Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-113/12 (Urbanistički zavod Republike Srpske a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-113/12, rješavajući zahtjev Urbanističkog zavoda Republike Srpske a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Urbanističkog zavoda Republike Srpske a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Urbanistički zavod Republike Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine, rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 086537 11 Pž2 od 30. maja 2011. godine i rješenja Okružnog privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 086537 10 St od 21. aprila 2011. godine. Istovremeno, apelant je zatražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom bi zabranio raspolaganje pokretnom i nepokretnom imovinom apelanta koja čini stečajnu masu do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 086537 10 St od 21. aprila 2011. godine donesenom u postupku pokrenutom po prijedlogu više uposlenika apelanta (u daljnjem tekstu: predlagači) otvoren je stečajni postupak nad imovinom apelanta. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik, te su pozvani povjerioci da u roku od 30 dana računajući od isteka 2 dana od dana objave oglasa o otvaranju stečajnog postupka u «Službenom glasniku RS» prijave tom sudu svoja potraživanja sa priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja kao i dokaz o uplaćenoj taksi na prijavu potraživanja. Navedenim rješenjem također su pozvani povjerioci da u navedenom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava i u prijavi naznače dio imovine apelanta kao stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučnim povjeriocima da u prijavi naznače predmet u imovini na koji se njihov zahtjev odnosi (član 110. st. 5. i 6. Zakona o stečajnom postupku). Dalje je navedenim rješenjem stečajni postupak otvoren 21. aprila 2011. godine u 15,00 sati i tog dana je rješenje objavljeno na Oglasnoj tabli tog suda. Također, su određeni datumi održavanja ročišta povjerilaca na kojem će biti ispitane prijave potraživanja (ispitno ročište) i ročište na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučivati o daljnjem toku postupka (izvještajno ročište), te je naloženo registru tog suda i Zemljišno knjižnom odjeljenju Osnovnog suda u Banjaluci da zabilježbu otvaranja stečajnog postupka upišu u registar, odnosno u zemljišne knjige ukoliko je apelant kao stečajni dužnik vlasnik nekretnina.
3. U obrazloženju rješenja Okružnog privrednog suda je navedeno da su predlagači – radnici apelanta 14. maja 2010. godine podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. U ponovnom postupku predlagači su 23. decembra 2010. godine podnijeli podnesak kojim su upotpunili navode iz prijedloga od 14. maja 2010. godine, u kojem su između ostalog naveli da apelant za period od 1. februara do 30. aprila 2010. godine nije uplatio iznos od 187.885,60 KM na ime prava iz radnog odnosa predlagača. Iako je Okružni privredni sud na ročištu za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom od 4. marta 2011. godine donio rješenje da će odluku o otvaranju stečajnog postupka donijeti u zakonskom roku i objavio da je ročište završeno, imajući u vidu odredbe člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, te činjenicu da nisu istražene sve okolnosti koje su od značaja za stečajni postupak Okružni privredni sud je odredio ponovno ekonomsko vještačenje od strane drugog sudskog vještaka, stavio van snage svoje ranije navedeno rješenje i zakazao i održao nastavak ročišta za utvrđivanje uslova za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Na nastavku ročišta izvedeni su dokazi ekonomskim vještačenjem više sudskih vještaka, saslušanjem privremenog stečajnog upravnika, te uvidom u materijalne dokaze. Na osnovu izvedenih dokaza i ocjenjivanjem svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno Okružni privredni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom.
4. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Okružnog privrednog suda. Odlučujući o žalbi Viši privredni sud je donio rješenje broj 57 0 086537 11 Pž2 od 30. maja 2011. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je u odnosu na žalbene navode apelanta o povredi postupka istakao da shodno odredbama čl. 8. i 209. Zakona o stečajnom postupku postupanje prvostepenog suda na način da nakon zaključenog ročišta nije donio odluku u zakonskom roku od 3 dana, nego je opozvao to rješenje i zakazao novo ročište, nije bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o otvaranju stečajnog postupka nad apelantom. Dalje je istaknuto da suprotno žalbenim navodima apelanta prvostepeno rješenje sadrži potrebne razloge na osnovu kojih je prvostepeni sud odlučio o pokretanju stečajnog postupka, te su neosnovani žalbeni navodi apelanta o tome da nije jasno koje je činjenice sud utvrdio i koje je dokaze izveo. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud platežnu nesposobnost apelanta utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja više sudskih vještaka finansijske struke kao i izvještaja privremenog stečajnog upravnika. Iz utvrđenog činjeničnog stanja po ocjeni Višeg privrednog suda proizilazi da apelant posluje sa gubitkom u odnosu na 2009. i 2010. godinu, da se gubitak svake godine povećava, da se ne izmiruju dospjele obaveze, da i nakon pokretanja prethodnog postupka nije postao platežno sposoban za plaćanje dospjelih novčanih obaveza, zbog čega je ostvaren razlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta propisan članom 6. Zakona o stečajnom postupku. Dalje je istaknuto da navodi žalbe da prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ne sadrži oznaku predlagača na zakonom propisani način su po mišljenju Višeg privrednog suda neosnovani, jer prijedlog predlagača - radnika apelanta koji je uređen prema uputama iz prvostepenog rješenja sadrži sve elemente urednog podneska po kome je sud mogao postupati. U odnosu na žalbene prigovore o nemogućnosti saslušanja apelanta Viši privredni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud u svim zapisnicima sa održanih ročišta utvrdio prisustvo stranaka i da je utvrđivao ispunjenost uslova za održavanje ročišta, te da su na svim ročištima bili prisutni i zakonski zastupnik i punomoćnik apelanta. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud dao mogućnost apelantu da na održanim ročištima predlaže dokaze, da ispituje vještake i privremenog stečajnog upravnika. Apelant u toku postupka nije dao niti jedan konkretan prijedlog za izvođenje dokaza koji bi mogao osporiti dokaze na kojima sud temelji svoju odluku. Osim toga apelant u žalbi nije naveo konkretan dokaz za koji je u žalbi tvrdio da ga prvostepeni sud nije cijenio. Viši privredni sud je zaključio da je prijedlog predlagača dopušten, jer je učinio vjerovatnim svoje potraživanje, te ima i pravni interes za pokretanje stečajnog postupka, a dokazao je i platežnu nesposobnost apelanta. Po izvještaju privremenog stečajnog upravnika imovina apelanta će biti dovoljna da pokrije troškove postupka, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 47. u vezi sa članom 6. Zakona o stečajnom postupku) kada je utvrdio da su ispunjeni zakonom propisani razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom apelanta.
6. Apelant je protiv navedenog rješenja Višeg privrednog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu rješenjem broj 57 0 St 086537 11 Rev od 18. oktobra 2011. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da Vrhovni sud ne može prihvatiti kao osnovane revizione prigovore apelanta da se iz izvedenih dokaza, a posebno pismenih nalaza navedenih vještaka nije mogla utvrditi platežna nesposobnost apelanta, odnosno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o otvaranju stečajnog postupka. U reviziji apelant ne nudi konkretne dokaze koji bi doveli u pitanje pravilnost zaključka nižestepenih sudova, to jeste koji bi kvalitetno osporili izvedena vještačenja. Vrhovni sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da su ispunjeni stečajni razlozi iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, to jeste da je prijedlog dopušten, da postoji stečajni razlog i da je imovina apelanta dovoljna za pokriće troškova postupka. Dalje je navedeno da je neosnovano isticanje u reviziji da je došlo do povrede odredbe člana 9. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, jer je apelantu omogućeno da se tokom postupka, od podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, preko donošenja rješenja o prethodnom postupku do rješenja o otvaranju stečajnog postupka, izjašnjava o svakom predloženom i izvedenom dokazu od strane predlagatelja, kao i da predlaže i izvodi svoje dokaze. S toga ni drugostepeni sud nije dužan da se izjašnjava posebno o svakom žalbenom navodu, već samo o onim koji su od odlučnog značaja (član
231. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), pa kako je to drugostepeni sud učinio u pobijanom rješenju, revizioni navodi apelanta o učinjenoj povredi postupka nisu osnovani. U odnosu na revizione navode o povredi člana 28. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, da stečajni upravnik u konkretnom postupku nije mogla biti imenovana jer je već bila imenovana u drugom stečajnom postupku, Vrhovni sud je naveo da pitanje da li lice koje je imenovano za stečajnog upravnika ispunjava uslove za tu poziciju ili ne, od uticaja je samo na njegovo imenovanje, ali ne i na otvaranje stečajnog postupka, jer nije prethodni zakonski uslov koji obligatorno mora biti ostvaren da bi došlo do otvaranja stečajnog postupka. Imenovanje stečajnog upravnika je pravna posljedica prethodnog utvrđenja da su ispunjeni zakonom propisani uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom. Vrhovni sud je dalje zaključio da nije osnovano isticanje u reviziji da je počinjena povreda odredbe člana 8. ZPP i da su nižestepeni sudovi odluke donijeli selektivnom ocjenom dokaza i to samo onih koji su izvedeni od strane predlagatelja, dok dokazi apelanta nisu cijenjeni. Nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da pismeni nalazi financijskih vještaka kao i obrazloženja koja su dali na ročištu povodom izrađenih nalaza daju dovoljno osnova za zaključak da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka. Dokazi koje je predložio i izveo apelant nisu po svojoj kvaliteti bili dovoljni da bi doveli u razumnu sumnju navedene nalaze sudskih vještaka i tako uslovili donošenje drugačije odluke. Navedeno je da je apelant pod rednim brojem 30-54 izveo dokaz uvidom u Ugovore o pružanju usluga iz okvira svoje djelatnosti različitim pravnim subjektima, želeći na taj način da dokaže da postoje osnovi za njegovu solventnost kroz realizaciju tih ugovora. Međutim, ovi ugovori, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu realizovani niti naplaćeni, već bi to trebali uslovno biti u budućem razdoblju, pa kod takve situacije oni ne mogu promijeniti financijsku sliku apelanta kao stečajnog dužnika prikazanu u nalazu vještaka. Vrhovni sud je dalje utvrdio da samo iz razloga što je prvostepeni sud odbio da prihvati dokaze koje je na ročištu od 4. marta 2011. godine predložio apelant ne može se prihvatiti revizioni prigovor da su stranke bile neravnopravne u toku postupka. Ovo posebno, kako je naveo Vrhovni sud, jer je prvostepeni sud u procesnom rješenju obrazložio razloge odbijanja, koje kao pravilne prihvata i taj sud.
7. Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno proizvoljnom i pogrešnom primjenom Zakona o stečajnom postupku i to člana 8, člana 9. st. 1, 4. i 5, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 5, kao i proizvoljnom i pogrešnom primjenom čl. 7, 8, 123, 126, člana 191. st. 2. i 4, čl. 198, 199. i 202. ZPP. Dalje je naveo da mu je pravo na imovinu prekršeno iz istih razloga kao i pravo na pravično suđenje, što je dovelo do otvaranja stečaja koji se vodi nad imovinom apelanta i time nezakonito raspolaže njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom. Istakao je da sudovi nisu cijenili dokaze koje je apelant uložio u spis, te da su odbili izvođenje dokaza koje je apelant predložio. Dalje je naveo da se privremeni stečajni upravnik ponašao pristarsno, to jeste kao punomoćnik predlagača. Također, ističe da je prvostepeni sud vodio postupak jednostrano i pristrasno, da je prihvatio i dokaze koji su protivni odredbi člana 335 ZPP, jer nisu dostavljeni u originalu ili ovjerenoj kopiji, a uz to nisu bili potpisani, dok apelantu nije bilo dozvoljeno da uvrsti bilo kakve dokaze, pri čemu je povrijeđena odredba člana 191. stav 4. ZPP. Pored toga zakonski zastupnik apelanta nije saslušan kao parnična stranka, a u vezi s tim redovni sudovi su pogrešno protumačili odredbu člana 9. stav 5. Zakona o stečajnom postupku i zaključili da saslušanje nije obavezno. Time je prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu. Apelant je predložio da Ustavni sud sam odluči o reviziji apelanta na taj način što će u cijelosti usvojiti reviziju u skladu s odredbom iz člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda ili da ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda i predmet vrati Višem privrednom sudu na ponovni postupak, te naloži istom da otkloni povredu navedenih prava i sloboda u skladu s odredbom člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da je stečajni upravnik nezakonitim radnjama i pristrasnim postupanjem doveo do otvaranja stečajnog postupka, te da je jasno da će apelant ostati bez sudske zaštite odnosno jasno je da interese apelanta stečajni upravnik nije štitio, niti će štititi jer je jasno iskazao interes da raspolaže imovinom i da ga ne zanima apelant kao pravno lice sa postojećom akcionarskom strukturom. Dalje je naveo da je skupština povjerilaca donijela odluku da se stečajni postupak vodi u pravcu unovčenja cjelokupne imovine apelanta. Nakon prodaje imovine stečajni sud će zaključiti stečajni postupak i brisati apelanta iz registra pravnih lica, iako apelant ima tržište i robu i može nesmetano poslovati. Prestankom postojanja apelanta neće biti moguće voditi bilo kakav postupak za zaštitu prava apelanta. Danom otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik je dio ugovorenih poslova koji su apelantu mogli donijeti značajna potraživanja prenio na treća lica, iako i potraživanja čine stečajnu masu. Zatim stečajni upravnik je povećao potraživanja predlagača o čemu se vode postupci, ali su upravo predlagači kao stečajni povjerioci donijeli odluku o vođenju stečajnog postupka u pravcu unovčenja da bi spriječili apelanta da nastavi sa radom.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom spriječi postupanje po rješenju o otvaranju stečajnog postupka, što u suštini znači da traži da Ustavni sud privremenom mjerom traži obustavljanje stečajnog postupka do donošenja odluke o apelaciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije, osim navoda o kršenju prava na koja se poziva, naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, osim što je izrazio bojazan da njegova imovina u toku stečajnog postupka može biti otuđena. Međutim, ovi navodi nisu dovoljni da Ustavni sud dovedu do zaključka da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju spriječilo neku nenadoknadivu štetu ili da bi bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović