Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/09 (G. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-842/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 842/09, rješavajući apelaciju G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07 001310 od 20. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, koga zastupa zajednička advokatska kancelarija „Grgić & Co.“ iz Ljubuškog, podnio je 18. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07 001310 od 20. januara 2009. godine.

2. Apelant je 21. decembra 1990. godine podnio Osnovnom sudu u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo-Filijala Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete na vozilu marke BMW 320 I, reg. oznaka MO 701-07 koju je pretrpio u prometnoj nezgodi i koja se dogodila 15. marta 1989. godine u mjestu Cerno krivnjom vozača nepoznatog vozila. Tužbenim zahtjevom, na ime naknade štete na predmetnom vozilu, apelant je potraživao novčani iznos od 157.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, a tokom postupka više puta je precizirao tužbeni zahtjev, te na ročištu od 20. februara 1992. godine potraživao iznos od 3.080.223,00 dinara, s tim da je iznos koji potražuje umanjio za 20%, s obzirom na nespornu suodgovornost vozača apelantovog vozila za nastanak prometne nezgode od 20%. Osnovni sud je presudom broj P.448/90 od 20. februara 1992. godine udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta, te mu dosudio ukupni zatraženi iznos štete na predmetnom vozilu od 3.080.223,60 dinara. Tuženi je podnio žalbu na tu presudu, osporavajući da je visina štete na apelantovom vozilu veća od iznosa od 1.909.381,00 dinara od kojeg iznosa treba odbiti 20% na ime suodgovornosti apelanta za prometnu nezgodu tako da čini nespornim da je apelant pretrpio štetu na vozilu u iznosu od 1.527.504,80 dinara, a da je dosuđeni iznos preko tog iznosa neosnovan. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je, odlučujući po žalbi tuženog, rješenjem broj Gž-121/97 od 25. juna 1997. godine ukinuo presudu Osnovnog suda broj P.448/90 od 20. februara 1992. godine i predmet vratio prvostepenom-Općinskom sudu u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) na ponovni postupak u dijelu koji je napadnut žalbom, pa je presuda broj P.448/90 od 20. februara 1992. godine postala pravomoćna 26. marta 1992. godine u dosuđenom iznosu od 1.527.504,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20. februara 1992. godine pa do isplate. Kantonalni sud je obrazloženju naveo da je u ponovnom postupku, uz pomoć vještaka strojarske struke, potrebno utvrditi visinu štete, koristeći službeni kurs „DM“ u odnosu na „dinar“, a ne tržišni kurs kako je to uradio sudski vještak strojarske struke Mustafa Tančica u svom nalazu od 26. januara 1992. godine.

3. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P.228/97 od 2. februara 2007. godine tuženi je obavezan da, na ime preostalog dijela naknade štete, isplati apelantu iznos od 891,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 2. februara 2007. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe. Presudom je, također, tuženi obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.973,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. februara 2007. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog, apelant je odbijen.

4. U obrazloženju presude je Općinski sud dalje istakao da je, u ponovnom postupku, apelant ostao kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva (podneskom od 3. decembra 2002. godine apelant je precizirao iznos štete, potražujući iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana zaključenja rasprave do konačne isplate, dok je podneskom od 17. decembra 2006. godine tužbeni zahtjev precizirao na način da zakonsku zateznu kamatu potražuje od 15. marta 1989. godine pa do konačne isplate), priznajući da je vozač njegovog vozila doprinjeo nastanku prometne nezgode u omjeru od 20%, a da je odgovornost vozača nepoznatog vozila 80%, dok se apelant nije očitovao o činjenici da mu je pravomoćno dosuđen iznos od 1.527.504,80 dinara presudom ovog suda (raniji Osnovni sud) broj P.448/90 od 20. februara 1992. godine, a pogotovo se nije očitovao u kojem procentu je obeštećen tom presudom u odnosu na ukupnu visinu štete dosuđene 1992. godine. Na glavnoj raspravi, nakon provođenja dokaza saslušanjem vještaka strojarske struke Juraja Petrića, koji je u spis dostavio svoj pismeni nalaz i mišljenje, punomoćnici apelanta su precizirali tužbeni zahtjev tako da apelant, na ime preostalog dijela naknade štete, potražuje od tuženog iznos od 18.587,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. marta 1989. godine do konačne isplate, kao i troškove postupka prema troškovniku koji je priložen u spis. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a tokom postupka je učinio nespornim činjenicu da je vozač nepoznatog vozila skrivio prometnu nezgodu s tim da je apelant doprinio nastanku prometne nezgode u procentu od 20%.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna pasivna legitimacija kao i odgovornost tuženog za naknadu štete apelantu u omjeru od 80% pričinjene štete zbog krivnje vozača nepoznatog vozila nastanku prometne nezgode u kojoj je oštećeno predmetno (apelantovo) vozilo, a kako je to već ranije tokom postupka pravomoćno utvrđeno. Dalje je navedeno da je nesporna i činjenica da je na predmetnom vozilu nastupila totalna šteta, a kako je to navedeno i u Zapisniku o utvrđivanja oštećenja na predmetnom vozilu, kao i činjenica da je apelantu 1992. godine pravomoćno dosuđen iznos od 1.527.504,80 dinara. Općinski sud je konstatovao da je među strankama sporna činjenica u kojem omjeru je apelant obeštećen ranijom pravomoćnom presudom u odnosu na ukupnu štetu na vozilu u vrijeme presuđenja 1992. godine, navodeći da apelant smatra da nije obeštećen i da taj pravomoćno dosuđeni iznos treba denominirati u KM i odbiti od visine štete utvrđene po današnjim cijenama, dok tuženi smatra da je apelant pravomoćno presuđenim iznosom iz 1992. godine u cjelosti ili u pretežnom dijelu obeštećen. Općinski sud je naveo da je sudski vještak strojarske struke Juraj Petrić sudu dostavio pismeni nalaz sukladno procesnom rješenju sa pripremnog ročišta u kojem je vještaku naloženo da utvrdi visinu štete na predmetnom vozilu u vrijeme nastanka prometne nezgode, te da od tako utvrđene visine štete umanji iznos visine štete koji je pravomoćno dosuđen tužitelju presudom ovog suda broj P.448/90 od 20. februara 1992.godine. Vještak Juraj Petrić je u pismenom nalazu naveo da je proučio spis i uputu drugostepenog suda u ukidnom rješenju drugostepenog suda broj Gž 121/97 da je potrebno obračun štete izraditi prema zvaničnom kursu "dinara" prema "DM", a na prema tržišnom tečaju kako je to uradio sudski vještak strojarske struke Mustafa Tančica, da je proučio obračun visine štete rađene po vještaku strojarske struke Mustafi Tančica u nalazu od 26. januara 1992 godine i obračun štete koju je izvršio tuženi u svom podnesku broj 10030/91 od 17. marta 1991. godine (žalba na presudu) te da je kao realan prihvatio nalaz tuženog, kao i da je u svom nalazu usvojio neke elemente koje je koristio tuženi u obračunu, a da će štetu obračunavati koristeći zvanični kurs 1 DM= 84,45 dinara. Vještak je kao usporedno vozilo uzeo BMW 320 i (3/C), jer se model kao apelantovo vozilo ne proizvodi od 1985. godine, i cijenu istog iz kataloga DAT u iznosu od 37.193,00 KM, isti iznos umanjio za modifikaciju od 15 % zbog inovacija i poboljšanja u tehničkim karakteristikama, funkcionalnosti, ekonomičnosti, estetskom i eksplatacijskom izgledu te je odredio osnovnu cijenu oštećenog predmetnog vozila u vrijeme prometne nezgode od 31.614,05 KM; osnovnu cijenu je povećao zbog ukupnih tadašnjih davanja (poreza, carine i dr.) za 120% te tako utvrdio novonabavnu cijenu oštećenog vozila u iznosu od 69.550,91 KM. Novonabavnu cijenu je umanjio za 55,7 % na ime amortizacije vozila tako što je za vozilo koje je bilo staro 4 godine i 10 mjeseci u vrijeme prometne nezgode i prijeđenih 80.4536 km, nepoznatog općeg stanja uzeo tabelarnu vrijednost amortizacije od 57,8%, umanjio je za 1,1% zbog manje prijeđenih kilometara i za još 1,0% zbog ponude i potražnje te je tako utvrdio vrijednost apelantovog predmetnog vozila prije samog udesa na iznos od 30.811,05 KM, a istu vrijednost je umanjio za 23% zbog ostatka vrijednosti vozila koji je ostao apelantu, pa je utvrdio da je šteta na predmetnom apelantovom vozilu na dan udesa iznosila 23.724,51 KM, odnosno da 80% štete iznosi 18.979,51 KM.

6. Vještak je u nalazu uporedio nesporno dosuđeni iznos štete po ranijoj presudi u dinarima (1.527.504,80 dinara), koji bi iznosio 18.087,68 KM i iznosa 80% štete u vrijeme prometne nezgode prema današnjim cijenama od 18.979,61 KM, te tako utvrdio da ranije 1992. godine nije dosuđeno 4,7 % ukupne štete na vozilu, a što iznosi 891,93 KM. Općinski sud je dalje istakao da apelant na nalaz vještaka strojarske struke Juraja Petrića nije imao primjedbi niti pitanja vještaku, navodeći da je izračun vještaka u tehničkom dijelu nalaza stručan, ali da je vještak trebao nesporno dosuđeni iznos metodom denominacije pretvoriti u KM, a da je to primjenom propisa o denominaciji iznos od 391,66 KM, pa da je taj iznos trebao odbiti od cjelokupnog iznosa vrijednosti vozila kojeg je vještak utvrdio u iznosu od 18.979,61 KM tako da bi apelantu trebalo naknaditi razliku do preostalog dijela naknade štete u iznosu od 18.587,95 KM na koji iznos precizira tužbeni zahtjev. Slijedom naprijed navedenog, Općinski sud je istakao da poklanja vjeru nalazu vještaka Juraja Petrića, jer je nalaz stručan i logičan i u dijelu nalaza u kojem je vještak utvrdio da apelantu ranijom presudom nije dosuđen iznos od 4,7 % štete na vozilu te mu na ime preostalog dijela štete na vozilu dosuđuje iznos od 891,93 KM u skladu sa članom 185. stav 4. u vezi sa članom 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uz zakonsku zateznu kamatu, počevši od dana presuđenja, budući je visina preostale štete utvrđena po današnjim cijenama u valuti KM, a ne denominacijom dijela od 4,7 % neisplaćene štete u dinarima, a u skladu sa članom 277. ZOO. Troškove postupka sud je apelantu dosudio primjenom odredbi člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (,,Službene novine FBiH" 53/03, 73/05 i 19/05 – u daljnjem tekstu ZPP) i važećoj Advokatskoj tarifi u vrijeme poduzimanja radnji u postupku, ističući da apelantu nisu dosuđeni troškovi sastava žalbe na raniju presudu i troškove zastupanja advokata nakon što je ranija presuda djelomično ukinuta iz razloga što sud cijeni da je apelant uspio sa tužbom u pretežnom dijelu u ranijem postupku, a da je u nastavku postupka apelant u uspio u parnici samo u razmjerno neznatnom iznosu, a u skladu sa članom 386 stav 3. ZPP. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-GŽ-07-000 190 od 24. maja 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda Općinskog suda od 2. februara 2007. godine preinačena u dijelu odluke o dosuđenim zakonskim kamatama tako što je tuženi obavezan apelantu isplatiti, na iznos materijalne štete, zakonsku zateznu kamatu počev od 15. marta 1989. godine, kao dana nastanka štete, pa do konačne isplate. U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Također, odbijena je kao neosnovana i žalba tuženog, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, nasuprot navodima žalbe apelanta, prvostepeni sud pravilno utvrdio, postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, temeljem nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke Juraja Petrića, visinu štete na apelantovom/predmetnom vozilu na dan nezgode u iznosu od 23.724,51 KM, pa je imajući u vidu doprinos apelanta (20%) kao i ranije isplaćeni dio štete od 1.527.504,80 dinara (18.087,68 KM), pravilno obvezao apelanta na plaćanje preostalog dijela štete u iznosu od 891,93 KM. Dalje je navedeno da je, suprotno navodima žalbe apelanta, prvostepeni sud u ponovnom postupku proveo novo vještačenje po vještaku strojarske struke Juraju Petriću, te nalaz istog vještaka pravilno cijenio i prihvatio kao stručan, na kojem nalazu je i temeljio svoju odluku, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe da prvostepeni sud svoju odluku temelji na nalazu strojarskog vještaka iz 1992. godine, a koji dokaz, kako je to naveo Kantonalni sud, po navodima žalbe stranke nisu ni predlagale. Kantonalni sud je konstatovao da je istina da u obrazloženju pobijane prvostepene presude Općinski sud pominje nalaz strojarskog vještaka iz 1992. godine, na način da vrši usporedbu sa novim nalazom, međutim raniji nalaz niti cijeni, a niti na njemu temelji svoju odluku, na što žalba apelanta pogrešno ukazuje. Međutim, kako je to naveo Kantonalni sud, utemeljeno žalba apelanta ukazuje, da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je na dosuđeni iznos materijalne štete dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja. Naime, odredba člana 186. ZOO propisuje da je šteta dospjela u trenutku nastanka štete i tim momentom tuženi pada u zakašnjenje, zbog čega je temeljem odredbi člana 277. ZOO dužan platiti i kamatu, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava žalbu apelanta u tom dijelu valjalo uvažiti, prvostepenu odluku preinačiti na način kao u izreci ove odluke. Nakraju, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud apelantu obračunao i dosudio troškove postupka, u skladu sa uspjehom stranaka u ovom postupku, pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe tuženog u pogledu troškova postupka. U skladu sa odredbom člana 397 stav l. u vezi sa člankom 387. stav 1. ZPP, Kantonalni sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu, jer po mišljenju ovog suda ti troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. Radi svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci ove odluke temeljem odredbe člana 226. i člana 229 stav l. tačka 4. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-07 001310 od 20. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 24. maja 2007. godine.

10. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da nije osnovan apelantov prigovor da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka sa stanovišta čl. 209. (,,Službene novine FBiH" 53/03, 73/05 i 19/05 - dalje ZPP), jer apelant taj prigovor u reviziji paušalno navodi, s obzirom da ne obrazlaže koju od odredaba parničnog postupka pri žalbenom odlučivanju taj sud nije primjenio ili je nepravilno primjenio. Suprotno stanovištu apelanta, rješavajući o žalbama parničnih stranaka, prema mišljenju revizijskog suda, drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja (član 231. ZPP) što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane drugostepene presude. Dalje je navedeno u obrazloženju revizijske presude da nije osnovan ni apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, u nižestepenim presudama je utvrđeno da je apelant tužbom (od 21. decembra 1990. godine) od tuženog tražio naknadu štete na predmetnom vozilu, nastalu u saobraćajnoj nesreći od 15. marta 1989. godine od strane nepoznatog vozila. Nesporno je, prema mišljenju revizijskog suda, da je tom prilikom nastupila totalna šteta na predmetnom vozilu i da je apelant šteti doprinio 20%. Presudom Osnovnog suda broj P.448/90 od 20. februara 1992. godine apelantu kao neosporeni iznos je pravomoćno presuđena naknada štete u iznosu od 1.527.504,80 dinara, a u preostalom (pobijanom-spornom) dijelu odštetnog zahtjeva ta presuda po žalbi je ukinuta i vraćen predmet na ponovno odlučivanje da se utvrdi stepen amortizacije (tuženi prigovorio tvrdeći da je 57%, a ne 48%) i primijeni službeni kurs dinara i DEM, a ne tržišni (crni) kako je to bilo navedeno u nalazu od 26. januara 1992. godine (vještaka Mustafe Tančice). Postupajući po uputama iz ukidnog rješenja, osnovom ponovno provedenog vještačenja po vještaku Juraja Petrića (nalaz od 16. decembra 2006. godine) u nižestepenim presudama je utvrđeno da je apelantovo vozilo, prema stanju na dan štetnog događaja a prema cijenama na dan davanja nalaza, vrijedilo 23.724,51 KM, a 80% čini iznos od 18.979,61 KM. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu doprinos apelanta (20%) i nesporni pravomoćni iznos iz ranije presude (1.527.504,80 dinara) što prema tim cijenama iznosi 18.087,68 KM, odbili kao neosnovan isti, te utvrdili da apelant nije namiren u preostalom odštetnom dijelu za iznos od 891,93 KM (18.979,61 KM-18.087,68 KM). Kod takvih činjeničnih utvrđenja, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo (član 185. stav 4. u vezi sa članom 189. stav 2. ZOO) kada je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanta u odnosu na glavni zahtjev, izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva preko iznosa 891,93 KM i kada je apelanta sa odštetnim zahtjevom iznad tog iznosa odbio kao neosnovanim.

11. Protivno stanovištu revizije, Vrhovni sud je istakao da su principi, koje su nižestepeni sudovi pri obračunu dijela naknade koji je pravomoćan kao i preostalog dijela naknade primijenili prihvatanjem nalaza vještaka Juraja Petrića, pravno utemeljeni jer visina totalne štete na predmetnom vozilu se računa prema stanju tog vozila na dan nezgode, a prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude (član 189. stav 2. ZOO), pa je slijedom toga i Vrhovni sud ocijenio da neprihvatljiva apelantova elaboracija sporne odštete sa pozivom na član 394. ZOO. Isto tako, prema mišljenju revizijskog suda, apelant neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je pobijanom presudom povrijeđen u ustavnom pravu na pravično suđenje pozivanjem na stavove Ustavnog suda BiH izražene u odluci broj AP-2141/05, jer se ne radi o činjenično ni pravno istovjetnim, niti sličnim predmetima. Vrhovni sud je naveo da se navedena apelaciona odluka Ustavnog suda odnosi na rješavanje kamate na nematerijalnu štetu, a odluka o kamati u ovom parničnom sporu (rješavanja preostalog dijela odštete na uništenom vozilu) nije predmet ocjene po reviziji (član 241. ZPP - nepobijani dio drugostepene presude). Revizijski navodi upravljeni na pobijanje činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova ne mogu se, kako je to naveo Vrhovni sud, uzeti u razmatranje shodno članu 240. stav 2. ZPP, a ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP). Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude primjenom odredbe iz člana 248. ZPP. Odbijen je, također, zahtjev tuženog da se apelantu naloži da mu plati parnične troškove za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 450,00 KM, jer je Vrhovni sud naveo da ova procesna radnja nije bila potrebna radi vođenja predmetne parnice (član 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP).

12. Apelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda rezultat nepotpuno i pogrešno utvrđenog činejničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da su sudovi u predmetnom parničnom postupku „više nego formalno primijenili odredbe člana 189. stav 2. ZOO, pa je zbog pogrešnog načina obračuna štete u cjelosti zaobiđena primjena člana 185. i 395. ZOO“. Dalje je apelant istakao da je sudski vještak strojarske struke (Juraj Petrić) suprotno članu 394. ZOO izvršio revalorizaciju iznosa utvrđene štete na predmetnom vozilu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali nejgovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/09 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio