Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/09 (Š. H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-995/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 995/09, rješavajući apelaciju Šerifa Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Hadžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000555 od 25. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-08-000023 od 30.
oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju zatvorske kazne u KPZ Zenica, kojeg zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnio je 31. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000555 od 25. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-08-000023 od 30. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-08-000023 od 30. oktobra 2008. godine, apelant je proglašen krivim zato što je, 3. juna 2008. godine, radnjama opisanim u tački 1. do 3. dispozitiva prvostepene presude počinio tri krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i to Unal Fedaja, Kasima Šabića i Elvisa Šabića, a radnjama iz tačke 4. dispozitiva presude krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH u odnosu na Elvedina Okugića. Za krivično djelo ubistvo Unal Fedaja, Kantonalni sud je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, za ubistvo Kasima Šabića kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, za ubistvo Elvisa Šabića kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, a za pokušaj ubistva Elvedina Okugića kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Nakon toga, sud je primjenom odredbe člana 54. KZ FBiH apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, u koju mu je, na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru. Također, sud je istom presudom, na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH, od apelanta oduzeo pušku pobliže opisanu u dispozitivu prvostepene presude, kao sredstvo izvršenja navedenih krivičnih djela.
3. Kantonalni sud je obrazložio da je iz provedenog dokaznog postupka nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te da ni sam apelant to nije osporio. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se apelant na glavnom pretresu branio šutnjom, ali da je odbrana u uvodnom izlaganju, tokom dokaznog postupka i u završnoj riječi „potvrdila navode iz optužnice da je [apelant] lišio odnosno pokušao lišiti života navedena lica“. Sporno je bilo, kako je naveo Kantonalni sud, da li je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio krivično odgovoran, zato što je odbrana tokom postupka zastupala tezu da su oštećeni napali apelanta i da je on bio prisiljen da se brani, odnosno da je postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, drugi osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti koji je odbrana isticala bio je da je apelant već od ranije imao psihičkih smetnji, a da su oštećeni svojim ponašanjem i postupcima doprinijeli da se njegovo stanje pogorša do te mjere da nije mogao upravljati svojim postupcima. Kantonalni sud, kako je dalje obrazloženo, nije prihvatio navode odbrane o tome da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je iz provedenog dokaznog postupka, u odnosu na ubistvo Unal Fedaja, utvrdio da je apelant razgovarao sa ovim oštećenim u dvorištu svoje porodične kuće i da je tom prilikom između njih došlo do verbalnog i fizičkog sukoba zbog novčanog duga oštećenog prema apelantu. Dalje, iz provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant udarcem oborio oštećenog Unal Fedaja, a zatim otišao u garažu, uzeo pušku koju je nelegalno posjedovao, vratio se, prislonio pušku uz grudni koš oštećenog i ispalio jedan metak, od čega je oštećeni zadobio smrtonosne povrede, mada nije odmah umro. Nakon toga, apelant ga je okrenuo i vezao mu ruke na leđima, a onda ga zaključao u jednu prostoriju i ostavio bez pomoći, pa je oštećeni nakon nekog vremena umro.
4. Kantonalni sud je obrazložio da se u ovakvim okolnostima ne može zaključiti da je oštećeni napao apelanta, te da je ovaj morao postupiti na način kako je to već navedeno. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da institut nužne odbrane, kako je definisan odredbom člana 25. stav 2. KZ FBiH, podrazumijeva odbranu koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili izravno predstojeći protupravni napad i koja je srazmjerna tom napadu. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedokinje F.P. koji je Kantonalni sud detaljno iznio i analizirao, proizlazi da u trenutku kada je apelant pucao u oštećenog Unal Fedaja takvog napada nije bilo niti je takav napad neposredno predstojao, pa da se ne može zaključiti da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Kantonalni sud je naveo da je ocjenom ovog dokaza samostalno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima utvrdio da je se „sa sigurnošću može zaključiti da [apelantu] nije prijetila nikakva opasnost od strane oštećenog i da se ni u kom slučaju ne može raditi o nužnoj odbrani“.
5. U odnosu na ubistvo Kasima Šabića i njegovog sina Elvisa Šabića, Kantonalni sud također nije prihvatio tvrdnju odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani. U tom pravcu, Kantonalni sud je obrazložio da se apelant, neposredno nakon što je pucao u oštećenog Unal Fedaja, biciklom odvezao do kuće ove dvojice oštećenih koji su mu također dugovali novac, koje je zatekao kako čiste dvorište. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da ubistvu ovih oštećenih nije prethodila bilo kakva svađa, niti su oštećeni na bilo koji način napali apelanta, tako da se ne može govoriti o postupanju u nužnoj odbrani. Također, Kantonalni sud je zaključio da nema nužne odbrane niti u apelantovom pokušaju da života liši trećeg oštećenog, Elvedina Okugića, jer je Kantonalni sud utvrdio da je ovaj oštećeni bio u svom dvorištu kada je apelant, nakon ubistva oštećenih Šabića došao i tražio brata oštećenog, Edina Okugića, zato što je, navodno, dvije godine ranije ostao dužan dva metra drva apelantovoj kćeri i zetu. Budući da nije pronašao brata oštećenog, apelant je pucao u oštećenog jer je, kako je sud naveo „smatrao da će 'njegova pravda' biti zadovoljena ukoliko liši života Edinovog brata Elvedina“.
6. Također, Kantonalni sud nije prihvatio ni stav odbrane da apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao upravljati svojim postupcima, te da zbog toga ne može biti krivično odgovoran. Naime, Kantonalni sud je proveo dokaze vještačenjem putem tima vještaka neuropsihijatara Psihijatrijske klinike u Sarajevu, koji su u svom nalazu i mišljenju naveli da kod apelanta nisu konstatovani znaci privremene ili trajne duševne bolesti psihotičnog karaktera, niti ovisnosti o psihoaktivnim supstancama. Također, nalazom je ukazano da apelant ispoljava, između ostalog, simptome emocionalnog nestabilnog poremećaja ličnosti, te da ima i elemenata postratumatskog stresnog sindroma, a da je izvršenju krivičnih djela prethodila „kumulacija negativnih emocija kod [apelanta] prema oštećenim [...] što je kulminiralo kritičnog dana kada je pod efektom ljutnje i željom da ih kazni krenuo u izvršenje krivičnih djela“. Tim vještaka je, uzimajući u obzir sva svoja zapažanja i okolnosti, a naročito „poremećaj ličnosti [apelanta] i afektivnu razdražljivost koja s kretala od blaže do srednje tokom izvršenja krivičnih djela“ sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja postupcima kod [apelanta]“, zaključio da je u vrijeme izvršenja krivičnih djela apelant bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka kao stručno i dato u skladu sa pravilima struke, a ovom nalazu nije u bitnim zaključcima prigovarala ni odbrana.
7. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da nije prihvatio prijedlog odbrane da se pribavi apelantova izjava data pred ovlaštenim službenim licima Kantonalnog MUP-a u Bihaću u vezi sa apelantovom ranijom svađom sa oštećenim Kasimom Šabićem. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je i bez toga na nesporan način utvrđeno da je apelant ovom oštećenom posudio novac, te da je zbog nevraćenog duga između njih dvojice ranije došlo do svađe, a da je oštećeni to prijavio policiji koja je tim povodom uzimala izjave i sačinila službenu zabilješku. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da provođenje ovog dokaza ne bi utjecalo na drugačije utvrđivanje činjeničnog stanja koje je već utvrđeno u odnosu na ubistvo ovog oštećenog i njegovog sina. Također, Kantonalni sud je obrazložio i da je odbio prijedlog odbrane da se neposredno sasluša vještak psiholog Senadin Fadilpašić, te da se ponovo izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje, s tim da se to vještačenje povjeri psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, Republika Hrvatska. U tom pravcu, Kantonalni sud je naveo da su provedenim vještačenjem razriješena sva sporna pitanja, da je vođa tima vještaka prof. dr. Abdulah Kučukalić na glavnom pretresu dao i dodatna pojašnjenja, a da je vještak čije je posebno ispitivanje apelant predložio bio u sastavu tima vještaka i da njegovo mišljenje „predstavlja cjelinu i sastavni dio nalaza i mišljenja“ koji je sud prihvatio. Što se tiče prijedloga da se odredi novo vještačenje putem bolnice iz Republike Hrvatske, Kantonalni sud je obrazložio da je taj prijedlog odbio zato što „ni odbrana [apelanta] a niti dokazi provedeni na glavnom pretresu nisu doveli u sumnju nalaz i mišljenje tima vještaka Psihijatrijske klinike u Sarajevu“.
8. Kantonalni sud je dalje naveo da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret ubistvo na svirep i podmukao način iz člana 166. stav 2. tačka
a) KZ FBiH, o čemu je dao vrlo iscrpno obrazloženje. Stoga je Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da se radi o krivičnim djelima za koja je apelanta proglasio krivim, te da mu je primjenom odredaba o sticaju iz člana 54. KZ FBiH, utvrdio kazne za svako pojedinačno djelo, a potom mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora.
9. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Kž-08-000555 od 25. februara 2009. godine, odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, a djelimično je uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva iz Bihaća (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), pa je preinačio prvostepenu odluku u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni u pogledu krivčnog djela ubistva Unal Fedaja iz tačke 1. izreke prvostepene presude, tako što je apelantove radnje u pogledu tog djela pravno okvalifikovao kao djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH. Vrhovni sud je, dalje, za ovo krivično djelo utvrdio apelantu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, pa nakon što je preuzeo već utvrđene krivične kazne za ubistvo Kasima i Elvisa Šabića, te pokušaj ubistva Elvedina Okugića, primjenom odredbe člana 54. stav 2. tačka a) KZ FBiH, osudio je apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 28 godina.
10. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je odbijanjem prvostepenog suda da provede novo vještačenje, da izvrši rekonstrukciju na licu mjesta i da isključi javnost sa glavnog pretresa „radi zaštite njegovog intimnog života“ prekršeno apelantovo pravo na ravnopravnost u postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo razloge i da je obrazložio zbog čega nije prihvatio ponovno vještačenje i provođenje rekonstrukcije, te da je naveo da neuropsihijatrijsko vještačenje koje je provedeno nije „u bitnome ni osporeno na glavnom pretresu“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, ni po njegovoj ocjeni, nisu postojali ni stvarni ni pravni razlozi za ponovnim vještačenjem, „pogotovo ne u drugoj državi s obzirom da kvalificirani vještaci i ustanove za ovu vrstu vještačenja postoje i u Bosni i Hercegovini“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da provođenje rekonstrukcije, kako je to obrazložio i prvostepeni sud, nije bilo neophodno, budući da u postupku nije bilo sporno da je apelant usmrtio više osoba, te da „odbrana ni pred prvostepenim sudom, ni u podnesenoj žalbi nije osporila odlučne činjenice da je [apelant] a ne neka druga osoba počinila navedena ubojstva“. Stoga se, kako je zaključio Vrhovni sud, provođenjem rekonstrukcije „ne bi postigao nikakav novi rezultat“. Što se tiče isključenja javnosti u jednom dijelu glavnog pretresa, Vrhovni sud je naveo da prihvata razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, jer apelant nije konkretizirao zbog čega bi na tom pretresu trebalo štititi „njego intimni život u toku postavljanja pitanja vještacima“. Vrhovni sud je odbio i žalbene navode koji su se ticali navodne nepravilnosti i nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, te je prihvatio u cijelosti činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda o tome da je apelant više osoba usmrtio a jednu osobu pokušao lišiti života. Također, Vrhovni sud je također obrazložio da, imajući u vidu rezultate svih provedenih dokaza, posebno načina i okolnosti pod kojima su počinjena navedena krivična djela, nije mogao prihvatiti apelantov žalbeni prigovor da je postupao u nužnoj odbrani. Vrhovni sud je, detaljno razmotrivši činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, istakao da je nesumnjivo utvrđeno da niti jedan od oštećenih nije poduzimao protupravni, istovremeni i stvarni napad protiv apelanta zbog kojih bi se on „morao braniti njihovim usmrćenjem“.
11. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da je djelimično prihvatio žalbene navode tužilaštva i to samo u pogledu krivičnog djela ubistva u odnosu na oštećenog Unal Fedaja. Naime, Vrhovni sud je naveo da se okolnosti pod kojima je počinjeno ovo ubistvo „stvarno i pravno mogu podvesti pod ubistvo na svirep način“, jer je oštećeni, nakon što je apelant u njega pucao iz neposredne blizine, svezan i ostavljen u zaključanoj prostoriji, te da je „najmanje desetak minuta trpio intenzivne fizičke bolove i patnje, čega je [apelant] bio svjestan i pristao na to“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da ubistvo ovog oštećenog, pod ovakvim okolnostima, predstavlja ubistvo na svirep način. Također, ispitujući odluku o krivično-pravnoj sankciji, a posebno nakon preinačenja pravne kvalifikacije krivičnog djela u odnosu na oštećenog Unal Fedaja u teško ubistvo na svirep način iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH, te uzevši u obzir sve otežavajući i olakšavajuće okolnosti, a posebno činjenicu da je apelant „u svega par sati tri osobe usmrtio a četvrtu pokušao usmrtiti, cijeneći pri tom visoki stepen njegove krivnje i jačinu povrede zaštićenog dobra“, Vrhovni sud je preinačio i odluku o krivično-pravnoj sankciji za krivično djelo ubistva Unal Fedaja, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 28 godina.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na prigovor o bitnim povredama postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Ove navode apelant obrazlaže time da su odluke sudova nedovoljno obrazložene i proizvoljne, te da sudovi nisu ispunili svoju obavezu da provjere apelantove navode o tome da je postupao u nužnoj odbrani. Apelant navodi da ga je oštećeni Unal Fedaj fizički napao zbog čega su i kod apelanta utvrđene povrede na ruci „zbog čega mu je ostao deformisan prst na desnoj ruci – mali prst, te povrede na srednjem prstu lijeve ruke“. Apelant navodi da zbog ovakvog napada „nije imao drugi način da se odbrani od fizički jačeg i agresivnog napadača koji mu je i ranije prijetio“. Dalje, apelant smatra da sudovi nisu ispunili obavezu da obrazlože svoje odluke, te da opišu „proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenjem svakog dokaza u vezu sa drugim dokazima“, te da „sadržaj obrazloženja presude Vrhovnog suda FBiH povodom žalbe apelanta, nedvojbeno ukazuje da taj sud nije ozbiljno ispitao navode žalbe“. Također, apelant je naveo i da je povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti zato što su sudovi zaključili da apelant nije postupao u nužnoj odbrani „kada u tom pravcu nisu izvođeni dokazi, nti takvo zaključivanje ima osnova u bilo kom dokazu“. Apelant također smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom brižljivo cijenili dokaze odbrane i optužbe, te da mu je stoga prekršen i princip in dubio pro reo. Također, apelant smatra da je odbijanjem prvostepenog suda da provede određene dokaze onemogućen da ravnopravno učestvuje u postupku, naročito zato što za ovakvo odbijanje „sud nije dao valjane, prihvatljive, potrebne i na zakonu utemeljene razloge“. Apelant smatra i da je diskriminiran zato što prilikom saslušavanja vještaka sud nije isključio javnost sa suđenja, što je apelant tražio „kako bi zaštitio intimni život svoj i svoje obitelji“. Apelant navodi da mu je na taj način onemogućeno „da unakrsno ispita vještake te da saopšti njima i sudu svoje stvarno zdravstveno stanje odn. duševno stanje“. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da je apelant različito tretiran u odnosu na tužioca, a da za takav tretman ne postoji razumno opravdanje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču ravnopravnosti strana u postupku i s tim u vezi prava na odbranu iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, zato što je prvostepeni sud odbio izvesti određene dokaze koje je apelant predložio, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, Kantonalni sud je vrlo detaljno obrazložio zbog čega je smatrao da je nepotrebno izvoditi određene dokaze koje je apelant predložio (čitanje izjave date MUP-u povodom ranijih svađa sa jednim od oštećenih, rekonstrukcija događaja, novo psihijatrijsko vještačenje), a takve zaključke je u cijelosti prihvatio i stav o tome detaljno obrazložio i Vrhovni sud, a ovakva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nije u apelaciji dokazao da je na bilo koji način tokom postupka tretiran neravnopravno u smislu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ili da je odbijanjem nekih njegovih dokaznih prijedloga povrijeđeno njegovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, pa su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog toga što sa dijela glavnog pretresa na kojem se iznosio nalaz i mišljenje vještaka nije isključena javnost, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje mogućnost suda da isključi javnost s čitavog ili dijela suđenja „u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.“. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i detaljno obrazložili da prijedlog odbrane za isključenjem javnosti u jednom dijelu suđenja nije bio opravdan, o čemu su dali vrlo jasna i razložna obrazloženja, koja apelant ni na koji način nije doveo u pitanje svojim apelacionim tvrdnjama. Također, Ustavni sud zapaža da odbijanjem suda da isključi javnost sa dijela rasprave ni na koji način nije ugrozilo pravo apelanta da unakrsno ispituje vještake, niti ima išta što ukazuje da je apelant bio onemogućen da to pravo efikasno koristi. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prinicipa presumpcije nevinosti, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije uskraćeno niti jedno pravo koje je bitno za poštivanje presumpcije nevinosti kako je to navedeno. Naime, apelant je koristio svoje pravo da se brani šutnjom, ali je ipak imao pravo na odbranu i to je pravo koristio putem svog advokata predlažući i izvodeći svoje dokaze i ispitujući dokaze optužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaljno analizirao i obrazložio zašto je odbio apelantove tvrdnje o postupanju u nužnoj odbrani i zbog čega je zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, što je kao pravilno ocijenio i Vrhovni sud. Osim toga, odbijanje apelantovog prijedloga za isključenje javnosti sa dijela suđenja, ni na koji način ne može dovesti u pitanje poštivanje principa presumpcije nevinosti kako to apelant tvrdi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. Također, Ustavni sud smatra da su obrazloženja u osporenim presudama u odnosu na apelantove tvrdnje o postupanju u nužnoj odbrani vrlo detaljna i jasna i ni na koji način ne dovode u sumnju krivičnu odgovornost apelanta niti primjenu principa in dubio pro reo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 2146/07 od 12. januara 2010. godine, st. 12-14, objavljena na www.ustavnisud.ba).
20. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se isključivo na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim već analiziranih navoda o neravnopravnosti u postupku i s tim u vezi kršenja prava na odbranu, te prigovora presumpcije nevinosti, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa navedenim tvrdnjama, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Što se tiče navoda o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su ovi navodi paušalno izneseni i da se u suštini odnose na tvrdnje o neravnopravnom tretmanu apelanta pred sudovima, što je Ustavni sud već raspravio. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o diskriminaciji.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović