Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-711/09 (N.Ž., M.B., H.B., E.B., S.G., S.M., I.D., E.M., H.K. A.B., E.M., A.Ć. i S.P)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-711/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 711/09, rješavajući apelaciju N.Ž. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije N.Ž., E.M., A.B. i E.M. podnesene protiv zaključaka Općinskog suda u Sarajevu br. 065-0-I-06-

002 322 od 15. decembra 2008. godine, 065-0-I-06-002 431 od 9. juna 2009. godine, 065-0-I-07-001871 od 20. novembra 2009. godine i 065-

0-I-06-002 958 od 24. novembra 2009. godine, kao i apelacije M.B., H.B., E.B., S.G., S.M., I.D., H.K., A.Ć. i S.P. podnesene zbog neizvršenja pravosnažnih presuda u izvršnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetima br. I-5035/05, 65-0-I-

082369 05 I, 065-0-I-07-002659, 065-0-I-06-002 710, 065-0-I-07-

000670, 065-0-I-07-001049, 065-0-I-06-000053, 65-0-I-06-002604, 65-0-I-06-002959, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. N.Ž., M.B., H.B., E.B., S.G., S.M., I.D., E.M., H.K. A.B., E.M., A.Ć. i S.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, Mostara, Potoka i Stoca, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. marta 2009. godine, 27. aprila 2009. godine, 23. juna 2009. godine, 13. jula 2009. godine, 21. jula 2009. godine, 22. jula 2009. godine, 30. jula 2009. godine, 26. oktobra 2009. godine, 26. januara 2010. godine, 1. februara 2010. godine i 3. marta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). N.Ž., E.M., A.B. i E.M. podnijeli su apelacije protiv zaključaka Općinskog suda u Sarajevu br. 065-0-I-06-002 322 od 15. decembra 2008. godine, 065-0-I-06-002 431 od 9. juna 2009. godine, 065-0-I-07-001871 od 20. novembra 2009. godine i 065-

0-I-06-002 958 od 24. novembra 2009. godine. Ostali apelanti podnijeli su apelacije zbog neizvršenja pravosnažnih presuda u izvršnim postupcima pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetima br. I-

5035/05, 65-0-I-082369 05 I, 065-0-I-07-002659, 065-0-I-06-002 710, 065-0-I-07-000670, 065-0-I-

07-001049, 065-0-I-06-000053, 65-0-I-06-002604 i 65-0-I-06-002959.

2. Apelacije su u Ustavnom sudu evidentirane kao AP 711/09, AP 1263/09, AP 1948/09, AP 2203/09, AP 2351/09, AP 2353/09, AP 2356/09, AP 2432/09, AP 3332/09 AP 350/10 AP 431/10 AP 769/10 i AP 773/10.

3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 711/09.

4. Svi apelanti su ishodili pravosnažne presude (u toku 2005. godine) u postupku koji su vodili pred Općinskim sudom u Mostaru protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, a kojim je obavezana tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: izvršenik), da apelantima na ime neisplaćenih plaća (za februar i mart 2001. godine) i naknada na ime regresa (za 2000. godinu, 2001. godinu i 2002. godinu) isplati određene iznose za određeni period sa zakonskim zateznim kamatama. U pravosnažnim presudama (u izreci presuda preciziran period i iznosi naknade plaće i regresa) definiran je i početak toka zatezne kamate tako da ona za plaću za februar 2001. godine teče od 1. marta 2001. godine, za mart 2001. godine teče od 1. aprila 2001. godine, dok kamata na dosuđene iznose regresa za 2000. godinu teče od 1. januara 2001. godine, na iznos dosuđen na ime regresa za 2001. godinu teče od 1. januara 2002. godine, a na ime regresa za 2002. godinu teče od 1. januara 2003. godine pa do isplate.

5. Apelanti su kao tražioci izvršenja podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažnih presuda protiv izvršenika (uglavnom u periodu od aprila do decembra 2006. godine).

6. U prijedlogu za izvršenje apelanti su tražili da sud donese rješenje kojim će dopustiti prinudno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava koja sa nalaze na transakcijskom računu izvršenika u banci (precizirana banka i broj računa) i prijenosom zaplijenjenog novčanog iznosa na transakcijski račun advokata apelanata i to naplatom plaće za februar (preciziran iznos za svakog pojedinog apelanta), zajedno sa kamatom od 1. marta 2001. godine do isplate, na ime plaće za mart 2001. godine (preciziran iznos) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. aprila 2001. godine do isplate, na ime regresa za godišnji odmor za 2000. godinu (u preciziranom iznosu) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2001. godine do isplate, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. godinu (u preciziranom iznosu) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2002. godine do isplate, na ime regresa za godišnji odmor za 2002. godinu (u preciziranom iznosu) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2003. godine do isplate, kao i troškove parničnog i izvršnog postupka (precizirane iznose). Apelanti su tražili da sud zabrani izvršenikovom dužniku (jednoj od navedenih banaka) da izvršeniku isplaćuje bilo kakva sredstva sa njegovog transakcijskog računa sve dok potraživanje po ovom rješenju u cijelosti ne izmiri. Apelanti su tražili da izvršenikov dužnik (banka) obavijesti sud ukoliko nema sredstava na računu ili su sredstva nedovoljna, odnosno da ukoliko nikako nama sredstava banka proslijedi rješenje o izvršenju sljedećoj banci, prema redoslijedu (označene banke: Unicredit banka d.d. Mostar, UPI banka d.d. Sarajevo, Raiffeisen banka d.d. Sarajevo i Central profit banka d.d. Sarajevo).

7. U svim predmetima Općinski sud je donio rješenja o izvršenju (u periodu od aprila do decembra 2006. godine). U nekim predmetima izvršenik je protiv rješenja izjavio prigovor, ali su svi izjavljeni prigovori odbačeni kao neuredni rješenjima Općinskog suda (jer su dostavljeni u jednom primjerku bez obrazloženja a zakonski zastupnik izvršenika nije u ostavljenom roku dopunio prigovor kako bi sud prema njemu mogao postupati). Općinski sud je sva pravosnažna rješenja o izvršenju dostavio nadležnim bankama radi izvršenja. Nakon što su apelanti intervenirali pred Općinskim sudom i u bankama da izvršenja nisu u potpunosti realizirana, jer su banke obračunale kamatu u manjem iznosu od iznosa propisanog Zakonom o visini stope zatezne kamate, Općinski sud je uputio zaključke nadležnim bankama da ga obavijeste o tome da li su u potpunosti proveli rješenja o izvršenju, uz poziv na odredbu člana 175. ZIP-a. Nadležne banke su u svim predmetima Općinskom sudu dostavile dopis da je izvršenje u cijelosti provedeno.

8. Općinski sud je apelantima dostavio dopise banaka, te ih je uputio na to da, ukoliko su nezadovoljni načinom na koji su banke izvršile obračun kamata, banka, u skladu sa članom 175. ZIP-a, odgovara za štetu prouzrokovanu takvim postupanjem.

9. U četiri predmeta (apelanata N.Ž., E.M., A.B. i E.M.) Općinski sud je donio zaključke kojim je konstatirano da je rješenje o izvršenju u cijelosti provedeno, čime je izvršni postupak okončan.

10. U dokumentaciji koja je dostavljana sa apelacijama nalazi se i odgovor predsjednika Općinskog suda, na upit jedne od nadležnih banaka koji glasi: „Da li je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga lex specialis u odnosu na Zakon o visini stope zatezne kamate, odnosno da li se treba primijeniti kamatna stopa od 2,5% na obračun kamata na glavni dug?“. U odgovoru Općinski sud je naveo da se svaki pojedini slučaj rješava posebno i nije nadležan da daje generalno tumačenje pojedinih zakonskih normi, jer autentično tumačenje daje organ koji ih je donio. Također, vezano za upit banke, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 28. ZIP-a regulirano kada se vrši naplata zateznih kamata po izmijenjenoj stopi u izvršnom postupku, te je istakao da za tumačenje ove odredbe nije nadležan.

11. Apelanti ističu da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da Općinski sud nije u cijelosti proveo rješenje o izvršenju, jer banka nije obračunala kamatu u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate, već je primijenila Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Osim toga, apelanti ističu da se kamata po ovom zakonu isplaćuje u visini od 2,5%, a ne nikako. Na ovaj način banka je samovoljno izmijenila izvršnu ispravu, a Općinski sud nije preduzeo ništa da tu samovolju spriječi. Apelanti ističu da ne mogu od banaka tražiti dug, jer banka nije ni imala uputstva kako da postupi. Apelanti navode da je Općinskom sudu ukazivano na navedeno, međutim, time što se Općinski sud nije izjasnio onemogućen im je pristup sudu. Povredu prava na nediskriminaciju apelanti nalaze u tome što su ovakvim postupanjem Općinskog suda stavljeni u diskriminirajući položaj u odnosu na desetine lica koja su u sudskim postupcima u cijelosti namirila svoja potraživanja.

Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Sredstva i predmet izvršenja (1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje. (2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja. (3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih lica, u skladu sa ovim zakonom.

II - IZVRŠNA I VJERODOSTOJNA ISPRAVA

Član 22.

Osnove za određivanje izvršenja

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 28.

Naplata zateznih kamata (1) Ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja poravnanja izmijenila zatezna kamata sud će, na prijedlog stranke, rješenjem o izvršenju odrediti naplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi za vrijeme na koje se ta izmjena odnosi. Član 39. st. 1. i 2.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja. (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.

Član 40. st. 1. i 4.

Dostavljanje rješenja o izvršenju (1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku. O donošenju rješenja o izvršenju sud će istovremeno obavijestiti i poznatog založnog povjerioca. (4) Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i izvršenikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu izvršenika dostavlja se i banci.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

5. Izvršenje na potraživanju po računu kod banke Član 166. Prinudno izvršenje (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno. (2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese s transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiroračuna kod banke da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu. (4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odredit će se broj računa izvršenika s kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate. (5) Sud će rješenjem o izvršenju obavezati banku da dostavi izvještaj o svim promjenama na računu izvršenika ako sredstava na računu nema ili su ona nedovoljna za namirenje potraživanja određenih rješenjem o izvršenju. Izvještaj obuhvata promjene na računu za period od 30 dana do donošenja rješenja o izvršenju i mora da sadrži svaku transakciju na računu, uključujući podizanje gotovine, uplate na račun i isplate sa računa, unutarbankarske i međubankarske prijenose. Podaci koji se dostavljaju, a koji se odnose na međubankarske prijenose moraju sadržavati, između ostalog, ime primaoca i broj računa u odredišnoj banci. (6) Ugovor o štednom ulogu i svakom drugom depozitu se raskida po sili zakona danom izvršnosti rješenja o izvršenju, bez obzira na to da li je oročen ili ne. Po namirenju potraživanja primijenit će se ugovorne odredbe o raskidu ovih ugovora. Član 175. Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete.

13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06 i 31/08), koji je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. Ovim Zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima, nastale na osnovu: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada prema dobavljačima za robe, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja.

1. OPĆE OBAVEZE

Član 4. st. 1. i 4.

Opće obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 01. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obaveza: (4) obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 31,3 miliona KM; […]

14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 35/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

U članu 6. iza stava 1. dodaju se novi st. 2., 3. i 4. koji glase:

Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do dana konačne isplate, otpisuje se.

Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5%. Vlada Federacije će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti podzakonski akt kojim će detaljnije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,5%..

15. Zakon o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 56/04, 68/04 i 29/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/98 i 51/01). Član 2.

Dug iz člana 1. ovoga Zakona revalorizovat će se po stopama revalorizacije koje su utvrdile Narodna banka SR Bosne i Hercegovine, Narodna banka Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Centralna banka Bosne i Hercegovine. Na iznos duga iz člana 1. ovog Zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stava 2. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud primjećuje da su pravosnažnim presudama Općinskog suda utvrđena prava apelanata da im Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane, isplati određeni novčani iznos na ime plaća i regresa sa zakonskom zateznom kamatom. Apelanti povredu prava na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju vide u tome što rješenje o izvršenju nije u cijelosti provedeno jer banka nije pravilno obračunala zatezne kamate, na što su apelanti ukazivali, međutim, Općinski sud nije reagirao. S tim u vezi, bez obzira na to što je u određenim apelacijama apelant osporio zaključak Općinskog suda kojim postupak smatra dovršenim (četiri predmeta), a u ostalim se žali na „dužinu izvršnog postupka jer mu kamata nije u potpunosti isplaćena“, Ustavni sud će ove navode razmotriti sa aspekta obaveza suda u izvršnom postupku, a kako bi utvrdio da li je redovni sud proveo sve potrebne radnje s ciljem izvršenja pravosnažne presude.

18. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36; Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, tačke 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog djelovanja. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza osiguravanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi Evropski sud, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

19. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da se u postupku izvršenja obaveza suda koji provodi izvršenje sastoji u tome da na osnovu prijedloga tražioca izvršenja, kada su ispunjeni zakonom propisani uvjeti, donese rješenje o izvršenju. Rješenje o dozvoli izvršenja je završni akt stadija odlučivanja o izvršenju i osnovni akt za provođenje postupka izvršenja, što u osnovi znači da nema izvršenja bez rješenja o izvršenju. Sam način „donošenja rješenja o izvršenju“ u izvršnom postupku je apsolutno različit od svih ostalih postupaka u kojima se donose rješenja, što podrazumijeva, između ostalog, da se donosi bez principa kontradiktornosti i da samo u situacijama u kojima sud ne dopusti ili odbije da se rješenje donese treba dati obrazloženje. Rješenje o izvršenju je po svojoj prirodi konstitutivno, jer se njime stvaraju novi procesni odnosi, odnosno postupak se nastavlja provođenjem izvršenja.

20. U konkretnom slučaju, Općinski sud je postupao po prijedlogu apelanata i to u prilično kratkim rokovima (od dva do tri mjeseca), na način da je po prijedlozima donio rješenja o dozvoli izvršenja, koja su u kratkom roku postala pravosnažna. Kako je u pitanju novčano izvršenje koje se provodi tako što se sa računa izvršenika u nadležnim bankama „skidaju“ sredstva i prebacuju na račun tražioca izvršenja, sud je pravosnažna rješenja dostavio bankama na realizaciju. Dakle, obaveza suda je da provede postupak do pravosnažnosti rješenja o dozvoli izvršenja (ili ranije) i da rješenje o dozvoli izvršenja dostavi nadležnoj banci (član 40. ZIP-a) koja dalje, zavisno od mogućnosti izvršenika, provodi rješenje o izvršenju na način kako je to predviđeno izvršnom ispravom. Ustavni sud posebno naglašava da je odredbama ZIP-a (član 39. stav 2) regulirano da kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka […] obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, logično, kako zbog ekonomičnosti i efikasnosti postupka, tako i zbog same suštine izvršnog postupka, jer banka najbolje zna „stanje računa izvršenika“ kao i kada je izvršila „naplatu sa računa“, a što je bitno za obračun kamata (jer početak toka kamate određen pravosnažnom presudom, a najčešće kamata teče do isplate).

21. Polazeći od navoda apelacije, Ustavni sud mora da primijeti da je Općinski sud preduzeo sve zakonom propisane radnje i ispunio svoju obavezu koju ima po prijedlogu za izvršenje. Zbog navedenog, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, nego, naprotiv, da je Općinski sud kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju. Naime, Općinski sud je utvrdio apelantovo građansko pravo u parničnom postupku, zatim donio rješenje o izvršenju u „razumnom“ roku, te nakon što je odlučio o prigovoru izvršenika (u predmetima gdje je izjavljen), rješenje o izvršenju dostavio banci na naplatu. Općinski sud je nakon obavijesti apelanata da je banka djelimično postupila po rješenju o izvršenju i zatraženog reagiranja, svojim zaključcima naložio banci da u cijelosti provede rješenje o izvršenju i upozorio banku da će, ukoliko ne postupi po naloženom u smislu člana 175. ZIP-a, odgovarati za štetu tražiocima izvršenja, odnosno apelantima, te zatražio detaljan izvještaj banke. Nakon toga, Općinski sud je u određenim predmetima donio zaključak koji su apelanti osporili apelacijom, kojim je konstatirao da se, u smislu člana 64. ZIP-a, postupak izvršenja smatra dovršenim.

22. Imajući u vidu okolnosti svih predmeta, Ustavni sud upućuje na odredbu člana 170. ZIP-a, kojom je propisano da je banka dužna izvijestiti sud ukoliko postoje određene smetnje za izvršenje rješenja, te ako su te smetnje trajne, sud će obustaviti postupak. Međutim, banka nije ukazivala na smetnje nego je ukazivala na to da je izvršila rješenje o izvršenju. U odnosu na navode apelanata da su samo djelimično naplatili svoja potraživanja, odnosno da banka nije pravilno obračunala zateznu kamatu, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 175. ZIP-a, prema kojim apelant može potraživati naknadu štete od banke ako smatra da zatezne kamate nisu pravilno obračunate. S obzirom na to da je apelant nezadovoljan obračunom kamata, Ustavni sud upućuje na zakonske odredbe kojima je naknada koju su apelanti tražili regulirana posebnim zakonom, te je propisana posebna kamata za potraživanja apelanta. Također, Ustavni sud primjećuje da su „posebni zakoni“ a koji se u konkretnom slučaju odnose i na potraživanja apelanata, stupili na snagu prije donošenja pravosnažnih presuda. Također, Ustavni sud primjećuje da u toku izvršnog postupka, u skladu sa odredbom člana

28. ZIP-a, Općinski sud nije primio (bar takva informacija nije dostavljena Ustavnom sudu) prijedlog stranaka za izmjenu zatezne kamate. Međutim, kako je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom „nepostupanje suda u izvršnom postupku“, koji je „dopustio da banka proizvoljno obračuna kamatu“, imajući u vidu da je banka odgovorna za obračun kamate (i da sud nije primio prijedlog stranke u skladu sa članom 28. ZIP-a), kao i zakonsku mogućnost apelanata da ukoliko misle da im je banka nanijela štetu pokrenu postupak tužbom protiv banke, Ustavni sud smatra apelacije očito neosnovanim.

23. Naime, Općinski sud je dostavio banci pravosnažna rješenja kojim je dopustio izvršenje, u kojim očito nije bilo nikakvih smetnji za postupanje u skladu s njima, čime je iscrpio svoje zakonske mogućnosti postupanja u izvršnom postupku i dalje je „nadležnost“ u postupanju prebačena na banku. Ustavni sud primjećuje da je već razmatrao situacije u kojima su raspravljala problematika izvršenja. U Odluci broj AP 2694/07 (vidi Ustavni sud, odluka o meritumu i dopustivosti od 14. aprila 2010. godine, tačka 56, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 70/10) Ustavni sud je zaključio da nezadovoljstvo apelanta obračunom isplaćenih kamata, koje je izvršio i isplatio Trezor RS u smislu člana 39. stav 2. ZIP-a ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelanti, ukoliko smatraju da kamate nisu dobro obračunate i isplaćene, u smislu člana 175 ZIP-a koja regulira da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete, imaju mogućnost pokretanja tužbe protiv Ministarstva finansija odnosno Trezora RS, radi naknade štete.

24. Nakon navedene odluke, Ustavni sud je donio čitav niz odluka u kojima je (vidi, inter alia, odluke br. AP 2128/08 od 25. oktobra 2011. godine, AP 2204/09 od 6. decembra 2011. godine, AP 707/09 od 23. februara 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) razmotrio apelacije sa identičnim činjeničnim i pravnim sadržajem kao što je konkretna apelacija, te je zaključio da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Dakle, imajući u vidu sve činjenice predmeta, kao i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud primjećuje da nema razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Također, u navedenim predmetima (vidi op. cit. AP 2204/09), u pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud je zaključio da su navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer ih je apelant zasnovao na neizvršenju rješenja u cijelosti, a što je ispitano u vezi sa pravom na pravično suđenje. Dalje, apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu u navedenom predmetu (AP 2204/09 i AP 707/08)

Ustavni sud je ocijenio očigledno (prima facie) neosnovanim, jer apelant nije ponudio konkretne dokaze o diskriminaciji, a apelantovo pozivanje na različite slučajeve sudske prakse samo po sebi ne može biti dokaz da je diskriminiran.

27. Dovodeći u vezu navedene stavove Ustavnog suda iz spomenutih odluka sa činjenicama konkretnih apelacija, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Općinski sud u primjerenim rokovima donio rješenje o izvršenju i rješenje o prigovoru izvršenika, te rješenje o izvršenju dostavio nadležnoj banci na provođenje. Osim toga, s obzirom na to da je u određenim predmetima donijet zaključak (u četiri predmeta) kojim se postupak smatra dovršenim, a u drugim nije, Ustavni sud podsjeća na to da je zaključak u izvršnom postupku procesni akt kojim se upravlja postupkom i kojim se izdaju određeni nalozi službenom licu ili pomoćnim organima suda radi preduzimanja izvršnih radnji radi provođenja izvršenja. Zbog navedenog, činjenica da je u određenim predmetima donijet zaključak, a u drugima nije, u principu ne mijenja ništa u samom postupku izvršenja. Ustavni sud upućuje da se postupak može dovršiti pravosnažnošću odluke o odbijanju ili odbacivanju izvršnog prijedloga (član 64. ZIP-a) ili provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, koju je u konkretnom slučaju preduzela banka. Zbog toga su predmeti u kojima su donijeti zaključci i oni u kojima nisu izjednačeni jer je u svim predmetima banka obavijestila sud da je rješenje u potpunosti namireno, a koja su obavještenja-izjašnjenja banke dostavljena apelantima, čime su predmetni izvršni postupci, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, dovršeni provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava u smislu člana 64. ZIP-a.

28. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-711/09 (N.Ž., M.B., H.B., E.B., S.G… | Sudska praksa | Aktio