Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-124/10 («Feniks meta» d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-124/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 124/10, rješavajući zahtjev d.o.o. «FENIKS META» Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev d.o.o. «FENIKS META» Banjaluka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Feniks meta» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banjaluke podnio je 8. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 Ps 005443 09 Pž od 17. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 1171 Ps 005 443 03 Ps od 4. marta 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 1171 Ps 005 443 03 Ps od 4. marta 2009. godine apelant, kao tuženi, je obavezan da «Žitoprodukt» a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) za preuzetu robu, bukov parket «S» klase, u količini od 406,20 m2 i «R» klase u količini od 421,23 m2, isplati na ime glavnog duga iznos od 9.990,22 KM i zakonsku zateznu kamatu od 3. jula 2002. godine, pa do 29. decembra 2008. godine u iznosu od 9.990,22 KM, te troškove parničnog postupka u iznosu od 1.674,00 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan kompenzacioni prigovor apelanta do visine potraživanja tužitelja.

3. Na temelju provedenih dokaza (uvid u narudžbenice, otpremnice, fakture, račune, nalaz i mišljenje vještaka, te saslušanje svjedoka i parničnih stranaka) Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je istakao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant naručio od tužitelja parket, kvaliteta i u količini navedenoj u otpremnici, koja je potpisana i vraćena putem fax-a apelanta. U vezi sa faksiranim dokumentom Osnovni sud je pojasnio da je nesporno da je otpremnica vraćena putem fax-a, jer iz otpremnice jasno proizlazi da je faksirana sa telefonskog broja apelanta, a pošto je opštepoznato da faksirani dokumenti izgledaju kao kopije, prema ocjeni tog suda, ne može se prihvatiti tvrdnja apelanta da takva otpremnica ne predstavlja originalan dokument, jer u konkretnom slučaju takva otpremnica jeste originalan dokument. Nadalje, tvrdnje apelanta da osoba koja je potpisala otpremnicu, Dragan Radišić, nije zaposlena kod apelanta, te da potpis nije njegov, a pri tome tvrdeći da zakonski zastupnik apelanta ima sina sa istim imenom i prezimenom, sud nije mogao prihvatiti, jer apelant svoje tvrdnje nije dokazao, u smislu odredbe člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Visinu tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sačinjen, u skladu sa pravilima struke, kome je taj sud poklonio punu vjeru. Osnovni sud je pojasnio da je vještak svoj nalaz sačinio na temelju dokumentacije apelanta i tužitelja, te dokumentacije u spisu, a iz koga je proizašlo da je apelant dužan tužitelju za isporučeni parket iznos od 9.990,22 KM. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Osnovni sud je tačno utvrdio i na koji je način apelant preuzeo predmetni parket, te da se u konkretnom slučaju radi o prodaji robe u tranzitu. Osnovni sud je još pojasnio da otpremnica broj 46/02, koju je vještak u svom nalazu i mišljenju koristio, sadrži sve elemente koje otpremnica, kao isprava, treba da sadrži. Naime, Osnovni sud je naveo da, kako se u konkretnom slučaju radi o prodaji robe u tranzitu, navedena otpremnica ne sadrži oznake vozila koje vrše prevoz, jer roba nije isporučena od strane tužitelja, nego od firme PDS Mahovljani, pa je iz tog razloga predmetna otpremnica i poslana putem fax-a na potpis apelantu.

5. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu kupoprodaje robe – parketa, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a da je sa druge strane dužnik dužan da obavezu ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Dakle, Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze, a posebno izjavu – narudžbenicu, otpremnicu i račun utvrdio da je apelant naručio parket od tužitelja, da je parket apelantu isporučen, da je tužitelj za isporučeni parket apelantu ispostavio račun, da apelant račun nije isplatio, pa je sud na temelju svega navedenog i obavezao apelanta na isplatu dugovanog., u smislu odredbe člana 262. ZOO-a.

6. Osim toga, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu i po osnovu kupoprodaje merkantilne pšenice, te kasnije zakupa pšenice. U vezi s tim Osnovni sud je pojasnio da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizašlo da je tužitelj apelantu izmirio dug za isporučenu pšenicu u iznosu od 15.203,60 KM, da je pšenica, koja je isporučena tužitelju po računu br. 19/2001 u iznosu od 14.955,00 KM, osporena zbog prigovora na kvalitet, te da je zbog toga apelant pšenicu stokirao u silosu kod tužitelja. Prema ocjeni Osnovnog suda upravo je ovaj poslovni odnos poslužio apelantu za isticanje kompenzacionog prigovora.

7. Obrazlažući svoj stav u vezi sa odbijanjem kompenzacionog prigovora Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj apelantu dužan iznos od 15.203,60 KM na ime isporučene pšenice. Osnovni sud je uvidom u virmanske uplate, te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke zaključio da je iznos koji je predmet kompenzacije po računima br. 01-01 i 02-1 u cijelosti isplaćen. Prema tome, prema ocjeni Osnovnog suda, kako ne postoji potraživanje apelanta prema tužitelju, to ne postoje uslovi za kompenzaciju, u smislu odredbe člana 336. ZOO-a, pa je taj sud iz tog razloga i odbio apelantov prigovor. Odluku o troškovima Osnovni sud je donio na temelju odredaba čl. 386. i 387. ZPP-a.

8. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu, broj 71 0 Ps 005443 09 Pž od 17. novembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelanta za naknadu troškova sastava žalbe. Okružni sud je ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, utvrdio da žalba nije osnovana. Obrazlažući svoju odluku Okružni sud je istakao da se žalbeni navodi apelanta svode na to da je prvostepena presuda nejasna i nerazumljiva, da se presuda temelji na dokazima kojima se ne mogu dokazivati činjenice, da je prvostepeni sud odluku temeljio na dokazu koji nije proveden na ročištu za glavnu raspravu, da dokazi koji su provedeni od strane tužitelja nisu valjani.

9. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant tokom postupka nije proveo, niti jedan dokaz u prilog utvrđenja činjenice da osoba koja je primila parket nije u radnom odnosu kod apelanta, a posebno imajući u vidu da je u odgovoru na tužbu činjenica o narudžbi i prijemu parketa učinjena nespornim. Prema ocjeni Okružnog suda samo postavljanje kompenzacionog prigovora govori u prilog utvrđenja činjenice da postoji potraživanje tužitelja prema apelantu, jer ukoliko nema potraživanja postavlja se pitanje zašto bi apelant postavio kompenzacioni prigovor, pa slijedom toga postavljanje kompenzacionog prigovora potvrđuje činjenicu koju je apelant u odgovoru na tužbu i priznao, odnosno da je naručio i primio parket od tužitelja, koji je samo djelimično isplatio putem cesije u iznosu od 2.000,00 KM, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

10. Razmatrajući žalbene navode Okružni sud je istakao da apelant u žalbi pogrešno navodi da je prvostepeni sud odluku zasnovao na dokazu koji nije proveden na ročištu za glavnu raspravu, a to je otpremnica broj 46/02. U vezi s tim Okružni sud je naveo da apelant u odgovoru na tužbu nije osporio prijem parketa, a da je tu činjenicu na glavnoj raspravi osporio, uz obrazloženje da se na otpremnici ne nalazi potpis apelantovog radnika. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da apelant zapravo nije osporio postojanje otpremnice broj 46/02, pa samim tim, to da li je taj dokaz proveden ili ne, nema uticaja na odluku, niti se radi o povredi koja utiče na zakonitost odluke.

11. U vezi sa žalbenim prigovorom apelanta da je osporena odluka nerazumljiva i nejasna Okružni sud se pozvao na odredbu člana 191. ZPP-a kojom je propisano šta presuda mora da sadrži. Okružni sud je pojasnio da shodno citiranoj odredbi presuda mora da ima sadržaj navoda i zahtjeva stranaka, da sadrži obrazloženje o činjenicama koje je sud utvrdio i na temelju kojih dokaza je utvrdio te činjenice, te treba da sadrži konkretnu pravnu normu. Okružni sud je istakao kada se ima u vidu konkretna pravna norma i obrazloženje osporene presuda, osporena presuda ima sve elemente propisane navedenom odredbom, pa je taj sud odbio kao neosnovane žalbene navode usmjerene u tom pravcu. Okružni sud je još pojasnio da apelant tokom postupka nije proveo niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju valjanost dokaza provedenih od strane tužitelja, pa slijedom toga ne stoje žalbeni prigovori da se odluka temelji na dokazima koji ne dokazuju niti jednu odlučnu činjenicu.

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova, zatim na proizvoljnost suda prilikom ocjene dokaza, te pogrešno tumačenje zakonskih odredbi. Zatim, u navodima apelacije se naglašava da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te se ukazuje na nevaljanost dokaza na kojima se odluke nisu mogle temeljiti.

13. Osim toga apelacijom se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kojom bi se spriječio izvršni postupak do donošenje konačne odluke u ovom predmetu, uz obrazloženje da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, pa u slučaju brisanje tužitelja iz registra privrednih subjekata, apelant ne bi imao protiv koga da podnese protivizvršenje.

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od o odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud zapaža da je apelant kao razlog za donošenje privremene mjere naveo da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak pa u slučaju da ovo preduzeće prestane postojati brisanjem iz registra, apelant ne bi imao protiv koga da podnese protivizvršenje.

17. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-124/10 («Feniks meta» d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio