Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/09 (N. M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-851/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 851/09, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija N. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-
000544 od 27. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac-
Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000544 od 27. januara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-494/05 od 27. avgusta 2008. godine, u postupku koji se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, usvojen je tužbeni zahtjev koji je apelantkinja podnijela protiv «Čajavec» telekomunikacije i elektronika a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) i obavezan je tuženi da apelantkinji po osnovu neisplaćene plate za period od 1. septembra 2004. godine do 30. aprila 2008. godine isplati iznose bliže označene u izreci presude. Drugim stavom izreke navedene presude odbačen je dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi na uplatu zakonom propisanih doprinosa nadležnim fondovima u njeno ime za period od 1. aprila 1999. godine do 30. avgusta 2004. godine.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja 4. avgusta 2005. godine podnijela tužbu u kojoj je navela da je kod tuženog počela raditi 13. maja 1976. godine na poslovima daktilografa, te da je na čekanju od aprila 1999. godine. Takođe je ukazala da joj tuženi nije isplaćivao zakonom propisane obaveze – platu, regres, niti doprinose Fondu PIO i za zdravstveno osiguranje, pa je tražila da sud donese presudu kojom će tuženog obavezati da isplati navedena potraživanja, odnosno izvrši uplate u navedene fondove u njeno ime. Apelantkinja je takođe predložila da se sprovede vještačenje financijske struke i istakla da će opredijeliti tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Nakon što je sud stranama u postupku dostavio nalaz vještaka urađen na predložene okolnosti, apelantkinja je u podnesku od 26. maja 2008. konačno opredijelila tužbeni zahtjev u kom je precizirala period i novčane iznose koje potražuje od poslodavca, na način bliže označen u presudi Okružnog suda.
4. U obrazloženju je dalje navedeno da je sud iz Nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića od 15. maja 2008. godine utvrdio da je apelantkinja dokazala osnovanost svojih potraživanja. Naime, vještak je u svom nalazu, što je potvrdio i prilikom saslušanja na glavnoj raspravi, konstatovao da je podatke na kojima je temeljio nalaz dobio od tuženog. Iz tih podataka je prvenstveno utvrđeno da je apelantkinja od 1999. godine bila na čekanju, što stranke nisu sporile; dalje je utvrđeno da tuženi za apelantkinju nije uplaćivao doprinose od 1. aprila 1999. godine. Vještak je u prilogu nalaza dostavio Ugovor o radu broj 102/03 koji je apelantkinja zaključila sa tuženim, kao i obračun plate za apelantkinju. U članu 6 navedenog ugovora je stipulirano da će se plata apelantkinji obračunavati po koeficijentu 1,40. U ugovoru je navedeno i da radnik svoja prava ostvaruje u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o radu. Osnovni sud je na osnovu navedenog utvrdio da nisu prihvatljive tvrdnje tuženog da nije bio u obavezi vršiti isplate obaveza prema apelantkinji za vrijeme čekanja. Osnovni sud je konstatovao i da nema osnova pozivanje tuženog na odredbu člana 40 stav 1 tačka v Zakona o javnim preduzećima s obzirom na to da je navedenom odredbom propisano da preduzeću nije dozvoljeno isplate plata, doprinosa i naknada suprotno odredbama propisa o radu, Zakona o penzijskom i zdravstvenom osiguranju, ili licima na bilo kakvoj listi čekanja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantkinja sprovedenim dokazima dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu plata za utuženi period pa je sud tom dijelu tužbenog zahtjeva udovoljio primjenom člana 90 Zakona o radu («Službeni list RS» broj 55/07) na način preciziran u dosuđujućem dijelu presude.
5. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja u dijelu koji joj je dosuđen u izreci presude svoj tužbeni zahtjev dokazala, zbog čega mu je i udovoljeno. Vezano za apelantkinjin zahtjev da se obaveže tuženi na uplatu zakonom propisanih doprinosa nadležnim fondovima u njeno ime za period od 1. aprila 1999. godine do 30. avgusta 2004. godine, Osnovni sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelantkinja imala saznanje da tuženi u njeno ime ne uplaćuje doprinose nadležnim fondovima, odnosno da tokom postupka nije dokazala da takva saznanja nije imala, sud je taj dio njenog tužbenog zahtjeva odbacio primjenom člana 105 Zakona o radu («Službeni list RS» broj 55/07), odnosno člana 118 Prečišćenog teksta Zakona o radu, iz razloga što nije podnesen blagovremeno.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000544 od 27. januara 2009. godine usvojena je žalba koju je tuženi podnio protiv Presude Osnovnog suda broj RS-494/05 od 27. avgusta 2008. godine i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je tuženi blagovremeno izjavio žalbu iz svih razloga predviđenih članom 208 ZPP. Tuženi je u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 105 Zakona o radu koji propisuje rokove u kojima je moguće ostvariti zaštitu prava iz radnog odnosa. Tuženi je istakao i da ne postoji pravni osnov za dosudu navedenog iznosa jer apelantkinja nije bila radno angažovana, odnosno bila je «na čekanju», a s obzirom na to da je zarada u zavisnoj vezi sa radom a ne radnim odnosom, tuženi je stava da činjenica da radni odnos nije prekinut ne daje pravo apelantkinji da ostvari pravo na zaradu koja joj je prvostepenom presudom dosuđena.
7. Okružni sud je tokom postupka utvrdio da je žalba tuženog osnovana. Ukazano je da je predmet spora apelantkinjino potraživanje iz radnog odnosa i da je sporno pitanje u konkretnom slučaju to da li apelantkinja «koja je u radnom odnosu ima pravo na zaradu iako je nije ostvarila». Okružni sud je ukazao da nije sporno da je jedno od osnovnih prava po osnovu radnog odnosa pravo na platu, i da je to pravo propisano u svim normama materijalnog prava koje nisu sadržane samo u zakonima nego i u autonomnom pravu u koje spadaju norme kolektivnih ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu. Ukazano je i da zarada nije uslovljena radnim odnosom, kako je to pogrešno zaključio Osnovni sud, nego je uslovljena radom i rezultatima rada, odnosno vremenom sprovedenim na radu. Bez rada se ne može ostvariti pravo na zaradu, pa ako nema te funkcionalne i zavisne veze zarade i rada, onda, smatra Okružni sud, nema ni apelantkinjinog subjektivnog prava da se to pravo u materijalnom smislu ostvari u konkretnom sporu. Iz nespornih navoda stranaka i pismenih dokaza proizilazi da apelantkinja «nije radila, da nije bilo faktičkog rada, što kida funkcionalnu vezu između ova dva pojma (rada i zarade) i dovodi do negativnog utvrđenja» da ne postoji pravni osnov da se udovolji apelantkinjinom tužbenom zahtjevu.
8. U obrazloženju je dalje navedeno da se u konkretnom slučaju ne može raditi ni o naknadi štete u vidu izgubljene zarade koja je u pravilu posljedica nezakonite odluke ili drugog ponašanja tuženog kojim bi se mogla konstituisati odštetna odgovornost tuženog u smislu opštih odredbi Zakona o obligacionim odnosima o odgovornosti za štetu, pa apelantkinjim navodima u tom smjeru nije moglo biti udovoljeno budući da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti kao posljedici nezakonite odluke niti je apelantkinja dokazala postojanje drugih nužnih pretpostavki za naknadu štete zbog propusta tuženog.
9. Okružni sud je naveo da, iako su tačni apelantkinjini navodi iz odgovora na žalbu da Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07 – Prečišćeni tekst) ne poznaje kategoriju «čekanja» niti kategoriju «neraspoređenih radnika», ipak ne postoji obaveza tuženog na isplatu s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da faktički rad nije obavljan i da nije bilo ni rezultata rada na osnovu kojih bi se individualizovali elementi za određivanje zarade.
10. Okružni sud je ukazao da se iz činjenice da apelantkinja uopšte nije radila od 1999. godine, da nije primala platu i da je takvo stanje trajalo niz godina, može zaključiti da se apelantkinja saglasila sa takvim stanjem i da je takvo stanje identično stanju «čekanja» koje je bilo regulisano u članu 64 ranijeg Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 23/93, 14/93, 15/96 i 10/98), bez obzira na to što poslodavac o tome nije donio rješenje. Navedeni zakon je prestao važiti 16. novembra 2000. godine kada je donesen Zakon o radu, koji ne poznaje kategoriju radnika «na čekanju», ali utvrđuje određena prava radnika koji su zatečeni u tom statusu i ograničava njihova prava na način da mogu trajati još tri mjeseca nakon stupanja na snagu Zakona o radu.
11. Okružni sud je naveo da se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti ni odredba iz člana 44 Kolektivnog ugovora iz 1977. godine u kojoj je bilo predviđeno da radnik koji se nalazi na čekanju ima pravo na naknadu plate u vini od 70% od najniže cijene rada za vrijeme čekanja, zato što je to pravo bilo ograničeno na period od jedne godine. Dalje je navedeno da se obaveza tuženog ne može utvrditi ni iz Kolektivnog ugovora iz 2003. godine u čijem je članu 43 propisano pravo radnika na naknadu plate od 50% u odnosu na platu koju bi radnik ostvarivao da je bio na radu, ukoliko nije dolazio na posao zbog nedostatka posla, s obzirom na to da je utvrđeno da apelantkinja nije dolazila na posao, a tokom postupka nije dokazala da je bila spriječena od poslodavca – tuženog da dođe na posao.
12. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da je dolazila na posao, te da joj se poslodavac usmeno obraćao i govorio: «Danas nema posla, idite kući i mi ćemo vas pozvati na posao». S obzirom na to da je to bila uobičajena praksa, apelantkinja je odlazila na posao po pozivu i smatrala je da je u radnom odnosu i da će, kad se za to stvore uslovi, početi raditi puno radno vrijeme. Smatra da se poslodavac tako ponašao jer je imao namjeru držati je u zabludi, budući da bi joj, u slučaju da je dobila otkaz, pripalo pravo na isplatu otpremnine. Apelantkinja smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio obavezu tuženog da joj isplati neisplaćene plate, a da je Okružni sud donio nepravilnu odluku na njenu štetu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Vezano za apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se, uglavnom, odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
17. Apelantkinja je u apelaciji navela i da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu povredu ovog prava sa njenim tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati neisplaćene plate i uplati doprinose u nadležne fondove u njeno ime. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović