Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/09 (DD „Files“ Sanski Most)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 126
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 80
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-789/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP-789/09, rješavajući apelaciju DD „Files“ Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD „Files“ Sanski Mostpodnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110-0-
Rev-06-000808 od 1. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-167/05 od 30. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Ps-732/01 od 27. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DD „Files“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110-0-Rev-06-000808 od 1. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-167/05 od 30. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-732/01 od 27. maja 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-732/01 od 27. maja 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u kojemu je tražio da sud obaveže Poljoprivrednu školu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime duga nastalog uslijed raskida ugovora isplati iznos od 11.775,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. marta 1997. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Istom je presudom apelant obavezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.185,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga iz razloga što je sa tuženom 1. novembra 1991. godine zaključio Ugovor o zakupu poslovnog prostora, prema kojem je tužena kao zakupodavac, apelantu kao zakupcu dala u zakup poslovni prostor od 200 m2 i 800 m2 građevinskog zemljišta, a potom još 100 m2 poslovnog prostora. Zakupnina je određena u visini od 5 KM po m2 za zatvoreni prostor, a za otvoreni 1 KM po m2. Apelant je dalje naveo da je tužena suprotno njegovoj volji 1997. godine zatražila raskid ugovora iz razloga što je prostor htjela predati drugom zakupcu, pa je pozvala direktora apelanta da preda prostor o čemu je sačinjen zapisnik, te 31. marta 1997. godine sklopljen Ugovor o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu poslovnog prostora i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Sporazum). Apelant je ukazao da je ugovor raskinut isključivo na zahtjev tužene, te da tužena nije postupala u skladu s ugovorenim, pa je predložio da se utvrdi vrijednost neamortizovanog dijela objekta i ostalih uloženih sredstava, te da sud obaveže tuženog da mu nadoknadi štetu do koje je došlo zbog prijevremenog raskida ugovora.
4. Osnovni sud je tokom postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka i provođenjem materijalnih dokaza bliže označenih u presudi. Sud je odbio apelantov prijedlog da se izvrši novo vještačenje po vještaku građevinske struke te da se pribave dodatni dokazi iz razloga što je smatrao da su dokazi izvedeni na glavnoj raspravi rasvijetlili činjenično stanje. Sud je ukazao da je apelantov prijedlog za novim vještačenjem i njegove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koji je proveden kao dokaz na glavnom pretresu ocijenio kao nepotrebno odugovlačenje postupka, te da je logično da apelant ima primjedbe koje je istakao s obzirom da se nalaz vještaka kojem prigovara, a za koji je sud utvrdio da je objektivan i profesionalno urađen, razlikuje od onoga što je apelant tražio tužbenim zahtjevom. 5. Sud je ukazao da je tokom postupka utvrdio da nije sporno da su apelant i tužena 1. novembra 1991. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da su 31. marta 1997. godine zaključili Sporazum o raskidu tog ugovora koji su potpisali zakonski zastupnici apelanta i tužene. Ono što se pojavilo kao sporno među strankama je da li je do raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora došlo saglasnošću volja obje ugovorne strane ili nije, jer je upravo iz tog spornog pitanja proizašao apelantov zahtjev da mu se naknadi šteta.
6. Sud je na temelju provedenih dokaza, prije svega teksta Sporazuma od 31. marta 1997. godine, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o sporazumnom raskidu ugovora, jer je u tački 1. Sporazuma precizno naznačeno da su se obje ugovorne strane slobodnom voljom sporazumjele da raskidaju ugovor o zakupu sa određenim, precizno naznačenim uvjetima, te je utvrđena obaveza tužene da apelantu isplati iznos od 4.800 DM na ime neamortizovanog dijela troškova na izgradnji objekta. Navedeno je da ovo među strankama nije sporno. Sporazum je potpisao zakonski zastupnik apelanta. Činjenice o navedenom Sporazumu, odnosno postojanju saglasnosti volja su potvrdili i svjedoci koji su saslušani na glavnoj raspravi.
7. U odgovoru na apelantove navode da se radilo o prinudnom raskidu ugovora, sud je ukazao da apelant tokom postupka nije prezentirao dokaze da je do raskida ugovora došlo uz bilo kakvu prisilu, prinudu ili na drugi zakonom predviđen način za raskid ugovora, mimo volje obje ugovorne strane. Sud je ukazao na odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju navedene činjenice odlučit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To znači da su, shodno odredbi člana 123. stav 1. ZPP, stranke obavezne da dokažu činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, iz čega proizlazi da je apelantova obaveza bilo dokazati svoju tvrdnju da je ugovor raskinut mimo njegove volje. S obzirom da to ne proizlazi iz provedenih dokaza, niti je apelant ponudio dokaze kojim bi navedeno potkrijepio njegovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
8. Presudom Okružnog suda broj Pž-167/05 od 30. marta 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Osnovnog suda broj Ps-732/01 od 27. maja 2005. godine i prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da apelant osporava odluku prvostepenog suda o valjanosti Sporazuma od 31. marta 1997. godine, odnosno da apelant potražuje dug koji je nastao usljed raskida Ugovora i zakupu poslovnih prostorija i građevinskog zemljišta koji su stranke zaključile 1. novembra 1991. godine. Okružni sud je iz izkaza svjedoka Mirka Grubišića, koji je u periodu od 1993. do 1999. godine radio kao direktor kod apelanta, te Sporazuma od 31. marta 1997. godine utvrdio da su se ugovorne strane slobodnom voljom sporazumjele o raskidu Ugovora o zakupu poslovnih prostorija i građevinskog zemljišta i prije isteka roka na koji je ugovoren, te da će apelant poslovni prostor i zemljište koji su predmet ugovora vratiti tuženoj. Odredbe Sporazuma su jasno definirane, posebno odredba u kojoj je naznačeno da je Sporazum sačinjen slobodno izraženom voljom stranaka kojom su uredili sve odnose. Okružni sud je konstatovao da apelant nije ponudio nikakve dokaze da je navedeni sporazum zaključen pod prijetnjom odnosno prisilom ili prinudom, kako je to navedeno u žalbi.
10. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 80. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj je propisano da je ugovor zaključen pod prijetnjom kad neko treći izazove opravdani strah kod druge strane, tako da ova zbog toga zaključi ugovor, a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Okružni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza, nego upravo suprotno – u Sporazumu je navedeno da je sačinjen saglasnom izjavom volja stranaka.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 110-0-Rev-06-000808 od 1. decembra 2008. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj Pž-167/05 od 30. marta 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da su pravilne i zasnovane na zakonu odluke Okružnog i Osnovnog suda. Vrhovni sud je ukazao da je u tački 1. Sporazuma navedeno da su se ugovorne strane sporazumjele da raskidaju Ugovor o zakupu poslovnih prostorija i građevinskog zemljišta na temelju člana 7. stav 1. tog ugovora, prije isteka ugovorenog roka zakupa od 10 godina. U tački 2. navedenog sporazuma apelant se odrekao svih prava i obaveza utvrđenih ugovorom o zakupu koji se raskida danom potpisivanja sporazuma. Nadalje je navedeno da to znači da su danom zaključenja sporazuma o raskida ugovora o zakupu sva prava i obaveze iz tog ugovora bila regulisana i da apelant u trenutku potpisivanja sporazuma nije imao nikakva potraživanja prema tuženoj. Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da apelantov direktor nije bio ovlašten zaključiti predmetni Sporazum. Vrhovni sud je ukazao da iz odredaba člana 169. i 170. Zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“, br. 77/88, 40/89, 46/90 i 62/90), koji se u vrijeme zaključenja Sporazuma primjenjivao u Republici Srpskoj, proizlazi da je direktor preduzeća između ostalog ovlašten za zaključenje ugovora, a eventualna ograničenja se upisuju u sudski registar. U konkretnom slučaju, direktor nije imao nikakva ograničenja.
12. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak Okružnog suda da apelant nije dokazao postojanje prinude prilikom zaključivanja Sporazuma. Vrhovni sud je ukazao da je činjenica da je apelant 30 dana prije zaključenja Sporazuma iz predmetnog poslovnog prostora iznio sva osnovna sredstva, dakle da preuzimanje osnovnih sredstava nije bilo uslovljeno potpisivanjem Sporazuma, ukazuje da nije bilo nikakve prisile. Vrhovni sud je zaključio da je apelant, ukoliko je i bilo mana volje u zaključenju Sporazuma, imao na raspolaganju tužbu za poništenje tog Sporazuma u rokovima koji su određeni u članu 117. ZOO.
13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi i relevantne činjenice, da su materijalno-pravni propisi primijenjeni proizvoljno, te da apelantu nije data mogućnost da ravnopravno raspravlja pred sudom. Apelant je ukazao da su sudovi zanemarili dokaze za koje je apelant predlagao da se pribave od tužene jer ih apelant nije posjedovao s obzirom da je njegova dokumentacija uništena tokom rata. Iako je apelant to predlagao u više navrata, sudovi su, kako navodi, neopravdano odbili pribavljanje tih dokaza i onemogućili su apelanta da ravnopravno sudjeluje u postupku. Apelant dalje smatra da su sudovi bili dužni da prilikom odučivanja uzmu u obzir osnovne principe obligacionog prava iz člana 11. i 12. ZOO koji se odnose na načelo ravnopravnosti učesnika i načelo savjesnosti i poštenja.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović