Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2333/10 (S. B.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2333/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2333/10, rješavajući zahtjev Stele Bostjančić i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Stele Bostjančić i Olivera Bostjančića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Stela Bostjančić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 15. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-08-

002821 od 28. januara 2009. godine, te Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine. Istovremeno apelantica i njen suprug Oliver Bostjančić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine apelantica je obavezana da svojoj sestri Slobodanki Čebić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 75.000,00 KM, koji predstavlja ½ tržišne vrijednosti stana koji se nalazi u Sarajevu, u ul. dr Fuada Muhića broj 19 5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Ujedno istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da je stekla svojstvo suvlasnika sa dijelom ½ na predmetnom stanu, što je apelantica dužna trpiti da se tužiteljica u Zemljišno knjižnom uredu, Odsjek KPU tog suda upiše kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom ½. Vezano za troškove postupka Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju je navedeno da je u tužbi, između ostalog, navedeno da su tužiteljica i apelantica sestre, da su živjele u predmetnom stanu zajedno sa roditeljima, da je nositelj stanarskog stana na predmetnom stanu bio njihov otac, a da su parnične stranke nakon smrti roditelja nastavile da žive zajedno u predmetnom stanu, da se podnosilac zahtjeva uselio u predmetni stan 1994. godine, da se 1995. godine apelantica udala za podnositelja zahtjeva, što je bio razlog da tužiteljica napusti predmetni stan. Općinski sud je istakao da je u tužbi još navedeno da su se parnične stranke dogovorile da po sticanju uslova za otkup predmetnog stana apelantica stan otkupi, potom da ga prodaju i dobijeni novac podijele. Tužiteljica je u tužbi još navela da je nakon što se apelantica upisala kao vlasnik na predmetnom stanu odmah predložila da se, prema dogovoru, predmetni stan proda, ali se apelantica prvo tome usprotivila tražeći odgodu realizacije dogovora, da bi se nakon toga predomislila i to bez posebnog obrazloženja odlučivši da stan neće prodati, pa je tužiteljica bila prisiljena da sudskim putem traži zaštitu svojih prava.

4. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da među strankama nije sporno da je 10. jula 2002. godine između apelantice i Vlade Federacije, kao prodavatelja, zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 44.730,00 KM, plaćenu u certifikatima. Prema ocjeni Općinskog suda za parnične stranke nije bilo sporno ni to da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio njihov otac, Slobodan Pećanac, koji je poginuo 1992. godine, da su parnične stranke u predmetnom stanu živjele zajedno, da se u predmetni stan 1994. godine uselio podnositelj zahtjeva, te da se 1996. godine tužiteljica iselila iz predmetnog stana. U obrazloženju je još navedeno da tokom postupka nije bilo sporno ni to da se apelantica uknjižila kao vlasnik na predmetnom stanu, niti da parnične stranke nisu uspjele realizirati dogovor ostvaren prije otkupa stana koji je pretpostavljao davanje saglasnosti tužiteljice, kao člana porodičnog domaćinstva, apelantici za otkup predmetnog stana, te prodaja ili zamjena predmetnog stana za dva manja stana, što je dovelo do poremaćaja u njihovim odnosima, a sve iz razloga što se kroz takav dogovor nisu mogle zadovoljiti njihove stambene potrebe.

5. Općinski sud je naveo da je sporna činjenica da li su se parnične stranke dogovorile da se u slučaju prodaje predmetnog stana ostvarena kupoprodajna cijena podijeli na jednake dijelove. Prema ocjeni Općinskog suda ostvareni usmeni dogovor između parničnih stranaka ne može biti pravni osnov traženog utvrđenja, u smislu odredbe člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03), s obzirom na predmet i formu ostvarenog dogovora, a niti se može podvesti pod institut poravnanja koji ima u vidu odredba člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list R BiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), na šta sa pravom ukazuje apelantica, pa stoga dio tužbenog zahtjeva usmjeren u tom pravcu i nije mogao biti prihvaćen zbog odsustva pravnog osnova. Općinski sud je pojasnio da je sa druge strane osnovan alternativni dio tužbenog zahtjeva i to kod njegove nesporne visine koja predstavlja polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, jer je utvrđeno da su stranke ostvarile usmeni dogovor po kojem, za razliku od tužiteljica koja je kao član porodičnog domaćinstva dala saglasnost za otkup stana, apelantica nije postupila, ili nije mogla postupiti, što je i bio razlog da taj sud obaveže apelanticu kao u izreci presude, u smislu odredaba čl. 17. i 262. stav 1. ZOO-a.

6. U obrazloženju je navedeno da je sud arbitrirajući pri utvrđenju sporne činjenice poklonio punu vjeru saslušanom svjedoku Milanku Đuroviću, na čiji iskaz apelantica nije imala primjedbi, a koji je potvrdio navod tužbe i to da su stranke ostvarile dogovor na način da se predmetni stan proda, a ostvarena kupoprodajna cijena podijeli na jednake dijelove. Općinski sud je još naveo da je navedeno potvrdila i sama apelantica kada je istakla da je prodaju stana i podjelu kupoprodajne cijene na jednake dijelove imala u vidu njena sestra (tužiteljica), a da je na taj način i ona razmišljala, što zapravo potvrđuje takav dogovor, koji se zbog poremećenih odnosa i nije mogao iskazati na drugačiji način.

7. Općinski sud je još pojasnio da, s obzirom na dato utvrđenje i na utvrđeni obligacioni odnos iz kojeg proizlazi obaveza za apelanticu, to isticani razlozi stranaka izvan takvog utvrđenja, koji se tiču statusa članova porodičnog domaćinstva, odnosno potrebe označavanja na strani apelantice i podnositelja zahtjeva, nisu od značaja za predmetni postupak. U obrazloženju je istaknuto da je odbijen prijedlog apelantice za provođenje dokaza na glavnoj raspravi iz razloga što za isti nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 102. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 75/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka sud je donio temeljem odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a.

8. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom, broj 009-0-Gž-08-002821 od 28. januara 2009. godine žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je i zahtjev apelantice za isplatu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je nakon što je preispitao prvostepenu presudu o odnosu na žalbene prigovore te, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, zaključio da je osporena presuda pravilna i zakonita. Prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je za svoju odluku imao sasvim pouzdanu osnovu u iskazima parničnih stranaka i saslušanog svjedoka Milenka Đurovića iz kojih izjava je nesumnjivo proizašlo da su se parnične stranke još prije otkupa predmetnog stana sporazumjele da se nakon otkupa predmetni stan proda, a dobijeni novac podijeli na jednake dijelove. Obrazlažući dalje svoj stav Kantonalni sud je naveo da je tačno da je apelantica u svom iskazu o postojanju dogovoru oko prodaje predmetnog stana navela da se apelantica obavezala da tužiteljici isplati samo dio kupoprodajne cijene stana od 30% ili eventualno da se predmetni stan zamjeni za dva manja stana, navodeći kao primjer jednu takvu ponudu za stan u Lužanima. Međutim, prema ocjeni drugostepenog suda, prihvatajući u svemu tačnim iskaz tužiteljice koji je dat u svojstvu stranke, a koji je u potpunosti u skladu sa iskazom svjedoka, a ocjenom i ostalih provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, taj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu obavezao na isplatu navedenog iznosa, po osnovu ½ vrijednosti predmetnog stana u izvršenju usmenog dogovora.

9. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iznos od 75.000,00 KM, kao realnu, tržišnu vrijednost predmetnog stana, prihvatio je punomoćnik apelantice izričitom izjavom datoj na pripremnom ročištu, izjavivši da je nesporna visina alternativnog tužbenog zahtjeva s obzirom da se radi o notornoj činjenici, pa je i prigovor žalbe usmjeren u tom pravcu kao neosnovan odbijen. Kantonalni sud je još pojasnio da kada se ima u vidu da predmetni stan ima 90 m2, te da posjeduje i garažu površine 15m2, to bi se, prostom matematičkom operacijom, moglo doći do zaključka da je vrijednost 1m2 predmetnog stana 1.600,00 KM, koji iznos, što je opće poznato, ne prelazi tržišnu vrijednost m2 stambenog prostora u Kantonu Sarajevo.

10. U obrazloženju je navedeno da apelantica na okolnosti vrijednosti novčanih sredstava uloženih u predmetni stan, kao i iznosa «otkupne» vrijednosti predmetnog stana kupljenog za certifikate prvostepenom sudu nije ponudila, niti jedan dokaz, te da se stoga takvi prigovori ne mogu prihvatiti relevantnim u podnesenoj žalbi.

11. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice donio Presudu, broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da je jedan od revizionih prigovora bio da se apelantica usmenim dogovorom nije obavezala da tužiteljici isplati novčani iznos od 75.000,00 KM, već da se samo obavezala da joj isplati polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, što prema apelantici nije isto, budući da je notorna činjenica da su cijene nekretnina zadnjih godina rasle i padale. Vrhovni sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim jer je punomoćnik apelantice, advokat iz Zenice, na pripremnom ročištu učinio nespornim iznos polovine tržišne vrijednosti predmetnog stana, izjavljujući da ona iznosi upravo 75.000,00 KM. Prema ocjeni Vrhovnog suda ta izjava apelanticinog punomoćnika ima isto pravno dejstvo kao da ju je dala sama apelantica, u smislu odredbe člana 301. ZPP-a. Osim toga Vrhovni sud je dodao da tokom postupka takvu izjavu svog punomoćnika apelantica nije izmijenila, niti opozvala, pa je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je, bez izvođenja drugih dokaza, prihvatio utvrđenim činjenicu koja se tiče vrijednosti predmetnog stana jer, u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZPP-a, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

12. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelantica da nije pošteno da ona u cijelosti snosi sve troškove oko otkupa stana. Naime, Vrhovni sud je istakao da se o tom prigovoru jasno izjasnio drugostepeni sud, ali neovisno o tim razlozima Vrhovni sud je dodao da apelantica tokom postupka nije uopšte postavila protivtužbeni zahtjev za isplatu polovine troškova otkupa predmetnog stana, niti je svoje potraživanje pokušala ostvariti u predmetnoj parnici isticanjem prigovora radi prebijanja, pa zbog toga apelantica svoje potraživanje u vezi s tim troškovima može ostvariti u posebnoj parnici.

13. Vrhovni sud je još istakao da apelantica u reviziji sama priznaje da se ona usmenim dogovorom obavezala da tužiteljici isplati polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, pa ne stoji prigovor apelantice da su nižestepeni sudovi, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pogrešno primijenili odredbe čl. 12., 17., 262. stav 1. i 1089. ZOO-a, obavezujući apelanticu na isplatu novčanog iznosa od 75.000,00 KM. Vrhovni sud je na kraju zaključio da ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a reviziju valjalo odbiti.

14. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 085514 09 I od 4. aprila 2010. godine, donesenom u izvršnom postupku koji je pokrenut na prijedlog tužiteljice kao tražioca izvršenja protiv apelantice kao izvršenika radi izvršenja osporene presude Općinskog suda prodajom nekretnine, određeno je ročište za prvu javnu prodaju predmetnog stana za 27. maj 2010. godine.

15. Podneskom od 3. oktobra 2011. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da je predmetni „stan predat u ruke novog vlasnika“ te je Ustavni sud obavijestila o svojoj novoj adresi.

16. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U navodima apelacije se opisuje tok postupka, te se ukazuje na propuste sudova pri odlučivaju koji su, prema ocjeni apelantice, postupali nezakonito i proizvoljno. Apelantica u suštini smatra da su sudovi propustili da pravilno utvrde činjenično stanje, da pravilno razmotre njene ključne argumente u postupku, da u presudi iznesu na koji način su izveli i ocijenili ključne dokaze, pri tome pogrešno i proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelantica je predložila ukidanje osporenih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak

17. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je, između ostalog, navela da ne posjeduje drugu imovinu, osim predmetnog stana, niti da raspolaže prihodima kojima bi mogla ispuniti predmetnu obavezu, te da nema mogućnosti da se kreditno zaduži, odnosno da ne postoji nikakav način da dobrovoljno ispuni svoju obavezu, osim prodajom predmetnog stana. Zahtjevom se ukazuje da će iseljenjem iz stana za apelanticu i njenu porodicu nastupiti nenadoknadiva šteta jer apelantica i njen suprug nisu u radnom odnosu, pa s obzirom na to, plaćanje zakupnine bi ugrozilo egzistenciju njihove porodice, koja se ionako bori za preživljavanje. Apelantica je na kraju predložila Ustavnom sudu da naredi obustavu svih radnji u izvršnom postupku koji je u toku pred Općinskom sudom.

18. Podnositelj zahtjeva u zahtjevu za donošenje privremene mjere opisuje činjenično stanje, te tok parničnog postupka. Osim toga podnositelj zahtjeva navodi da je izvršni postupak u toku, te da je u februaru 2010. godine Općinskom sudu podnio tužbu za utvrđenje i diobu bračne stečevine. U zahtjevu se kao razlozi za donošenje privremene mjere ponavljaju razlozi koje je u svom zahtjevu iznijela apelantica, dakle slabo imovno stanje, nezaposlenost. Podnositelj zahtjeva je još naveo da bi iseljenje iz predmetnog stana prouzrokovalo posljedice po fizičko i mentalno zdravlje i stabilnosti njihovog maloljetnog djeteta, koje je rođeno u predmetnom stanu, a zbog specifičnosti uzrasta (14 godina) djetetu bi bilo vrlo teško objasniti razloge zbog kojih napuštaju predmetni stan, pri tome imajući u vidu da bi, s obzirom na njihova skromna primanja, novi smještaj bio manji i neuslovniji. Podnosilac zahtjeva je još naveo da bi iseljenje iz stana proizvelo i nenadoknadivu štetu na njihovoj pokretnoj imovini, jer novi smještaj sigurno neće biti dovoljan da se u njega smjesti sav namještaj koji trenutno posjeduju, a koji su zajednički sticali od 1994. godine.

19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

20. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

21. Ustavni sud zapaža da apelantica i podnositelj zahtjev suštinski kao razlog za donošenje privremene mjere navode njihovo slabo imovno stanje, nezaposlenost, neposjedovanje druge imovine, nemogućnost dobrovoljnog ispunjenja obaveze, te posljedice koje bi eventualno iseljenje iz predmetnog stana ostavile na njihovom maloljetnom djetetu, te njihovim pokretnim stvarima, odnosno namještaju i pokućustvu.

22. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica i podnositelj zahtjeva nisu ponudili takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su zahtjevi za donošenje privremene mjere neosnovani.

23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2333/10 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio