Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2541/10 (M. J.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2541/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-2541/10, rješavajući zahtjev Miladina Janjića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miladina Janjića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004177 10 Gž od 28. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004177 09 P od 29. septembra 2009. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će biti naloženo „da mu se odmah vrati označeno teretno motorno vozilo.
3. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 004177 09 P od 24. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presaudom Okružnog suda broj 78 0 P 004177 10 Gž od 28. aprila 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na teretnom motornom vozilu bliže označenom u izreci presude kupovinom od B.V., a zbog nepostojanja pravnog interesa.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je na temelju uvida u ugovor o prijemu na komisionu prodaju od 11. decembra 2008. godine utvrđeno da je apelant upisan u evidenciji Policijske stanice Prnjavor kao vlasnik predmetnog vozila. Nadalje, na temelju uvida u izvršni spis broj 78 0 I 002560 07 I i isprava uloženih u ovaj spis, utvrđeno je da je zapisnikom o popisu i procjeni stvari od 5. juna 2007. godine predmetno vozilo popisano kao predmet izvršenja u izvršnom postupku protiv izvršenika V.M., a čime je tražilac izvršenja u tom postupku na predmetnom vozilu stekao založno pravo. Rješenjem o izvršenju od 26. januara 2009. godine određeno je da se nastavlja postupak izvršenja prema apelantu kao izvršeniku predajom teretnog motornog vozila, kao i da ovaj postupak još uvijek nije okončan. S tim u vezi ukazano je da je članom 72. stav 3., a u vezi sa članom 135. Zakona o izvršnom postupku propisano da promjena vlasnika na nepokretnosti, a što važi i za pokretne stvari, u toku postupka izvršenja, ne sprečava da se protiv novog vlasnika nastavi izvršni postupak do visine vrijednosti predmeta izvršenja. S obzirom da je postojanje pravnog interesa tužioca za utvrđivanje prava vlasništva pretpostavka za dopuštenost tužbe za utvrđenje, na temelju svega navedenog, zaključeno je da apelant taj pravni interes nije dokazao.
5. Okružni sud je još istakao da se pravni interes kod tužbe za utvrđenje procjenjuje sa stanovišta materijalnog i procesnog prava, odnosno da pravni interes na strani tužioca postoji naročito kad se njegov položaj pokazuje kao nesiguran u odnosu prema tuženom, tako da tužilac ima opravdanu potrebu da se postojanje pravnog odnosa učini nesumnjivim. S tim u vezi je ukazano da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog vozila u odgovarajuću evidenciju, te da posjeduje saobraćajnu dozvolu iz koje proizlazi da je vlasnik predmetnog vozila. Također, apelantu vlasništvo ne osporava ni tuženi od kog je kupio vozilo. Na temelju navedenog zaključeno je da apelantov položaj u odnosu na tuženog nije nesiguran, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne I Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je na temelju ugovora o kupoprodaji stekao vlasništvo na predmetnom motornom vozilu, te da nije znao da je isto predmet izvršenja. U vezi s tim ukazuje da u saobraćajnoj dozvoli kao javnoj ispravi a koja služi kao dokaz vlasništva na vozilu u rubrici „napomene“ nije stajalo da je zabranjen promet predmetnim vozilom ili da je neko stekao založno pravo. Rukovodeći se navedenim apelant smatra da je savjesno stekao pravo vlasništva u smislu člana 28. do 34. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima Republike Srpske.
7. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se naložiti da mu predmetno vozilo odmah bude vraćeno u posjed i vlasništvo. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nema interes za vođenje parnice, s obzirom da je predmetno vozilo koristio za obavljanje registrovane poljoprivredne djelatnosti, odnosno prevoz poljoprivrednih proizvoda, a zbog čega je imao i interes da se utvrdi da je vlasnik istog, jer sada za provoz proizvoda mora da angažuje i plaća druge prevoznike zbog čega trpi materijalnu štetu.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju, apelant u prilog donošenja privremene mjere ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nema pravni interes za podnošenje tužbe, te ističe da trpi štetu jer je predmetno vozilo koristio za obavljanje registrovane poljoprivredne djelatnosti. S obzirom da se apelantove tvrdnje o pogrešnom zaključku redovnih sudova da nije imao pravni interes za podnošenje tužbe tiču merituma spora, te da apelant izuzev navoda da trpi štetu, nije predočio niti jedan dokaz u tom smislu, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović