Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1364/12 (Ž. K.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1364/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1364/12, rješavajući zahtjev Žarka Kuzmana za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Žarka Kuzmana za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Kuzman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 003828 12 Rev od 15. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003828 11 Gž od 27. septembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 003828 07 P od 25. marta 2011. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti provođenje osporenih presuda prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 003828 07 P od 25. marta 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 95 0 P 003828 11 Gž od 27. septembra 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev M.T. (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je utvrđeno da tužitelj za dolazak na svoje nekretnine, pobliže označene dispozitivom navedene presude, ima pravo služnosti prolaza pješke, prevoza motornim, putničkim i teretnim vozilom, a preko apelantovih nekretnina, pobliže označenih dispozitivom navedene presude. Presudom je apelant takođe obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.510,00 KM.

3. U obrazloženju prvostpene presude je navedeno da je tužitelj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 60/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), odnosno da je stekao dosjelošću pravo služnosti prolaza pješke i provoza putničkim, motornim i teretnim vozilom, preko apelantove nekretnine pobliže označene u dipozitivu presude, te da se u vrijeme od 20 godina koliko je potrebno za sticanje stvarne služnosti dosjelošću uračunava i vrjeme za koje su prednici tužitelja držali stvar kao savjesni i zakoniti držaoci. Dalje je navedeno da je apelant osporavao da je tužitelj stekao stvarnu služnost ističući da nije proteklo vrijeme propisano zakonom, da je služnost i prestala u smislu člana

58. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima jer je tužitelj nije vršio tri godine zbog protivljenja apelanta, a osim toga da se služnost ne može utvrditi u obimu traženog pravaprolaza u širini od tri metra jer apelantova parcela nema tu širinu u dijelu gdje se nalazi apelantovo stepenište ispred njegove kuće, a za koje stepenište je apelant u toku postupka pribavio i odobrenje za postavljanje staze za invalide, čime se još više sužava njegova parcela u odnosnom dijelu .

4. U obrazloženju prvostepene presude je nadalje navedeno da su u toku postupka provedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka, te svjedoka Mi. i Me. Ć., te M.M. i M.K., izvršen uviđaj na licu mjesta, provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, te izvršen uvid u materijalne dokaze. Na osnovu navedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su svjedoci Mi. Ć. i Me.Ć., saglasno ustvrdili da se do kuće, koja je sada vlasništvo tužitelja, dolazilo samo jednim putem i to od kada oni znaju za sebe i od kada su nekretnine kupljene od porodice K., te da se radi o putu koji se protezao ispred kuće koja je sada vlasništvo apelanta, kao i R.B.. Navedenim svjedocima Osnovni sud je poklonio punu vjeru smatrajući njihove iskaze objektivnim i istinitim. Navedeni svjedoci su ustvrdili da su nekretnine korištene na način da je svako uživao svoj dio, a da je do svoje kuće, čiji je vlasnik sada tužitelj, prijašnji vlasnik dolazio kako pješke, tako i provozio putnička i motorna vozila, a da ga u tom niko nije ometao. Nao snovu navedenog, Osnovni sud je utvrdio da se spornim nekretninama, vlasništvo tužitelja, koristilo tako da se do njih dolazilo preko nekretnina koje su sada vlasništvo apelanta, odnosno ranije vlasništvo A.Ć. i njegove sestre H.Ć., putem koji je pobliže opisan u izreci presude, te da je prošlo više od 20 godina, koje vrijeme je neophodno da bi se dosjelošću stekla stvarna služnost, a pri čemu se u navedeni rok uračunava vrijeme svih pravnih prednika, odnosno ranijih vlasnika povlasnog dobra (od početka 80-ih godina).

5. U odnosu na apelantove prigovore da je stvarna služnost prestala, jer je protekao rok od tri godine u kojem tužeitelj nije prolazio spornim putem, Osnovni sud je istakao da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. decembra 2007. godine, a da je tužitelj u postupku naveo da dobro pamti da nakon njegove slave Svetog Nikole, koja je 19. decembra, više ovim putem ne prolazi tj. od 20. decembra 2004. godine, te da tuženi nije dokazao suprotno, to je podnošenjem tužbe od strane vlasnika povlasnog dobra došlo do prekida trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 58. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

6. U odnosu na apelantove prigovore da izgradnjom stepništa i staze za invalide tužitelju više nije moguće koristiti stvarnu služnost, sve i da postoji, jer ona više nije u obimu od tri metra, Osnovni sud je istakao da stvarna služnost može prestati samo na način propisan zakonom. Osnovni sud je dalje istakao da članom 58. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima je propisan način prestanka stvarne služnosti, odnosno da služnost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine ne vrši svoje pravo; na zahtjev vlasnika poslužnog dobra ako stvarna služnost postane nepotrebna za korištenje povlasnog dobra; odnosno prestane drugi razlog zbog kojeg je zasnovana, nadalje ako se stvarna služnost ne vrši za vrijeme potrebno za njeno sticanje dosjelošću, te kada ista osoba postane vlasnik poslužnog i povlasnog dobra, odnosno propašću poslužnog ili povlasnog dobra. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da nijednom odredbom navedenog zakona, niti odredbom bilo kojeg drugog zakona, pa ni Zakona o prostornom uređenju nije propisano, bez obzira što je apelant vršio dogradnju stepeništa i podesta uz odobrenje nadležnog organa, da na ovakav način prestaje pravo stvarne služnosti prolaza i provoza. Stoga, po ocjeni osnovnog suda, novonastala situacija koju je apelant izazvao, želeći osujetiti pravo tužitelju, ne može dirati u pravo tužitelja da utvrdi da je stvarna služnost stečena dosjelošću u mislu člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

7. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantov navod da je Osnovni sud povrijedio odredbu člana 166. ZPP, zbog toga što je dozvolio tužitelju da mijenja svoj ranije dati iskaz. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantovo ukazivanje na odredbu člana

166. ZPP neosnovano, s obzirom da ova odredba reguliše pitanje poziva na ročište, a ne saslušanje stranaka u parničnom postupku. Okružni sud je takođe istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je Osnovni sud suprotno odredbama ZPP dozvolio izmjenu tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je uvidom u zapisnik o glavnoj raspravi utvrdio da je punomoćnik tužitelja precizirao tužbeni zahtjev, a apelant je zatraži odgodu kako bi se mogao očitovati na precizirani-izmijenjeni zahtjev. Okružni sud je smatrao apelantovu izjavu da mu se da razuman rok da se izjasni na precizirani-izmijenjeni tužbeni zahtjev pristankom apelanta, pa je, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno dozvolio preciziranje tužbenog zahtjeva. Okružni sud je nadalje naveo da je upoređujući tužbeni zahtjev tužitelja u njegovoj tužbi sa usklađenim tužbenim zahtjevom sa zapisnika o glavnoj raspravi, kao i izreke same presude, utvrdio da nije došlo izmjene tužbenog zahtjeva kako u činidbi, parničnim strankama, kao i predmetu spora, pa je i ovaj apelantov žalbeni razlog ocijenio neosnovanim. Osim toga, Okružni sud je istako da je Osnovni sud proveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu i podnio apelaciju Ustavnom sudu.

9. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 4574/11 od 26. januara 2012. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda zato što je bila preuranjena jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

10. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 95 0 P 003828 12 Rev od 15. februara 2012. godine. Navedenim rješenjem Vrhovni sud je reviziju odbacio kao nedopuštenu, u skladu sa članom 237. stav 2. ZPP, s obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Zahtjev za donošenje privremene mjere obrazlaže time što bi se izvršenjem osporene prvostepene presude na način kako glasi njena izreka u odnosu na obim prava služnosti, prema apalantu, invalidu starom preko 91 godinu, preduzele mjere kojim bi se onemogućio u korištenju pristupne staze za invalide za dolazak u svoju porodičnu kuću, a za čiju izgradnju je pribavio odobrenje nadležnog organa uprave. Takođe, prinudnom naplatom troškova parničnog postupka u korist tužitelja bilo bi ugroženo nužno izdržavanje apelanta i njegove supruge. Stoga je, po mišljenju apelanta, neophodno da se određivanjem tražene privremene mjere zadrži postojeće stanje do donošenja odluke o apelaciji.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1364/12 (Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio