da, ako bi taj sud i uzeo u obzir da iako apelant nije izričito izjavio da vrši prebijanje da je prebijanje traženo, sud to ne bi mogao učiniti budući da nije naznačen iznos koji bi trebao biti prebijen niti ga je apelant tokom postupka označio. Konačno, Osnovni sud je naveo i da je odredbom člana 583. ZOO propisano da je zakupac dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom kao i da je isto propisano i članom 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da je članom 262. ZOO propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze a dužnik je dužan isputniti je u svemu onako kako glasi. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu duga u iznosu navedenom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom kako je tužitelj u zahtjevu i tražio.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 011-0-Pž-06-0000 57 od 27. marta 2006. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje, da dokazi -ugovori o zakupunisu dostavljeni u spis niti apelantu na izjašnjenje sve do ročišta za glavnu raspravu, da ti ugovori datiraju od prije 25 godina te da je slijedom toga tužitelj jednostrano izvršio konvertovanje dinarskih iznosa iz ugovora u KM. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz predmetnih ugovora o zakupu proizilazi da su ti ugovori zaključeni između Samoupravne interesne zajednice stanovanja Banja Luka (u daljnjem tekstu: SIZ stanovanja Banja Luka) kao zakupodavca i Radne organizacije „Trgopromet“ Banja Luka OOUR „Malprex“ Banja Luka kao zakupca te da je odredbom člana 8. svih ugovora ugovoreno da je zakupac dužan da za korištenje poslovnih prostora plaća zakupninu mjesečno na račun zakupodavca. Okružni sud je naveo da shodno odredbama člana 567. ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) ugovor o zakupu predstavlja ugovor kojim se jedan od ugovarača obavezuje da drugom ugovaraču ustupi izvjesnu stvar na određeno ili neodređeno vrijeme a drugi ugovarač se obavezuje da će mu tu stvar vratiti po proteku ugovorenog vremena i dati naknadu. Navedeno je da zaključenjem ugovora o zakupu, koji nastaje kada se ugovarači sporazumiju o bitnim elementima ugovora (predmet zakupa, rok trajanja zakupa i zakupnina), dolazi do zasnivanja obligacionog odnosa između ugovarača pri čemu svaki od ugovarača stiče na osnovu ovog obligacionog odnosa određena prava i preuzima određene obaveze. Okružni sud je naveo da iz predmetnih ugovora o zakupu proizilazi da su ih zaključili SIZ kao zakupodavac i Radna organizacija „Trgopromet“ Banja Luka OOUR „Malprex“ Banja Luka koji su nosioci prava i obaveza iz ovih ugovora iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju nosilac prava da zahtijeva zakupninu SIZ stanovanja Banja Luka a zakupac ima obavezu da plati zakupninu.
6. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju aktivno legitimisan Zavod za izgradnju Banja Luka a ne tužitelj te je „nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj aktivno legitimisan da postavlja zahtjev za isplatu zakupnine iz osnova pravnog posla u kome se tuženi odnosno pravni prednik tuženog [apelanta] nalazio sa trećim licem. Iz ovog slijedi da tužitelj nije bio u obligaciono pravnom odnosu sa tuženim iz koga izvodi svoje potraživanje pa slijedom toga po ocjeni ovog suda tužitelj nema osnova za postavljanje zahtjeva tj. da isti nije aktivno legitimisan da postavlja zahtjev za izvršenje obaveze iz ugovora koji je zaključen između trećih lica.“ Nadalje, Okružni sud je naveo da ovakav zaključak stoji pod pretpostavkom da su predmetni prostori prema odluci o udruživanju u SIZ stanovanja i poslovnog i garažnog prostora u društvenoj svojini dati na upravljanje i raspolaganje i dijelu u zakup SIZ- stanovanja na osnovu odluke Izvršnog odbora opštine Banja Luka koja je objavljena u „Službenom glasniku opštine Banja Luka“ broj 13/74. Okružni sud je naveo i da je prema navedenoj odluci opština Banja Luka poslovne i garažne prostore dala na upravljanje, raspolaganje i davanje u zakup tadašnjem SIZ-u Banja Luka a nakon toga ODP Zavodu za izgradnju Banja Luka te da je navedena odluka bila na snazi sve do 30. decembra 1998. godine kada ih je tužitelj preuzeo na raspolaganje, upravljanje i davanje u zakup. Iz predmetnih ugovora o zakupu, prema obrazloženju Okružnog suda, ne proizilazi da su zaključeni na osnovu odobrenja tužitelja tada opštine Banja Luka niti da je sada tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora a što za rješenje predmetnog spora i nije bitna činjenica jer je osnov potraživanja ugovor o zakupu kao obligaciono-pravni odnos koji ne obavezuje da zakupodavac mora da bude i vlasnik poslovnog prostora. Okružni sud je naveo da, međutim, tužitelj nije dokazao da je nakon 30. decembra 1998. godine zaključio ugovor o zakupu sa apelantom temeljem kog bi imao aktivnu legitimaciju za potraživanje zakupnine te da je odlukom od 30. decembra 1998. godine propisano da od toga dana tužitelj preuzima poslove upravljanja, raspolaganja i davanja u zakup poslovnih i garažnih prostora ali da navedenom odlukom nije regulisano da li tužitelj preuzima i nastale obaveze. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo te je preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti odbio.
7. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-06-000 986 od 26. novembra 2008. godine reviziju djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu duga u traženom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. maja 2000. godine i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.317,75 KM tako što je u tom dijelu žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke nižestepenih sudova te naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je SIZ stanovanja Banja Luka stekao pravo davanja u zakup predmetnih poslovnih prostora u društvenoj svojini na kojima je nositelj prava raspolaganja bila Opština Banja Luka na temelju odluke SO Banja Luka od 15. novembra 1974. godine, da su sporne ugovore o zakupu u periodu od 1979. godine do 1985. godine zaključili SIZ stanovanja Banja Luka kao zakupodavac i pravni prednik tuženog kao zakupac, da je nakon prestanka postojanja tog SIZ-a apelant nastavio koristiti predmetne poslovne prostore na temelju ranije zaključenih ugovora te da ih je i koristio i tokom 1998. i 1999. godine ali da za taj period nije platio zakupninu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tužitelj osnovano ukazuje da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da tužitelj nije aktivno legitimisan u ovoj parnici i da nije pravilan zaključak da je nositelj prava raspolaganja na predmetnim poslovnih prostorima Zavod za izgradnju Banja Luka jer je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nakon prestanka postojanja SIZ-a stanovanja Banja Luka kao zakupodavca predmetnih poslovnih prostora tužitelj temeljem odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SFRJ“ br. 33/77, 2/87, 30/90 i 7/92) preuzeo prava i obaveze zakupodavca i stoga je tužitelj aktivno legitimisan u predmetnoj parnici radi čega je u reviziji pravilno ukazano da tužitelju za aktivnu legitimaciju u ovom sporu nije bilo neophodno zaključenje novih ugovora.
8. Nadalje, Vrhovni sud je je obrazložio da je predmetnom tužbom tužitelj zahtijevao isplatu zakupnine za 1998. godinu u iznosu od 80.365,13 KM i za 1999. godinu u iznosu od 122.850,20 KM a apelant u odgovoru na tužbu nije osporio činjenice da je u tom periodu koristio predmetne poslovne prostore u svojstvu zakupca niti je sporio da postoji taj dug i da ga nije platio pa je, prema zaključku Vrhovnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je osnovan zahtjev tužitelja da mu apelant isplati navedeni iznos glavnog duga. Vrhovni sud je naveo da je iz istog razloga neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud donoseći odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na glavni dug postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i da postoji povreda odredbe člana 77. ZPP-a. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud povrijedio navedenu odredbu ZPP-a kada je tužitelju dozvolio da na glavnoj raspravi izvede dokaz uvida u ugovore o zakupu, nije bio od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke kod činjenice da apelant nije osporio postojanje tih ugovora i duga koji se na njima temelje radi čega Vrhovni sud smatra da nije bilo povrede odredaba parničnog postupka shodno odredbama člana 209. ZPP-a. Nadalje, navedeno je i da činjenica da je tužitelj izvršio konvertovanje dinarskog duga u KM, suprotno žalbenoj tvrdnji, nije uticala na pravilnost prvostepene presude u odnosu na glavni dug zbog činjenice da apelant u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu nije osporio da duguje sporne iznose zakupnine. Osim toga, navedeno je i da nije osnovan prigovor zastare potraživanja koji je apelant istakao u toku postupka i ponovio u žalbi protiv prvostepene presude jer nije protekao rok od tri godine propisan odredbom člana 375. ZOO budući da se potraživanja odnose na 1998. i 1999. godinu a tužba je podnesena 25. maja 2000. godine.
9. Vrhovni sud je obrazložio da, međutim, nije pravilna odluka prvostepenog suda kojom je apelant obavezan da na ukupan iznos glavnog duga plati zakonsku zateznu kamatu prije podnošenja tužbe odnosno za period od 1. januara 1999. godine do 23. maja 2000. godine jer je odredbom člana 273. stav 3. ZOO propisano da na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Kako zakupnina predstavlja povremeno novčano davanje, a prvostepeni sud je dosudio kamate za period prije podnošenja tužbe (od 1. januara 1999. odnosno od 1. januara 2000. godine), Vrhovni sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Osnovnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je pogrešno utvrđena činjenica da je tužitelj aktivno legitimisan i da je apelant s tužiteljem zaključio sporne ugovore jer iz ugovora o zakupu jasno proizilazi da su oni zaključeni između trećih lica (apelanta i SIZ-a stanovanja Banja Luka) i da odlukom o preuzimanju predmetnih prostora nije regulisano pitanje da li tužitelj preuzima i nastale obaveze zbog čega, prema navodima apelanta, tužitelj nije bio aktivno legitimisan. Zbog navedenog apelant smatra da je prekršeno materijalno pravo jer su ga sudovi bez ikakvog osnova obavezali da isplati dug tužitelju koji nije aktivno legitimisan u sporu. Osim toga, apelant smatra da je Osnovni sud bio pristrasan jer je dozvolio tužitelju da kopira sporne ugovore i uloži ih u spis nakon glavne rasprave što je i konstatovano u zapisniku sa glavne rasprave 28. oktobra 2005. godine iako su oni morali biti prezentirani još na pripremnom ročištu zbog čega smatra da je pogrešno primijenjeno i procesno pravo.
Relevantni propisi
11. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBIH“ br. 33/77, 2/87, 30/90 i 7/92) koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Zakup ne prestaje kad treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim slučajeva iz prethodnog člana, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.
12. U Odluci o raspolaganju, upravljanju, dodjeli i davanju u zakup poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u svojini grada Banja Luka („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 15/98) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama te garažnim prostorom u svojini Grada, upravlja Gradska uprava.
Gradska uprava može uz prethodnu saglasnost Izvršnog odbora Grada, povjeriti određene poslove vezane za upravljanje ovim prostorima, ovlaštenoj organizaciji.
Član 5.
Grad Banja Luka može prometovati ili davati u zakup, poslovni i garažni prostor drugim pravnim i fizičkim licima, u skladu sa zakonom i drugim opštim aktom.
Član 9. Postupak prodaje i davanja u zakup poslovnog prostora i garažnog prostora vršit će se na osnovu Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija te akta o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u državnoj svojini.
Član 11.
13. Danom stupanja na snagu ove odluke prestaji da važi Odluka o udruživanju u Samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja, poslovnog i garažnog prostora u društvenoj svojini čiji je nosilac prava raspolaganja Opština Banja Luka objavljena u „Službenom glasniku Opštine Banja Luka“ broj 13/74 kao i ostale odluke donesene u ovoj oblasti a suprotne su ovoj odluci.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta na plaćanje neplaćene zakupnine za korištenje predmetnih poslovnih prostora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Vrhovni sud dali detaljna obrazloženja i po pitanju postojanja aktivne legitimacije tužitelja i da su se pri tom pozvali na relevantne odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Tim članom je , propisano da zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu,[…], stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije te da u tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca. S obzirom na navedenu odredbu i činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi u osporenim odlukama ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su nakon ukidanja SIZ-a za stambene poslove Banja Luka sva prava i obaveze u pogledu upravljanja poslovnim i garažnim prostorima prešla na tužitelja. Stoga Ustavni sud navode apelanta vezane za nepostojanje aktivne legitimacije tužitelja smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud i obrazloženja navedenih sudova u pogledu provođenja dokaza – prezentacija spornih ugovora o zakupu – na glavnoj raspravi a koji nije dostavljen na pripremnom ročištu ali je predloženo njegovo izvođenje na glavnoj raspravi ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža i da iz činjenice predmeta ne proizilazi da su navedeni sudovi na bilo koji način postupali pristrasno u odnosu na apelanta niti apelant u apelaciji nudi bilo kakve dokaze i argumente iz kojih bi pristrasno ponašanje sudova bilo vidljivo. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović