Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/09 (B. B.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-907/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 907/09, rješavajući apelaciju Bogoljuba Bilbije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogoljuba Bilbije podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0- Kžk-07-000 014 od 4. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogoljub Bilbija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kžk-07-000 014 od 4. marta 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kžk-07-000 014 od 4. marta 2009. godine apelant i D. B. su proglašeni krivim da su na način i u vrijeme precizirano u izreci presude iz nehata i kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazvali saobraćajnu nesreću u kojoj je drugom prouzrokovana materijalna šteta veća od 2.000,00 KM čime su počinili krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZRS).

3. S obzirom na to da je u pismenom otpravku navedene presude greškom izostavljena odluka o krivičnopravnoj sankciji, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Kžk-07-000014 od 10. marta 2009. godine kojim se ispravlja-dopunjuje predmetna presuda Okružnog suda na način da je apelantu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Ista sankcija je izrečena i D. B.

4. U obrazloženju presude je, vezano za apelanta, navedeno da je Osnovno javno tužilaštvo iz Srpca (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 25. novembra 2003. godine protiv apelanta podnijelo Optužnicu broj KT-58/03 tadašnjem Osnovnom sudu Srbac, zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Navedena optužnica je potvrđena 3. decembra 2003. godine. Navedeno je da je nakon provedenog postupka Osnovni sud u Gradišci (koji je postupao nakon ukidanja Osnovnog suda u Srpcu) donio Presudu broj K-229/05 od 20. aprila 2006. godine u kojoj je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo za koje je optužen i izrečena mu je uslovna osuda – utvrđena mu je kazna zatvora od šest mjeseci i određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u roku od dvije godine.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud, postupajući povodom apelantove žalbe, prvostepenu presudu Osnovnog suda Srbac ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Okružnim sudom. Pretresu su prisustvovali apelant i njegov branilac Jovo Pilipović, s obzirom na to da je apelantov raniji branilac Ljubomir Sandić otkazao punomoć. Okružni sud je na pretresu prihvatio sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i uvrstio ih u dokazni materijal, s obzirom na to da je utvrđeno da su svi svjedoci koji su saslušavani u postupku pred prvostepenim sudom bili ispitani i direktno i unakrsno. Okružni sud je ukazao da je na pretresu saslušan i apelantov otac, ali da se njegov iskaz nije mogao prihvatiti jer se radi o privilegiranom svjedoku, odnosno o svjedoku koji je u prvom stepenu srodstva s apelantom. U dokazni su materijal uvršteni i nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca iz Gradiške, Milovana Babića iz Banje Luke i Voje Subotića iz Banje Luke. Sud nije prihvatio kao dokaz nalaz i mišljenje tima vještaka Saobraćajnog fakulteta iz Beograda zato što su troškovi koji su traženi za izradu navedenog nalaza bili izrazito visoki, niti su navedeni vještaci bili saslušavani na pretresu. Navedeno je da se taj dokaz nije uvrstio u dokazni materijal o čemu su bili saglasni i tužilac i odbrana. U dokazni materijal su uvršteni i drugi materijalni dokazi bliže označeni u presudi, kao i iskaz koji je apelant dao u svojstvu svjedoka. Dalje je navedeno da je apelantov branilac u završnoj riječi istakao da je isključivi krivac za nesreću D. B., te je predložio da sud apelanta oslobodi optužbe.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je našao utvrđenim da je apelant, koji se kretao u teretnom vozilu TAM, sa magistralnog puta Srbac – Topola, a da se prethodno nije uvjerio da to može sigurno učiniti, nepropisno izvršio skretanje ulijevo na sporedni put, u vrijeme kada je lijeva kolovozna traka bila zauzeta i u kojoj se, u fazi preticanja, nalazilo drugo vozilo. Na taj je način apelant učinio povredu blanketnog propisa iz člana 129. stav 4. ZOOBS-a. Na tom se mjestu, sredinom kolovoza, proteže puna linija, što znači da se sudionici u saobraćaju ne mogu kretati prelaskom te pune linije na lijevu stranu. S obzirom na to da su svi sudionici u saobraćaju dužni poštovati saobraćajne znake, a puna linija je znak koji zabranjuje prelazak preko nje, apelantova radnja bi predstavljala prekršaj da nije nastupila neka druga posljedica. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju vozilo kojim je upravljao D. B., a koje se nalazilo iza apelanta u fazi preticanja na mjestu gdje je ta radnja bila zabranjena saobraćajnim znakom, u trenutku kada je apelant nepropisno skrenuo na lijevu stranu, odnosno sporedni put, izbjegavajući da svojim teretnim vozilom udari u apelantovo vozilo, započeo kočenje nakon čega je izgubio kontrolu nad vozilom i izletio sa kolovoza, kojom prilikom je na teretnom vozilu „Skania“, vlasništvo oštećenog „Ćetojević Komerca“, nastala šteta koja prelazi iznos od 2.000,00 KM, to, po navodima suda, radnje apelanta i D. B. poprimaju obilježje krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Ove činjenice je sud utvrdio iz materijalnih dokaza označenih u presudi, naročito iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka saobraćajne struke. Okružni sud je ukazao da su apelant i njegov branilac osporavali nalaze vještaka u dijelu koji ne odgovara njihovoj odbrani, odnosno da su ih prihvatali u dijelovima koji su odgovarali njegovoj odbrani.

7. U pogledu vinosti, Okružni sud je utvrdio da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem jer je, iako je kršio blanketne propise ZOOBS-a, olako držao da neće nastupiti zabranjena posljedica. Dalje, kod odmjeravanja kazne Okružni sud je ocijenio i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti: kao olakšavajuću okolnost apelantu je ocijenio činjenicu da je mlađa osoba, da je otac dvoje djece, da nije ranije osuđivan i da se korektno ponašao na sudu, dok sud za apelanta nije našao otežavajućih okolnosti.

8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Okružni sud dostavio spis na vještačenje Saobraćajnom univerzitetu u Beogradu, Institutu Saobraćajnog fakulteta. Nakon što je Institut Saobraćajnog fakulteta dostavio nalaz, Okružni sud je zbog velike cijene izrade nalaza, te velikih troškova prisustva osam vještaka, donio odluku da se navedeni nalaz neće izvoditi kao dokaz. Apelant je ukazao da je takvim postupanjem Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno da mu je na grub način onemogućena odbrana zato što njemu kao optuženom i njegovom braniocu nije omogućeno da ispituju svjedoke, odnosno postavljaju direktna pitanja svjedocima i vještacima. Apelant je, također, prigovorio da su u presudi Okružnog suda pogrešno utvrđene činjenice, te da je presuda nerazumljiva i da ne sadrži valjane razloge o apelantovoj odgovornosti, pa predlaže da se presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ukazao da su navodi iz apelacije neosnovani, proizvoljni i netačni. Ukazano je da je pretres koji je proveden pred Okružnim sudom otvoren na osnovu odredbe člana 323. Zakona o krivičnom postupku i da su svi izvedeni dokazi pred prvostepenim sudom u smislu tog člana prihvaćeni i nisu ponovno izvođeni. Navedeno je da su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i optuženi i njihovi branioci imali mogućnost ispitati i svjedoke i vještake i direktno i unakrsno. Okružni sud je istakao da se, u situaciji kada sud postupa na osnovu člana 323. ZKP, ne radi o glavnom pretresu nego o pretresu u smislu člana 323. ZKP, pa nije bilo potrebe za novim izvođenjem dokaza, niti su apelant i njegov branilac tražili da se dokazi ponovno izvedu, te je zaključio da apelantu tokom postupka nisu povrijeđena prava, kako je to apelant naveo u apelaciji, i predložio je da se apelacija odbije.

10. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 323. stav 2.

Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 268. stav 2. tačka d) ovog zakona.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se, uglavnom, odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.Vezano za apelantove navode kako su on i njegov branilac bili onemogućeni da direktno postavljaju pitanja svjedocima i vještacima, Ustavni sud zapaža da su prilikom postupka pred Okružnim sudom kao dokazi prihvaćeni iskazi svjedoka koji su u postupku pred prvostepenim sudom ispitani i direktno i unakrsno pa Ustavni sud u ovakvom postupanju Okružnog suda, a obzirom na sadržaj člana 323. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti navedeno, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava. Dalje, vezano za apelantov prigovor o odluci Okružnog suda da kao dokaz ne prihvati nalaz i mišljenje tima vještaka iz Instituta Saobraćajnog fakulteta iz Beograda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se apelant saglasio s takvom odlukom i da joj tokom postupka pred redovnim sudom nije prigovarao. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/09 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio