Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-606/09 (Preduzeće za specijalne namjene «UNIPAK-DEMINING» d.o.o. Pale)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-606/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 606/09, rješavajući zahtjev Preduzeća za specijalne namjene «UNIPAK-
DEMINING» d.o.o. Pale za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Preduzeća za specijalne namjene «UNIPAK-DEMINING» d.o.o. Pale za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za specijalne namjene «UNIPAK-DEMINING» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 26. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio «izvršenje [osporene] presude do okončanja apelacionog postupka». Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 12. marta 2009. godine traženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 16. marta 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj P-18/05 od 16. maja 2005. godine, obavezan je apelant da isplati Jovici Goreta (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 300.000,00 KM po osnovu osiguranja za slučaj nesreće na radu, te da mu isplati neisplaćene plate u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM, počev od 23. marta 2001. godine do isplate štete, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka na način i u iznosu preciziranom u izreci presude. Prvostepeni sud je zauzeo stav da tužitelj nije zaključio ugovor o osiguranju za slučaj nesreće na poslu sa apelantom, te da iz fotokopije police osiguranja koja je «predočena» ne proizlazi da je apelant osigurao tužitelja kao deminera za slučaj nesreće na poslu, kao i da ta fotokopija nije vjerodostojan dokaz. Prvostepeni sud je također naveo da tužitelj nema ispravu na temelju koje može tražiti naknadu štete «osim ugovora za profesionalne usluge». Naime, prvostepeni sud je naveo da je nesporno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o radu i da je apelant dostavio tužitelju dodatak tog ugovora naslovljen kao «osiguranje», čime mu je «garantovao prateće beneficije za slučaj nesreće na poslu». Stoga je prvostepni sud zaključio da se, shodno odredbi člana 100. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ br. 29/78 i 57/89», u daljnjem tekstu: ZOO), «nejasne odredbe» navedenog dodatka ugovora o radu imaju tumačiti u korist tužitelja, zbog čega tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 300.000,00 KM na ime invaliditeta, kao i na isplatu neisplaćene plate kako je to u dispozitivu prvostepene presude navedeno.
3. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) djelimično je uvažena žalba apelanta, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju po osnovu osiguranja za slučaj nesreće na radu isplati iznos od 60.000,00 KM sa zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca po ovom osnovu, kao i zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM počev od 23. marta 2001. godine pa do isplate štete, odbijen kao neosnovan. Drugostepeni sud je u žalbenom postupku proveo raspravu i izveo dokaz uvidom u ugovor o osiguranju te u fotokopiju police sa listom pokrića, pa je zaključio da su ovi dokazi vjerodostojni, te da je apelant zaključio ugovor o osiguranju lica od nesrećnog slučaja sa osiguravačem «Lovat Lane London» (u daljnjem tekstu: osiguravač) u korist trećeg lica, u konkretnom slučaju tužitelja. Ugovor je zaključen na period od 1. februara 2000. do 31. decembra 2001. godine putem organizacije «Ronco Consulting Corporation», sa ugovorenom sumom osiguranja u iznosu od 300.000,00 KM za 100% trajni invaliditet. Budući da je u periodu osiguranja nastupio osigurani slučaj, te s obzirom na pretrpljene povrede i ocjenu da je kod apelanta došlo do 20%-tnog invaliditeta, drugostepeni sud je zaključio da apelantu pripada iznos od 60.000,00 KM iz ugovora o osiguranju. Međutim, Okružni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini neisplaćenih plata u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM za period od povređivanja pa sve dok mu osiguravač ne isplati odštetu, zato što je tužitelj «odbio da primi ponuđenu naknadu od osiguravača za osigurani slučaj u visini od 60.000,00 KM».
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine, djelimično je uvažena revizija tužitelja, drugostepena presuda je preinačena tako što je žalba apelanta protiv prvostepene presude djelimično odbijena i ta presuda potvrđena u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati neisplaćene plate u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM počev od 23. marta 2001. godine do isplate osigurane sume sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka pobliže navedenim u dispozitivu osporene presude. Revizija apelanta je djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju, po osnovu osiguranja, isplati iznos od 60.000,00 KM sa zateznim kamatama, tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Vrhovni sud je obrazložio da je predmet tužbenog zahtjeva bila isplata iznosa od 300.000,00 KM na ime naknade osiguranja koji se temeljio na dokumentu naslovljenom kao «osiguranje» koji je sastavni dio ugovora o obavljanju profesionalnih usluga za deminiranje, te isplata neisplaćenih plata. Prema navedenom ugovoru apelant je poslodavac tužitelja a ne osiguravač za slučaj nesreće na radu. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, dodatak ugovora koji je naslovljen kao «osiguranje» ne obavezuje apelanta da plati naknadu iz osiguranja, već se taj dokument «može shvatiti kao ovlaštenje koje je tužitelj dao [apelantu] za zaključenje ugovora o osiguranju u njegovu korist sa osiguravačem (član 946. st. 1. i 2. ZOO)». Apelant je, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, zaključio ugovor o osiguranju sa osiguravačem u korist tužitelja, a u tom ugovoru je ugovorena i suma osiguranja i uslovi isplate osigurane sume ili njenog dijela, zavisno od stepena trajnog invaliditeta. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, apelant nije pasivno legitimisan u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se tiče isplate osigurane sume jer nema svojstvo osiguravača.
5. Vrhovni sud je dalje naveo da je nesporno među parničnim strankama da se dodatkom ugovora apelant obavezao da će «isplaćivati mjesečne plate sve dotle dok osiguranje ne isplati odštetu povrijeđenom», te da se tužitelj obratio apelantu zahtjevom za naknadu štete a da ga je apelant uputio na kompaniju «Ronco». Ova kompanija je tužitelju ponudila isplatu iznosa od 60.000,00 KM, ocijenivši da se je kod apelanta došlo do 20% trajnog invaliditeta. Tužitelj je ovu ponudu odbio o čemu je kompanija «Ronco» obavijestila osiguravača, nakon čega je apelant pismeno obavijestio tužitelja da mu prestaje pravo na isplatu plate. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant se obavezao isplaćivati plate tužitelju sve dok mu osiguravač ne isplati odštetu po ugovoru o osiguranju, a osiguravač nije isplatio tužitelju nesporni iznos naknade štete od 60.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je za prestanak ove obaveze bilo neophodno da osiguravač ovu isplatu izvrši odnosno da je, u slučaju odbijanja tužitelja da nakandu primi, deponuje kod suda. Kako to nije učinjeno, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je prestala obaveza apelanta za isplatu plate tužitelju zato što je tužitelj odbio primiti ponuđeni iznos na ime naknade štete. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 17. stav 1. ZOO prema kojem su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Kako je apelant preuzeo obavezu da će tužitelju isplaćivati plate dok mu osiguravač ne isplati naknadu štete po osnovu invalidnosti i kako ta naknada nije isplaćena, apelant je dužan isplaćivati naknadu plate sve dok osiguravač ne ispuni svoju obavezu odnosno dok kod suda ne deponuje iznos na ime naknade štete.
6. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je tužitelj pao u docnju odbijanjem prijema ponuđenog iznosa odštete, te da osiguravač nije u obavezi da mu «polaže sredstva kod suda», jer deponovanje dugovane stvari, prema odredbi člana 327. stav 1. ZOO, «nije obaveza nego pravo dužnika». Apelant također navodi da ako povjerilac neosnovano odbija ispunjenje dužnikove obaveze, onda dužniku treba omogućiti ispunjenje te obaveze putem suda, te da se tim sredstvom «dužnik može koristiti samo u zakonom određenim situacijama“. Apelant dalje ističe da ne može utjecati na osiguravača da tako postupi, te da nije jasno «čime je to u obavezi osiguravač iz inostranstva da primjenjuje [ZOO]». Dalje, apelant ukazuje da prema «Lloyd-ovoj Polisi osiguranja u slučaju nesreće na koju se pozivaju svi sudovi koji su učestvovali u rješavanju ovog slučaja» postoji dodatna klauzula kojom je isključena nadaležnost bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini i određena nadležnost suda u Sjedinjenim Američkim Državama, čime se «automatski isključuje mogućnost primjene [ZOO]». Apelant također smatra da ne može biti obavezan da plaća mjesečne naknade plate sa kamatom jer ne može utjecati na osiguravača da isplati odštetu niti može utjecati na tužitelja da ponuđeni iznos odštete primi. Apelant smatra da je osporena presuda kontradiktorna jer obavezuje apelanta da isplaćuje tužitelju plate do isplate odštete, a istovremeno odlučuje da apelant nije u obavezi da isplati naknadu štete po osnovu osiguranja od nesrećnog slučaja. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da predmet riješi meritorno ili da ukine osporenu odluku i vrati predmet Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.
7. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da bi izvršenjem po osnovu osporene presude za apelanta nastala nenadoknadiva šteta, zato što glavnica neisplaćenih plata prelazi iznos osigurane sume od 300.000,00 KM, te da bi izvršenjem došlo do «gašenja apelanta, a za slučaj da apelacija bude usvojena ne bi imao mogućnost da se regresira od tužioca jer je nesolventan».
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.