Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-678/09 (B. V.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-678/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 678/09, rješavajući apelaciju Biljane Vučković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Vučković podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-34/08 od 16. januara 2009. godine, Gž-26/07 od 1. septembra 2008. godine, P-
23/04 od 12. januara 2007. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-14/05 od 20. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Biljana Vučković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pala, koju zastupa Emir Kapidžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-34/08 od 16. januara 2009. godine, Gž-26/07 od 1. septembra 2008. godine, P-23/04 od 12. januara 2007. godine i rješenja Suda BiH broj Gž-14/05 od 20. juna 2006. godine.
II. Činjenice
a) Postupak po redovnom i vanrednom pravnom lijeku pred nadležnim sudovima
2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Bosne i Hercegovine - Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa. Postupajući po tužbi, Osnovni sud je donio presudu broj Rs-15/99 od 14. septembra 2000. godine, kojom je odluku tužene o prestanku radnog odnosa poništio kao nezakonitu i obavezao je da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće poslove i radne zadatke njene stručne spreme i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa, da joj isplati plaće sa svim doprinosima počev od 25. decembra 1998. godine do 31. januara 1999. godine, kao i ostale naknade do dana vraćanja na posao. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva u pogledu prijema u radni odnos i rasporeda na poslove koje je ranije obavljala, odbijen je kao neosnovan.
3. Žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude 25. januara 2001. godine je odbačena kao nedozvoljena. Apelantica je zatim pokrenula postupak izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj Rs-15/99. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj I-23100/02 od 30. decembra 2002. godine dozvolio predloženo izvršenje, na koje je tužena izjavila prigovor i prijedlog za odlaganje provođenja izvršenja. Općinski sud je, odlučujući o prijedlogu, donio rješenje broj I-23100/02 od 18. septembra 2003. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-44/04 od 2. augusta 2004. godine, kojim je prigovor i prijedlog za odlaganje provođenja izvršenja odbio i konstatovao da se rješenje o izvršenju od 30. decembra 2002. godine održava na snazi.
4. Tužena je 27. aprila 2004. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Rs-15/99 od 14. septembra 2000. godine, po kojem se Osnovni sud proglasio nenadležnim za postupanje i predmet ustupio Sudu BiH.
5. Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka, donio rješenje broj Gž-14/05 od 20. juna 2006. godine, kojim je dozvolio ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda broj Rs-15/99 od 14. septembra 2000. godine, navedenu presudu ukinuo i konstatovao da će se postupak nastaviti po pravosnažnosti ovog rješenja. U pouci o pravnom lijeku konstatovano je da žalba protiv tog rješenja nije dozvoljena. U obrazloženju pobijanog rješenja Suda BiH navedeno je da u postupku donošenja prvostepene presude tuženoj nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a što je sud koji je donio prvostepenu presudu morao imati u vidu, s obzirom da mu je bila poznata Odluka tužene broj 23/99 od 22. aprila 1999. godine, kojom je Pravna služba tužene ovlaštena da povodom zakazanih rasprava u imovinskim i drugim sporovima, u kojima je tužena Bosna i Hercegovina, može samo odgoditi raspravu do formiranja odgovarajuće institucije koja će zastupati tuženu pred sudovima i drugim organima.
6. Presudom Suda BiH u prvostepenom vijeću broj P-23/04 od 12. januara 2007. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice i apelantica je tuženoj obavezana isplatiti na ime troškova postupka iznos od 2.121,00KM u roku od 15 dana.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev na utvrđenje da je prestanak njenog radnog odnosa kod tužene nezakonit, obavezivanje tužene da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i uspostavi sva prava iz radnog odnosa, da joj za period od 1. februara 1999. godine do 30. novembra 2006. godine isplati ukupan iznos od 69.830,00 KM na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa za godišnji odmor, nakanda na ime zimnice i vjerskih praznika, te da joj za period od 26. decembra 1999. godine do ponovnog uspostavljanja radnog odnosa obračuna i isplati neto plaću i ostale naknade po osnovu rada i da joj naknadi troškove postupka. Tužena je istakla prigovor neblagovremenosti tužbe zato jer je predmetna tužba podnesena dana 11. maja 1999. godine, a po Zakonu o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) i Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 49/90), koji je preuzet kao propis iz bivše SFRJ kao propis Bosne i Hercegovine, predviđeno je da ukoliko u roku od 30 dana funkcioner ne odluči po prigovoru radnik može po proteku tog roka se obratiti nadležnom sudu u daljenjem roku od 15 dana. Kako je apelantica podnijela prigovor 3. marta 1999. godine i kako po isteku roka od 30 dana nije dobila odgovor, tužena je zaključila da je apelantica u slijedećih 15 imala pravo na podnošenje tužbe nadležnom sudu, odnosno najkasnije do 18. aprila 1999. godine, a tužba je podnijeta 11. maja 1999. godine. Također, tužena je istakla da smatra da apelantica nije ni zasnovala radni odnos kod tužene, jer isti nije zasnovan po propisima Bosne i Hercegovine koji se primjenjuju za rad u institucijama Bosne i Hercegovine, te je predložila da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
8. Nakon što je proveo dokazni postupak (uvidom u dokumentaciju koju je apelantica, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Milorada Rajlića i saslušanjem svjedoka i apelantice u svojstvu parnične stranke) i ocjenio sadržaj izvedenih dokaza na način proveden iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04; u daljnjem tekstu: ZPP), Sud BiH je utvrdio da je apelantica 3. marta 1999. godine podnijela žalbu koopresjedavajućem Savjeta Ministara Bosne i Hercegovine radi prestanka radnog odnosa. Kako nije odgovoreno na navedenu žalbu apelantica je podnijela tužbu 11. maja 1999. godine protiv tužene. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 333. Zakona o državnoj upravi propisano da, u slučaju kada radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijedjeno njegovo pravo ima pravo na prigovor u roku od 15 dana od prijema rješenja, te da je odredbom člana 334. istog Zakona propisano da je funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan donijeti rješenje u roku 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako ne donese rješenje u navedenom roku prigovor se smatra odbijenim. Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa u članu 83. je propisano pravo radnika na tužbu pred nadležnim sudom u roku od 30 dana, odnosno ako je uložio prigovor, po isteku naknadnog roka od 15 dana. Dakle, prema mišljenju Suda BiH u prvostepenom vijeću, apelantica je mogla podnjeti tužbu nadležnom sudu u roku od 45 dana od dana uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa, ili od dana kada joj je uručena radna knjižica, odnosno od dana kada je saznala za povredu svoga prava. Također, sud je naveo da je i odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/94) propisano da protiv svakog rješenja i drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni ima pravo prigovora u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili nekog drugog akta, a po kom je funkcioner dužan odlučiti u roku od 15 dana. Ukoliko u utvrdjenom roku funkcioner ne odluči o podnjetom prigovoru zaposleni se može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.
9. Slijedom naprijed navedenog, te s obzirom na činjenicu da je apelantica tužbu podnijela 11. maja 1999. godine a rok u kojem je imala pravo podnijeti tužbu isticao je 18. aprila 1999. godine, Sud BiH u prvostepenom vijeću je odlučio da je predmetna tužba podnesena neblagovremena. S tim u vezi, sud je konstatovao da je rok u kojem se tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa može podnijeti ima prekulzivni karakter, te da je propuštanjem ovog roka apelantica izgubila pravo na sudsku zaštitu. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da se na prava apelantice iz radnog odnosa primijenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, a ne, kako to apelantica pogrešno shvata, propis koje je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke, odnosno Zakon o državnoj upravi i Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji su preuzeti kao propisi Bosne i Hercegovine i primjenjivali su se na radno-pravni status apelantice. Čak i kada bi apelanticina tužba bila prihvaćena kao blagovremena, sud je naveo da bi primjenom materijalnog prava zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan, imajući u vidu da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica stupila na rad kod tužene mimo legitimnih načina zasnivanja radnog odnosa (protivno odredbama čl. 7. i 8. Zakona o radnim odnosima u državnim organima) odnosno radni odnos nije zasnovan putem oglasa. Ovakvim stupanjem na rad kod tužene, prema mišljenju Suda BiH, apelantica nije zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, već faktički radni odnos, koji nikada ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, bez obzira da li su za to ispunjeni drugi uvjeti, jer je prilikom zasnivanja izostalo javno oglašavanje, pa je stoga tužena odluku o prestanku radnog odnosa mogla donijeti u svako doba. Prema tome, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom prijemu radnika u radni odnos od strane tužene i apelanticinom raspoređivanju na radno mjesto za koje nema kvalifikacije, odnosno stručnu spremu i iskustvo, te da nije odbacio tužbu kao neblagovremena, istu bi odbio kao neosnovanu. Odluku o troškovima postupka sud je donio temeljem odredbe člana 323. stav 1. ZPP. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
10. Presudom Suda BiH u drugostepenom vijeću broj Gž-26/07 od 1. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i prvostepena presuda Suda BiH u prvostepenom vijeću od 12. januara 2007. godine potvrđena.
11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeno vijeće Suda BiH nesporno utvrdilo da je apelantica 3. marta 1999.godine podnijela žalbu (zahtjev za zaštitu prava) kopredsjedavajućem Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, radi zaštite prava zbog prestanka radnog odnosa. O navedenom zahtjevu za zaštitu prava nadležni organ tužene nije odlučivao pa je apelantica podnijela tužbu sudu 11. maja 1999. godine, radi zaštite povrijeđenog prava. S obzirom na ovako nesporno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeno vijeće je, i po ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravilno primijenilo odredbu člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - preuzetog Zakonom o potvrđivanju Uredbe sa zakonskom snagom („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), koji propis uređuje radno pravne odnose zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine u spornom periodu, te je prihvatanjem prigovora tužene o neblagovremenosti tužbe, pravilno odbacilo tužbu apelantice u ovoj pravnoj stvari. Drugostepeni sud je istakao da je neophodno naglasiti da prvostepeno vijeće Suda BiH izrekom pobijane presude nije odlučilo o tužbenom zahtjevu (meritumu spora), već je odbacilo tužbu kao neblagovremenu, iako sud o blagovremenosti tužbe odlučuje rješenjem (član 34. tačka 2. i član 142. stav 3. ZPP), ali da ova povreda odredaba parničnog postupka nije uticala na zakonitost odluke prvostepenog vijeća o odbacivanju tužbe. Prvostepeno vijeće Suda BiH je, po ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, pravilno primijenilo materijalno pravo, jer je Zakon o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 26/04), na koji se poziva apelantica, stupio na snagu 15. juna 2004. godine, tj. kasnije nego što su sporni odnosi čije se raspravljanje traži u ovoj pravnoj stvari nastali, tako da se pozivanje na rok za sudsku zaštitu iz ovog propisa ne može smatrati pravno relevantnim za postupanje suda u rješavanju ovog spornog odnosa. Naime, drugostepeni sud je istakao da je odredbom člana 105. stav 2. navedenog Zakona o radu u institucijama BiH propisano da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Zakon o radnim odnosima, te svi podzakonski akti doneseni na osnovu ovog zakona. Dakle, u prelaznim i završnim odredbama navedenog zakona nije regulisano da će se odredbe ovog zakona o zaštiti prava radnika primjenjivati i na odnose koji su nastali do dana stupanja na snagu tog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, pa su stoga, kako je to naveo drugostepeni sud, rokovi za sudsku zaštitu, odnosno za podnošenje tužbe sudu prekluzivne naravni ustanovljeni u cilju osguranja pravne sigurnosti. S obzirom da apelantica nije ispoštovala zakonske rokove u konkretnom slučaju, drugostepeni sud je zaključio da se ona ne može pozivati na povredu prava na pristup sudu i pravo na pravično suđenje zagarantovano članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Odluka o troškovima postupka je, također prema mišljenju drugostepenog suda, pravilna i zakonita, jer je zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi člana 323. ZPP. Iz svih naprijed iznesenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 191. tačka 2. ZPP.
12. Presudom Suda BiH u revizijskom vijeću broj Rev-34/08 od 16. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izajvljena protiv drugostepene presude Suda BiH od 1. septembra 2008. godine.
13. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je drugostepeni sud, suprotno stavu revizije, postupio u skladu sa zakonom kada je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda, prema kojem je apelantica zaštitu svojih prava iz radnog odnosa putem žalbe kopredsjedavajućem Savjeta (Vijeća) ministara podnijela 3. marta 1999.godine, o kojem nadležni organ nije odlučio u zakonskom roku, pa je apelantica podnijela predmetnu tužbu sudu 11. maja 1999. godine. Prema mišljenju revizijskog suda, osnovano smatra drugostepeno vijeće da je prvostepeno parnično vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 83. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a koji propis uređuje radno-pravne odnose zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine u spornom periodu, te zaključilo da je tužba neblagovremena, pa ju je prvostepeno vijeće iz tog razloga opravdano odbacilo. Naime, kako se dalje navodi u obrazloženju revizijske presude, na konkretni pravni odnos, suprotno navodima revizije, primijenjuje se onaj propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa (prestanka rada apelantici), a ne onaj koji je stupio na snagu kasnije (tokom postupka i u vrijeme presuđenja), što je u skladu sa općim principom vremenskog važenja zakona. Naprijed pomenutom odredbom je, naime, propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji, kao i u slučaju ako taj organ ne odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva ili prigovora, ima pravo da u daljnjem roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Kako je apelantica prigovor (zahtjev za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa) podnijela poslodavcu 3. marta 1999. godine, a poslodavac o tom prigovoru nije odlučio u zakonom propisanom roku od 30 dana, apelantici je prema utvrđenju revizijskog vijeća Suda BiH pripadalo pravo da u narednom (daljnjem) roku od 15 dana podnese tužbu sudu, a taj rok je istekao 18. aprila 1999. godine, a ona je tužbu sudu podnijela neblagovremeno 11. maja 1999. godine, pa je pravilno postupljeno kada je kao takva odbačena. Za razliku od stava revizije, na konkretni slučaj se nije mogao primijeniti Zakon o radu u institucijama BiH, budući da je isti stupio na snagu 15. juna 2004. godine, tj. znatno kasnije nego je pravni odnos izmedju apelantice i tužene nastao, pa svako drugačije tumačenje koje se obrazlaže u reviziji, revizijsko vijeće odbija kao neosnovano.
14. Revizijsko vijeće je, također, prihvatilo tumačenje i stav drugostepene presude, prema kojem je odredbom člana 105. stav 2. zakona o radu u institucijama BiH, propisano da danom stupanja na snagu tog zakona, prestaje da važi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, zatim Zakonom o radnim odnosima, kao i svi podzakonski akti doneseni na osnovu tih zakona, što, medjutim, ne znači da će se Zakon o radu u institucijama BiH primjenjivati i na odnose nastale prije stupanja na snagu tog zakona, nego, kako je naprijed navedeno, na ranije pravne odnose, u skladu sa općim pravilom odnosno principom o vremenskom važenju zakona, primjenjuju se zakoni i drugi propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa. Slijedom toga, revizijsko vijeće Suda BiH sve prigovore revizije istaknute u tom pravcu nije uvažilo, kao što nije uvažilo ni pozivanje apelantice na navodnu povredu Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti revizija u tom pogledu navodi prihvatljive razloge, što je u pobijanoj presudi pravilno i potpuno obrazloženo. Konačno, nisu osnovani ni prigovori apelantice koji se odnose na parnične troškove, jer je odluka o parničnim troškovima zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 323. ZPP, za što su u obje nižestepene presude, a naročito u prvostepenoj, dati potpuni i pravilni razlozi. Revizijsko vijeće je istaklo da se zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova spora mora podnijeti onda kada su troškovi nastali, što u konkretnoj situaciji nije slučaj, tj. da se ne mogu istaći tek u pravnom lijeku. S obzirom na iznijete razloge, revizijsko vijeće je ocijenilo da je revizija neosnovana, pa ju je odbilo primjenom člana 215. ZPP, jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti.
b) Postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu/Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine
15. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) je 12. maja 2005. godine donijela odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj CH/03/14807, kojom je usvojila prijavu apelantice od 14. septembra 2003. godine (podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, zbog neizvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj RS-15/99 od 14. septembra 2000. godine), utvrdila da je apelantici prekršeno pravo na pravičnu raspravu iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da izvrši pravomoćnu presudu Osnovnog suda broj RS-15/99 od 14. septembra 2000. godine, najkasnije u roku od 60 dana od datuma prijema ove Odluke. Što se tiče samog prijedloga za ponavljanje parničnog postupka, Komisija je naglasila da tužena strana (FBiH) mora izvršiti pravosnažnu presudu suda, bez obzira na ovaj prijedlog. Međutim, Komisija je isto tako navela da ova odluka ne prejudicira odluku o eventualnom ponavljanju postupka kao i eventualnom drugačijem ishodu ponovljenog postupka. Odlukom je, također, tužena Federacija BiH obavezana da isplati apelantici iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete, zbog utvrđene povrede prava na pravično suđenje.
c) Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine
16. Ustavni sud je 29. septembra 2007. godine donio odluku broj AP-2476/06, kojom je odbacio kao preuranju apelaciju apelantice podnesenu protiv rješenja Suda BiH broj Gž-14/05 od 20. juna 2006. godine. U obraloženju je Ustavni sud naveo da je, u konkretnom slučaju, uvažen prijedlog tužene za ponavljanje postupka, pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda broj Rs-15/99 od 14. septembra 2000. godine, presuda Osnovnog suda ukinuta i konstatovano da će se postupak nastaviti po pravosnažnosti tog rješenja. Ustavni sud je istakao da pobijano rješenje Suda BiH nije konačna odluka suda, već se njim samo odlučilo hoće li biti dozvoljeno ponavljanje postupka ili ne. Iz navoda odgovora na apelaciju proizlazi da je prvostepeno vijeće Suda BiH u ponovnom postupku donijelo presudu broj P-23/04 od 27. januara 2007. godine, protiv koje je dozvoljena žalba o kojoj odlučuje drugostepeno vijeće Suda BiH, iz čega proizlazi da je apelacija preuranjena.
III. Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, navodeći da je dozvoljavanje ponavljanja pravomoćno okončanog postupka (okončanog presudom Osnovnog suda broj Rs-15/99 od 14. septembra 2000. godine) i naknadno odbacivanje apelanticine tužbe kao neblagovremene rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, te pogrešne primjene i tumačenja materijalnog prava od strane Suda BiH, kako u redovnom tako i u vanrednom postupku. U tom smislu, apelantica je tražila od Ustavnog suda da utvrdi povredu naprijed navedenih ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i da ukine osporene odluke.
IV. Dopustivost
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U konkretnom slučaju, apelantica osporava odluke Suda BiH navedene u dispozitivu ove Odluke, ističući da su one rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnog tumačenja i primjene materijalnog prava od strane Suda BiH. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović