Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2922/11 (S. K.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2922/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-2922/11, rješavajući zahtjev Seada Kalajlića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Seada Kalajlića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Kalajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brešaka, kog zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 005275 10 Gž od 26. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-001620 od 11. juna 2010. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti provođenje osporenih rješenja prinudnim putem do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-P-08-001620 od 11. juna 2010. godine je utvrđeno da je apelant smetao Š.B. (u daljnjem tekstu: tužilac) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti pristupnog pješačkog puta kojim tužilac dolazi od svoje parcele na kojoj se nalazi porodična kuća i na kojoj i živi sa svojom porodicom, a koja je bliže označena u izreci rješenja, tako što je pregradio svoju parcelu duž cijele međe sa betonskim stubovima, pletenom žicom i željeznom ogradom, onemogućivši tako tužioca da prolazi putem i da pristupi svojoj parceli. Apelantu je naloženo da uspostavi ranije posjedovno stanje uklanjanjem postavljene ograde sa pristupnog puta, te mu je zabranjeno da ubuduće ovako ili slično onemogućava tužioca u posjedu služnosti opisanog puta, pod prijetnjom novčane kazne.

4. Cijeneći blagovremenost tužbe po službenoj dužnosti Općinski sud je utvrdio da je tužba podnesena 25. aprila 2008. godine, a čin smetanja posjeda učinjen je 28. marta 2008. godine. Shodno navedenom zaključeno je da je tužba podnesena u subjektivnom roku od 30 dana u smislu člana 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, ukazano je da je tužilac u tužbi naveo da ga apelant smeta u korištenju puta od prije godinu dana postavljanjem betonskih stubova, dovođenjem pletene žice i sl. Općinski sud je zaključio da se ove radnje ne mogu smatrati činom smetanjem posjeda, jer je tužilac i nakon postavljanja stubova nesmetano koristio predmetni put sve do 28. marta 2003. godine kada je apelant postavio žicu na betonske stubove i onemogućio prolaz tužiocu. Na temelju navedenog ocijenjen je neosnovanim apelantov navod da je tužba zbog smetanja posjeda podnesena neblagovremeno. U obrazloženju rješenje je istaknuto da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te uviđaja na licu mjesta, utvrđeno da predmetni pješački put postoji “od kad je svijeta i vijeka”, te da predstavlja jedini pristupni put koji tužilac može koristiti da bi došao do svojih parcela. U prilog ovog zaključka ukazano je da je predmetni put uplanjen i u zemljišnim knjigama.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03-0-P-005275 10 Gž od 26. aprila 2011. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana prvostepeno rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u pogledu apelantovog prigovora da je tužba podnijeta neblagovremeno. S tim u vezi je ukazano da je apelant istakao prigovor neblagovremenosti tužbe pa da je na njemu bio teret dokazivanja ove činjenice, te da u postupku nije uspio da ovu tvrdnju i dokaže. U vezi sa apelantovim prigovorom da je kapija postavljena na parceli označenoj kao k.č. 737/1, odnosno na međi između ove i parcele k.č. 737/6, ukazano je da se vještak u svom nalazu izjasnio da je kapija postavljena na ulazu u k.č. 737/6. S obzirom da je utvrđeno da se smetanje posjeda izvršeno na k.č. 737/6 od strane apelanta, a ne na k.č. 737/1 zaključeno je da nije bilo potrebe da se tužba proširuje i na nasljednike J.K. na koje je upisana parcela k.č. 737/1. U vezi s tim je ukazano da je pasivno legitimisan za posjedovni zahtjev učinilac smetanja posjeda, a u konkretnom slučaju je utvrđeno kao nesporno da je to apelant.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava način na koji su redovni sudovi zaključili da je tužba podnesena blagovremeno. Po njegovom mišljenju s obzirom da je tužilac i sam naveo da su betonski stubovi i žica dopremljeni prije godinu dana, jasno je da tužba nije mogla biti blagovremena. Nadalje, apelant ukazuje da je tužiocu omogućeno korištenje puta kroz njegovu parcelu u dužini od 40 m, ali da tužilac ne može pristupiti svojim parcelama jer nema prolaz u dužini od 360 m koja prolazi kroz parcelu K.K. i koja je ograđena čvrstom ogradom. S tim u vezi apelant ukazuje da tužilac u stvari i nije dobio pristup svojim parcelama, te zaključuje da su sudovi samo omogućili tužiocu da ga na ovaj način šikanira. U prilog ovog navoda apelant ukazuje i da je vještak jasno ukazao da je parcela 737/6, vlasništvo K.K., a zbog čega je doveden u apsurdnu situaciju jer tužilac može proći putem u dužini od 40 m kroz njegov posjed i onda doći do ograde na susjednoj parceli koja mu onemogućava dalji pristup i korištenje puta.

7. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se onemogućiti provođenje izvršenja osporenih rješenja prinudnim putem, rušenjem ograde i uvođenjem tužioca u posjed prava služnosti korištenjem pješačke staze do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant naglašava da bi provođenjem osporenih rješenja mogli biti srušeni i betonski stubovi a ne samo uklonjena željezna ograda, a zbog čega bi trpio štetne posljedice.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, apelant je u prilog donošenja privremene mjere istakao da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužba blagovremena, da su pogrešno utvrdili da se tužiocu omogućava pristup do parcele prolazom samo kroz 40 m puta koji prolazi kroz njegovu parcelu, te da bi izvršenjem osporenih rješenja mogli da budu porušeni i betonski stubovi a ne samo uklonjena željezna ograda, čime bi mu bila nanijeta šteta. Iz navedenog proizilazi da apelant pokreće pitanja koja se tiču suštine spora a koja shodno naprijed navedenom principu ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Nadalje, apelant tvrdi da bi prinudnim izvršenjem osporenih rješenja po njega mogla nastupiti šteta, ali ne navodi i u tom smislu ne nudi dokaze da je preduzeta bilo koja radnja u svrhu prinudnog izvršenja, odnosno uklanjanja ograde. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2922/11 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio