Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1201/12 (M. B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1201/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. godine, u predmetu broj AP-1201/12, rješavajući zahtjev Miodraga Bojanovića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Miodraga Bojanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Bojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obrenovca, Republika Srbija, podnio je 30. ožujka 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 106754 12 Gž od 6. ožujka 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje navedenog Rješenja Okružnog suda, do donošenja odluke po apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 106754 10 P od 27. lipnja 2011. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da ga je tužena D.K. (u daljnjem tekstu: tužena) smetala u mirnom posjedu stana koji se nalazi u Banjaluci (u izreci presude precizirane oznake i površina stana, u daljnjem tekstu: sporni stan), tako što mu je zabranila da koristi sporni stan nakon smrti ostavitelja S.B. Istim rješenjem Osnovni sud odbio je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženoj naloži da mu omogući korištenje spornog stana, da se utvrdi da ga je tužena smetala u korištenju spornog stana 21. travnja 2011. godine tako što je sa dva policijska službenika pokušala da ga iseli iz spornog stana kao i da ga je smetala u korištenju spornog stana 23. travnja 2011. godine pokušajem da zapečati sporni stan. Također istim rješenjem Osnovni sud obvezao je tuženu da apelantu naknadi troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i tužene, Okružni sud donio je Rješenje broj 71 0 P 106754 12 Gž od 6. ožujka 2012. godine kojim je žalbu tužene uvažio, prvostupanjsko rješenje, u dijelu kojim je utvrđeno da je tužena smetala apelanta u mirnom posjedu spornog stana, tako što mu je zabranila da koristi sporni stan nakon smrti ostavitelja S.B. i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te obvezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. Istim rješenjem Okružni sud odbio je apelantovu žalbu kao neutemeljenu. Obrazlažući odluku, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena izvršila smetanje posjeda nakon smrti ostavitelja tako što je apelantu zabranila da koristi sporni stan, ali i da je apelant putem samopomoći, tj. uz pomoć bravara ušao u posjed spornog stana 24. ožujka 2011. godine, te da se i danas nalazi u posjedu spornog stana. Zbog navedenog apelant više nema pravni interes za djelomično usvajanje tužbenog zahtjeva, jer činjenica da je izvršen čin smetanja posjeda sama po sebi nema nikakav značaj, tako da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio. Budući da je prvostupanjsko rješenje preinačio, Okružni sud je naveo da je u smislu članka 397. stavak 2. Zakona o parničnom postupku odlučio i o troškovima postupka, odnosno kako je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu odbijen, to tuženoj u smislu članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku pripada pravo na naknadu troškova postupka.
4. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je izreka rješenja Okružnog suda u suprotnosti sa obrazloženjem, da je u momentu podnošenja tužbe pravna situacija ukazivala na postojanje smetanja posjeda, te da je on u tijeku postupka putem samopomoći ušao u posjed spornog stana, zbog čega je tužba precizirana. Sud je mogao odbaciti tužbu, a ne odlučiti tako da tužbeni zahtjev odbija. Čak i da je pravni interes za glavnim zahtjevom prestao, ostao je interes za sporednim zahtjevom, tj. troškovima postupka. Apelant traži da Ustavni sud ukine pobijano rješenje i odredi mu naknadu u visini od 5.000,00 KM. Apelant predlaže da Ustavni sud odgodi izvršenje rješenja Okružnog suda do donošenja odluke o apelaciji, ne obrazlažući razloge za navedeno.
5. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Ustavni sud zapaža da apelant ne obrazlaže razloge za donošenje privremene mjere, nego da samo traži da se odloži izvršenje rješenja Okružnog suda.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant ne samo da nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, nego nije ni obrazložio zašto traži usvajanje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
9. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović