Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1640/10 (AD «Autoprevoz» putnički saobraćaj Banjaluka)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1640/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1640/10, rješavajući zahtjev AD «Autoprevoz» putnički saobraćaj Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev AD «Autoprevoz» putnički saobraćaj Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. AD «Autoprevoz» putnički saobraćaj Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-
09-000 108 od 25. februara 2010. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj PS-639/02 od 28. avgusta 2006. godine Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime glavnog duga, zbog neosnovanog obogaćenja, isplati iznos od 73.874,40 KM, te obračunate kamate do 15. marta 2006. godine u iznosu od 47.725,00 KM, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 73.874,40 KM, počev od 15. marta 2006. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.750,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odluku donio na temelju provedenih dokaza, cijeneći ih, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja. U obrazloženju je navedeno da je u predmetnoj parnici, među strankama, bilo nesporno činjenično utvrđenje da su apelant i tuženi izjavom o međusobnom prebijanju, kompenzaciji od 30. maja 1996. godine, utvrdili dug apelanta prema tuženom za izvršene usluge prevoza građana (RVI) za potrebe pravnog prethodnika tuženog, u iznosu od 345.098,00 tadašnjih dinara, te da se taj dug kompenzirao prenosom prava raspolaganja na stanovima, koje je apelant naknadno dodijelio na korišćenje svojim radnicima.
3. Prema ocjeni Osnovnog suda nesporna je činjenica da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), po samom zakonu poništeno raspolaganje apelanta na predmetnim stanovima, tako što je nadležni organ uprave, pojedinačnim rješenjima poništio odluke apelanta o dodjeli tih stanova radnicima apelanta. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj parnici stoga sporno da li apelant ima osnov da potražuje novčani iznos koji traži postavljenim tužbenim zahtjevom. Osnovni sud je u stao na stanovište da se u konkretnom slučaju radi o pravno neosnovanom obogaćenju na strani tuženog. U vezi sa navedenim Osnovni sud je pojasnio da su suštinski svi stanovi koji su bili predmet kompenzacije vraćeni tuženom, čime je otpalo sredstvo obavezivanja po zaključenoj izjavi o kompenzaciji, bez obzira što, formalno-pravno, raspolaganje na predmetnim stanovima nije vraćeno tuženom, budući da su raniji korisnici kojima su vraćeni stanovi iste otkupili i na taj način stekli pravo svojine na njima.
4. Osnovni sud je još pojasnio da je u konkretnom slučaju došlo do poništenja odluka o raspolaganju apelanta na stanovima koji su vraćeni ranijim korisnicima, to se onda i sam ugovor o prenosu raspolaganja između parničnih stranaka ima smatrati raskinutim, po samom zakonu, te je zbog toga tuženi ostao dužan apelantu iznos koji je bio predmet kompenzacije, kao i iznose koji su gotovinski plaćeni za predmetne stanove, jer se, prema ocjeni tog suda, za te iznose tuženi neosnovano obogatio. U vezi s tim Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 137. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da kada je ispunjenje jedne ugovorne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće, zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ugovora strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova. Osnovni sud je još naveo da je visina ukupnog dugovanja utvrđena na temelju finansijskog vještačenja, a da parnične stranke nalazu i mišljenju nisu prigovarale.
5. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu, broj 011-0-Pž-07-000 043 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Okružni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 210. stav 1. ZOO-a kojom je precizirano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi, dok je stavom 2. iste odredbe precizirano da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. U obrazloženju je navedeno da shodno odredbi člana 508. istog zakona, prodavac odgovara, ako na datoj stvari postoji neko pravo trećeg, koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Okružni sud je naveo da su ugovori o prenosu prava raspolaganja koje su parnične stranke zaključile teretni, dvostrano obavezujući ugovori, a kojim je tuženi prenio pravo raspolaganja, uz naknadu koju je apelant izmirio. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, na stanovima koji su bili predmet ugovora postojala su prava ranijih nosilaca stanarskog prava, koja isključuju prava tuženog i njegovih radnika u pogledu dodjele i korištenja tih stanova, pa implementacijom imovinskih zakona i deložacijom radnika apelanta nije ostvarena osnovna svrha zaključenih ugovora, a to je rješavanje stambenog pitanja radnika apelanta. Okružni sud je dodao da to znači da je otpao osnov za prenos raspolaganja i dodjelu stanova radnicima apelanta, pa iznosi koje je tuženi primio po zaključenim ugovorima predstavljaju sticanje bez osnova, u smislu odredbe člana 210. stav 2. ZOO-a.
6. Prema ocjeni Okružnog suda tuženi u žalbi neosnovano tvrdi da ugovori o prenosu nisu raskinuti i da stanovi njemu zapravo nisu ni vraćeni. U vezi sa ovim prigovorom Okružni sud je pojasnio da u smislu zakonskih odredbi zaključeni ugovori se smatraju ništavim, a samim tim prestalo je i njihovo pravno dejstvo. Prema mišljenju Okružnog suda bez značaja su i žalbeni navodi da je apelant zaključio ugovore o otkupu stanova sa ranijim nositeljima stanarskog prava, a ne sa svojim radnicima, jer je zaključivanje tih ugovora o otkupu direktna posljedica primjene imovinskih zakona, a eventualno vraćanje tih stanova tuženom samo bi stvorilo dodatne troškove.
7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog donio Presudu, broj 118-0-Rev-09-000 108 od 25. februara 2010. godine kojom je osporena drugostepena presuda preinačena, tako što je žalba tuženog uvažena i presuda Osnovnog suda, broj Ps:639/02 od 28. avgusta 2006. godine preinačena i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene odluke u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, taj sud je zaključio da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da su sporni ugovori o prenosu prava raspolaganja, uz naknadu, zaključeni 1994. i 1996. godine i da imaju karakter ugovora o prometu nekretnina, jer su predmeti ugovora bili stanovi (barake), dakle radilo se o prenosu najpotpunijeg i najšireg svojinskopravnog ovlaštenja o kojem govori odredba člana 3. stav 1. Zakona osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik RS», broj 38/03), a to je prenos prava raspolaganja. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije sporno da je apelant nakon zaključenja ugovora o prenosu prava raspolaganja sporne stanove dodijelio na korištenje svojim radnicima, koji su te stanove koristili dok, u skladu za Zakonom o prestanku primjene, nisu vraćeni prijeratnim nositeljima stanarskog prava. U obrazloženju je još navedeno da su prijeratni nositelji stanarskog prava, nakon ulaska u posjed, sporne stanove otkupili od apelanta kao prodavatelja, kako ga tretira odredba člana 13. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 2/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07).
8. Vrhovni sud je pojasnio da je motiv-pobuda apelanta za zaključenje predmetnog ugovora bio u tome da predmetne stanove dodijeli svojim radnicima na korištenje (mada pobude iz kojih je ugovor zaključen, prema odredbi člana 53. stav 1. ZOO-a, ne utiču na njegovu punovažnost), te da se tako zacrtani cilj nije mogao ostvariti, jer su se njegovi radnici morali iseliti iz predmetnih stanova i predati ih u posjed ranijim korisnicima, pa se u konkretnom slučaju radilo o evikciji – pravnom nedostatku na kupljenoj stvari (stanu). U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 508. ZOO-a koja u pogledu takvog nedostatka propisuje da prodavac odgovara, ako na prodatoj stvari postoji pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Vrhovni sud je još dodao da bi apelant, kao kupac, ostvario prava koja mu po ovom osnovu pripadaju bio je dužan da, u smislu odredbe člana 509. ZOO-a, kada sazna da treća osoba polaže pravo na kupljenu stvar o tome obavijesti prodavca (tuženog). Prema ocjeni Vrhovnog suda u tom slučaju bi se (ukoliko prodavac ne reaguje) predmetni ugovor smatrao raskinutim, po samom zakonu, u smislu odredbe člana 510. ZOO-a, a učinak raskida bi se sastojao u tome da svaka strana vrati ono što je primila i to bi u konkretnom slučaju bio osnov za vraćanje datog, a ne sticanje bez osnova. Dakle, prema mišljenju revizionog suda, da bi se primijenila pravila koja regulišu prava kupca u slučaju pravnih nedostataka na kupljenoj stvari, potrebno je dokazati da on za taj pravni nedostatak nije znao, niti je pristao da uzme stvar opterećenu pravom nekog trećeg, i da je o pravnom nedostatku na stvari, za koji je naknadno saznao, obavijestio prodavca. Vrhovni sud je dodao da pored toga, i pod uslovom da apelant nije znao da su predmetni stanovi opterećeni stanarskim pravom u korist trećih osoba, te da je za ovu okolnost kasnije saznao, tužba za ostvarivanje prava po osnovu postojanja pravnih nedostataka mora se podnijeti u prekluzivnom roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje prava trećeg, u smislu odredbe člana 515. stav 1. ZOO-a, što znači da se protekom roka to pravo gasi.
9. Prema ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na vrijeme i okolnosti zaključenja spornog ugovora o prenosu prava raspolaganja uz naknadu i postojanje evidencije o stanovima i nosiocima stanarskog prava, malo je vjerovatno da postojanje prava trećih lica (predratnih nositelja stanarskog prava) na predmetnim stanovima nisu bila poznata apelantu, odnosno da on za njih nije mogao znati. Vrhovni sud je još dodao da je apelant imao saznanje da su sporni stanovi opterećeni stanarskim pravima prijeratnih korisnika proizlazi i iz dopisa, broj 1135/97 od 27. juna 1997. godine, upućenog tadašnjem Republičkom javnom pravobranilaštvu, sa zahtjevom da se apelantu dostave pravosnažne presude o otkazanim ugovorima o korištenju na 18 baraka (sporni stanovi) koji su prešli u njegovo vlasništvo. Dakle. Vrhovni sud je zaključio da je sasvim jasno da je apelant imao saznanja o postojanju prava trećih osoba na spornim stanovima još 1997. godine, dok je tužbu podnio 12. jula 2002. godine, iz čega slijedi da se pravo apelanta na zaštitu prava od evikcije ugasilo, u smislu odredbe člana 510. ZOO-a. Vrhovni sud je još naveo da iz svega navedenog proizlazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.
10. Apelant ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporena presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama, te da je obrazloženje nepotpuno i proizvoljno. Apelacijom se detaljno opisuje tok postupka pred Vrhovnim sudom, te interpretiraju navodi i zaključci iz osporene presude za koje apelant smatra da su pogrešni. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, a ne o evikciji, pa samim tim i o pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava od strane Vrhovnog suda., na šta upućuju odredbe čl. 210.stav 2., čl. 127. i čl. 510. stav 1., sve ZOO-a. Apelacijom se traži usvajanje apelacije te poništavanje presude Vrhovnog suda.
11. Apelant takođe u apelaciji traži donošenje privremene mjere, s obzirom na to da je u toku postupak za donošenje rješenja o dozvoli protivizvršenja, a na temelju presude Vrhovnog suda, pokrenutog po prijedlogu tuženog. U pravcu opravdanosti tog zahtjeva apelant nije ponudio nikakve posebne razloge, osim što se pozvao na povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazao, a u vezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud zapaža da apelant, bez posebnog obrazloženja i bez ikakvih dokaza, kojim bi potkrijepio opravdanost donošenje privremene mjere, traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, pozivajući se u vezi s tim, samo na tvrdnje o kršenju ustavnih prava u vezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda iznesene u navodima apelacije.
15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio nijedan razlog, niti dokaz koji bi Ustavnom sudu bio dovoljan da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović