Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1540/12 ("Supermobil" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1540/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1540/12, rješavajući zahtjev "Supermobila" d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev "Supermobila" d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. "Supermobil" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živko Trivunović, podnio je 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009284 10 Rev od 3. aprila 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 009284 09 Pz od 10. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 009284 05 Ps od 28. aprila 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio svako postupanje Osnovnog suda u postupku izvršenja" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 009284 05 Ps od 28. aprila 2009. godine obavezan je apelant da tužitelju RK "Boska" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za zakupninu poslovnog prostora isplati mjesečne novčane iznose po računima, precizirane u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamata na te iznose, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor o poslovnoj saradnji od 8. maja 2003. godine na period od pet godina. Osnovni sud je ukazao da se prema navedenom ugovoru tužitelj obavezao da preda apelantu na korištenje poslovni prostor površine 6m2, da održava objekat i tehničke instalacije, te da obezbijedi čuvanje i osiguranje poslovnog objekta od svih rizika, dok se apelant obavezao da plaća troškove struje, vode, čišćenja, korištenja sanitarija u iznosu od 100,00 KM mjesečno, te da plaća tužitelju mjesečno 40% dobiti koju ostvari u predmetnom poslovnom prostoru, a najmanje 1.200,00 KM mjesečno. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da među strankama nesporno da su bile u ugovornom odnosu, te da je apelant koristio tužiteljev poslovni prostor po osnovu predmetnog ugovora o poslovnoj saradnji, dok je sporno da li je apelant u obavezi da isplati tužitelju predmetno potraživanje. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 567. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 583. ZOO-a kojima je propisano da je zakupac dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu. Osnovni sud je naveo da je uvidom u račune izdate od strane tužitelja u periodu od 30. septembra 2003. do 31. marta 2005. godine utvrdio da se odnose na troškove u iznosu od 100,00 KM i na dobit u iznosu od 1.200,00 KM, kako je to i ugovoreno među strankama. Takođe, Osnovni sud je naveo da je uvidom u ostale račune koji su predmet tužbenog zahtjeva utvrdio da su izdati od strane tužitelja, da se odnose na apelanta, da se na svakom računu nalaze broj i datum računa sa rokom dospjeća, te da se računi odnose na zakupninu po pojedinim mjesecima od 28. februara 2006. do 1. marta 2008. godine. S obzirom da apelant nije dokazao da je izvršio svoju ugovornu obavezu u smislu člana 567. ZOO-a, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Osnovni sud je naveo da je visinu potraživanja utvrdio na osnovu računa i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Pri tome, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantov prigovor koji se odnosi na promjenu "pravnog osnova", budući da je iz predmetnog ugovora o poslovnoj saradnji vidljivo da je riječ o zakupodavnom odnosu, iako ugovor ima drugi naziv, te da, bez obzira na to, sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva u smislu člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantov prigovor da je predmetnim ugovorom bio obavezan na nemoguć uslov (da mjesečno plaća 40% od ostvarene dobiti, a najmanje 1.200,00 KM). Naime, Osnovni sud je ukazao da je apelant, ukoliko je smatrao da se radi o nemogućem uslovu, mogao tražiti poništenje ugovora ili raskinuti ugovor u skladu sa članom 5. predmetnog ugovora.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 009284 09 Pz od 10. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zakupu (iako ugovor nosi naziv ugovor o poslovnoj saradnji) jer iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da se u stvari radi o ugovoru o zakupu. S obzirom da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o zakupu, da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu, dok apelant to nije učinio, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da plati tužitelju zakupninu za period od 13. septembra 2003. do 25. februara 2008. godine. Pri tome, Okružni sud je ukazao da su računi koje je izdao tužitelj sačinjeni u skladu sa predmetnim ugovorom, da se odnose na apelanta, da glase na iznos od 1.300,00 KM (dobit i troškovi), te da je na računima naveden i rok dospijeća. Što se tiče apelantovog žalbenog navoda da u toku postupka nije razjašnjeno da li se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji ili ugovoru o zakupu, što čini prvostepenu presudu nezakonitom, Okružni sud je naveo da su ovi navodi neosnovani. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno da predmetni ugovor nosi naziv "ugovor o poslovnoj saradnji", ali da iz sadržaja predmetnog ugovora jasno proizlazi da se radi o ugovoru o zakupu, te da je apelant kao zakupac bio u obavezi da tužitelju kao zakupodavcu plati zakupninu za navedeni period. Takođe, Okružni sud je naveo da predmetni ugovor nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom ili dobrim običajima, te da je stoga neosnovan apelantov žalbeni navod da je predmetni ugovor ništav, a pogotovo što apelant na te okolnosti nije provodio nikakve dokaze. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te donio pravilnu i zakonitu odluku.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 57 0 Ps 009284 10 Rev od 3. aprila 2012. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantova žalba djelimično uvažena pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama, na način pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 567. stav 1. ZOO-a propisano da se ugovorom o zakupu obavezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Budući da su se ugovorom o poslovnoj saradnji od 8. maja 2003. godine apelant i tužitelj kao ugovarači dogovorili da tužitelj preda apelantu predmetni poslovni prostor, a da apelant plaća tužitelju naknadu za korištenje tog poslovnog prostora, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor, koji je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o poslovnoj saradnji, faktički ugovor o zakupu poslovnog prostora. Naime, Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor nosi naziv "ugovor o poslovnoj saradnji", ali da je taj ugovor prema svojoj suštini u smislu odredaba člana 99. ZOO-a ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da su stoga neosnovani apelantovi revizioni prigovori izneseni u tom pravcu. S obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25. aprila 2005. godine sa zahtjevom da se obaveže apelant da mu na ime zakupnine isplati iznos od 24.700,00 KM, dok je preinačenim tužbenim zahtjevom od 15. januara 2009. godine tražio da mu apelant na ime zakupnine isplati dodatni iznos od 32.409,00 KM, Vrhovni sud je naveo da je tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana kada je postavljen zahtjev za isplatu zakupnine kao povremenog davanja, te je stoga u tom dijelu usvojio apelantovu reviziju, te odlučio kao u izreci presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zakupu. Apelant navodi da je predmetni ugovor o poslovnoj saradnji trebalo tumačiti u svjetlu izražene volje i namjere ugovornih strana, jer su ugovor o poslovnoj saradnji i ugovor o zakupu različiti ugovori, te da su u konkretnom slučaju rizik poslovanja trebale da snose solidarno obje ugovorne strane. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi nezakonito dosudili tužitelju zakonske zatezne kamate, kao i troškove parničnog postupka. Apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović