Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4836/11 (M. R.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4836/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić,, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-4836/11, rješavajući zahtjev Miloša Ratkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miloša Ratkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Ratković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, podnio je 21. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3P 007 111 11 Gž od 4. novembra 2011. godine, odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-04-02-821-11/11 od 7. juna 2011. godine, odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04- 02-821-6/2011 od 13. aprila 2011. godine i odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce (u daljnjem tekstu: prvostepena komisija) broj 04-02-821/2011, od 7. februara 2011. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Suda BiH i odluke VSTV do donošenja odluke o apelaciji.
2. Prvostepena komisija donijela je odluku broj 04-02-821/2011, od 7. februara 2011. godine 2011.godine kojom je apelant u svojstvu tuženog oglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 57. točka 19. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV) – namjerno davanje lažne, obmanljive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama na radno mjesto sudije ili tužioca te je apelantu primjenom čl. 58. i 59. Zakona o VSTV izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti tužioca. U izreci odluke je navedeno da je apelant oglašen odgovornim jer je u prijavi koju je podnio 6. avgusta 2010. godine, pozivajući se na prijavu podnesenu 13. januara 2003. godine, naveo da nije bilo promjene u podacima u pogledu krivične osuđivanosti, iako je znao da je presudom Osnovnog suda u Višegradu broj K-60/03 od 1. juna 2004. godine osuđen zbog krivičnog djela lažnog predstavljanja iz člana 384. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i presudom Osnovnog suda u Višegradu broj K- 151/03 osuđen zbog krivičnog djela prevare u službi iz člana 366. stav 1. KZ pronevjere iz člana 338. stav 1. KZ i zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ. Na taj način apelant je prikrio da je bio u sukobu sa zakonom, i onemogućio time VSTV da raspolaže potpunim podacima u postupku odlučivanja povodom podnesene prijave za mjesto sudije ili tužioca. U obrazloženju prvostepen odluke je navedeno da je apelant namjerno propustio dostaviti VSTV informaciju o svojoj krivičnoj osuđivanosti, posebno za krivično djelo koje spada u grupu krivičnih djela protiv službene dužnosti, te je time počinio ozbiljan disciplinski prekršaj takve težine da je nepodoban da obavlja dužnost tužioca zbog čega je pokrenut postupak njegovog razrješenja, odnosno utvrđivanje disciplinske odgovornosti i izricanje najteže disciplinske mjere razrješenja dužnosti i zatraženo privremeno udaljenje apelanta od vršenja dužnosti tužioca do okončanja disciplinskog postupka. Nadalje je navedeno da je Prvostepena komisija, na osnovu zahtjeva za privremeno udaljenje apelant od vršenja dužnosti tužioca donijela odluku od 19. novembra 2010. godine, kojim je ocijenila da je zahtjev osnovan. Ova odluka potvrđena je odlukom Drugostepene komisije (broj 04- 02-3675-10/10) od 8. decembra 2010. godine
3. Prvostepena komisija je utvrdila da među strankama nisu sporne činjenice (da je apelant osuđen i rehabilitovan, odnosno izbrisan iz kaznene evidencije) ali se postavilo pitanje da li je ovaj podatak trebao reći VSTV (dakle pravno pitanje). Prvostepena komisija se s tim u vezi pozvala na formalne uslove propisane Zakonom o VSTV ali i na uslove koji se tiču profesionalne nepristrasnosti, moralnih kvaliteta, i drugih dokazanih stručnih sposobnosti, jer se na tim temeljima grade postavke instuticionalnog koncepta tužilaštva u pravosudnom sistemu i ostvarenja ključnih uloga koje tužilaštvo i pravosuđe imaju u ostvarivanju koncepta vladavine prava i pravde u krivičnoj oblasti. Zbog toga osobe koje se kandiduju na dužnost tužioca moraju ispunjavati uslove najvišeg standarda poštenja i iskrenosti. Imajući u vidu navedeno Prvostepena komisija je zaključila da je opravdano da se u postupku imenovanja kandidata od njih traže podaci i o njihovoj osuđivanosti odnosno kriminalnoj prošlosti. Prema stavu komisije apelantu je zakonska rehabilitacija „povratila reputaciju“, ali „nije izbrisala njegovu prošlost u smislu da može negirati svoju osuđivanost“. Takođe, nakon što je utvrdila činjenice oko prijave apelanta iz 2003. godine, pa povlačenje prijave iz 2004. godine „iz ličnih razloga“ Prvostepena komisija je zaključila da je apelant podatke o svojoj osuđivanosti svojevoljno i subjektivno ignorisao i sa istima kalkulisao u vlastitom interesu. Nadalje, imajući u vidu prirodu krivičnih djela za koja je apelant pravosnažno osuđen, komisija je zaključila da se ozbiljno dovodi u pitanje podobnost apelanta i ugrožava povjerenje javnosti u integritet apelanta za obavljanje ove funkcije. Cijeneći sve navedeno Prvostepena komisija je zaključila da je disciplinska tužba osnovana i utvrdila odgovornost apelanta za disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 19. VSTV te mu izrekla disciplinsku mjeru razrješenje od dužnosti tužioca.
4. Drugostepena komisija donijela je odluku broj: 04-02-821-6/2011 od 13.04.2011. godine kojom je odbila žalbu apelanta i potvrdila odluku Prvostepene komisije od 7. februara 2011. godine.
5. U obrazloženju odluke Drugostepena komisija se u pogledu žalbenih navoda da prvostepena komisija nije utvrdila zakonitost dokaza od strane disciplinskog tužioca pozvala na član 66. stav 2. Zakona o VSTV kojim je propisano da ured disciplinskog postupka od svih sudova, tužilaštava i državnih organa može zahtijevati dostavljanje informacija, dokumenta ili bilo kojeg drugog materijala u vezi sa ispitivanjem navoda o povredi dužnosti ili nesposobnosti sudije ili tužioca. Prema mišljenju Drugostepen komisije nama osnova ni navodu o povredi instituta brisanja krivične osude. Ovo zbog toga što je Prvostepena komisija pravilno utvrdila sve okolnosti koje se odnose na zakonsku rehabilitaciju. Drugostepena komisija je navela da je apelant tumačenjem odredbi zakona o krivičnom postupku – o zakonskoj rehabilitaciji onemogućio VSTV da raspolaže podacima o njegovoj osuđivanosti u toku postupka imenovanja tako da je svojom neiskrenošću stvorio uslove za narušavanje povjerenja javnosti ne samo u njegov integritet da obavlja dužnost tužioca već i nepristrasnost, integritet i nezavisnost tužilačkog sistema. Drugostepena komisija je ukazala na Zakon o VSTV i nadležnost VSTV da imenuje tužioce u skladu sa zakonskim odredbama, među kojima osim formalnih uslova kandidati moraju ispuniti i u slove u pogledu nepristrasnosti, visokih moralnih kvaliteta i dokazanih stručnih sposobnosti. U tom smislu, a zbog institucija tužilaštva i pravosuđa u cjelini, osobe koje se imenuju na mjesto tužioca moraju ispunjavati uslove najvišeg standarda u pogledu ugleda, poštenja i iskrenosti jer se na tome radi povjerenje javnosti u tužioce. Stoga je Drugostepena komisija zaključila da je pravilno prvostepenom odlukom tumačeno da je nastupila rehabilitacija apelanta, ali i da je apelant uskratio podatke koje je trebalo unijeti u prijavu čime je spriječio VSTV da bude informisan o njegovoj prošlosti. Nadalje, prema mišljenju Drugostepene komisije pravilno je Prvostepena komisija (imajući u vidu prirodu krivičnih djela za koja je osuđen apelant) dovela u pitanje podobnost apelanta za obavljanje dužnosti tužioca, te je prihvatila obrazloženje Prvostepene komisije kao mjerodavno. Nadalje, Drugostepena komisija zaključila je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je prekoračena granica optužbe obzirom da je u disciplinskoj tužbi apelantu stavljen na teret prekršaj iz člana 57. točka 19. Zakon o VSTV a koji je opisan u tački II disciplinske tužbe. Drugostepena komisija je našla da nema osnova za prigovor zastarjelosti za vođenje disciplinskog postupka, pozivajući se na član 57. točka 19. Zakona o VSTV i član 72. stav 1 Zakona o VSTV. Drugostepena komisija odbila je i prigovor da je Prvostepena komisija prekoračila rok za donošenje odluke, pozivajući se na član 85. stav 5. Poslovnika VSTV. Drugostepena komisija je zaključila da je prvostepena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju te da je na takvu činjeničnu osnovu pravilno primijenjeno materijalno pravo. Takođe, Drugostepena komisija je utvrdila da je odluka o disciplinskoj mjeri pravilno utvrđena.
6. VSTV donio je odluku broj 04-02-821-11/11od 7. juna 2011. godine kojim je žalbu apelanta odbilo i potvrdio drugostepenu odluku od 13. aprila 2011. godine. U obrazloženju odluke, vezano za navode apelanta o povredi postupka, VSTV je zaključio da povrede nisu počinjene. S tim u vezi VSTV je navelo da žalba protiv drugostepene odluke ponavlja navode iz žalbe na prvostepenu odluku-da je tužilac nezakonito pribavio dokaz i da odluka disciplinskih komisija nije mogla biti zasnovana na ovakvim dokazima. VSTV se pozvao na obrazloženje Drugostepene komisije u vezi sa tim. U vezi prigovora koji se odnose na povredu instituta brisanja krivične prijave, prekoračenje granica optužbe i zastarjelosti pokretanja prekršajnog postupka, koji se takođe ponavljaju-prema mišljenju VSTV takođe su potpuno i pravilno su obrazloženi u odluci Drugostepene komisije. VSTV je prihvatio stav Drugostepene komisije u odluci o disciplinskoj mjeri i ocijenila je srazmjernom sa težinom disciplinskog prekršaja.
7. Sud BiH donio je odluku broj S1 3P 007 111 11 Gž od 4. novembra 2011. godine, kojom je odbio žalbu apelanta i potvrdio odluku VSTV od 7. juna 2011. godine. Sud BiH je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojim je apelant tražio obavezivanje Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu da mu isplati plate za mjesec jul 2011. godine, pa na dalje, regres za 2011. godinu i omogući korištenje godišnjeg odmora.
8. Sud je ispitao osporenu odluku u granicama razloga navedenih u odredbama člana 60. stav 7. tačka a) i b) Zakona o VSTV („Službeni glasnik“ BiH br. 25/04, 93/05 i 48/07), to jest da li je VSTV, prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon kojeg je uslijedila odluka o razrješenju, učinilo materijalnu povredu pravila postupka predviđenih ovim zakonom i da li je pogrešno primijenio zakon. S tim u vezi Sud BiH je utvrdio da žalba nije osnovana. VSTV je prema mišljenju suda postupalo u skladu sa propisanim pravilima postupka, a pravilno je ocijenilo primjenu određenih zakonskih normi na utvrđene pravno bitne činjenice u disciplinskom postupku vođenom protiv apelanta. VSTV je raspravilo o svim prigovorima apelanta i obrazložilo zbog čega ih je ocijenilo neosnovanim. Sud BiH nije prihvatio prigovor žalbe da pobijana odluka ne sadrži razloge o svim relevantnim činjenicama, jer nema opravdanog osnova za njeno osporavanje u ovom dijelu. Sve već ranije istaknute prigovore o nepravilnostima prilikom vođenja disciplinskog postupka apelant je ponovio i u žalbi koju je izjavio protiv konačne odluke VSTV. I po shvatanju Suda BiH pobijanom odlukom nije povrijeđena odredba člana 72. Zakona o VSTV jer je neosnovan prigovor žalbe da se u konkretnom slučaju nije mogao pokrenuti disciplinski postupak zbog proteka propisanog roka za zastaru. Apelantu je stavljen na teret disciplinski prekršaj učinjen prilikom ispunjavanja prijave podnesene 6. avgusta 2010. godine u kojoj se pozvao na svoju raniju prijavu od 13. januara 2003. godine tvrdeći da nije bilo promjena u pogledu njegove krivične odgovornosti. Prema mišljenju suda, obzirom da je u konkretnom slučaju Ured disciplinskog tužioca pokrenuo disciplinski postupak 12. novembra 2010. godine, rokove iz članova 72. stav. 2 i 73. Zakona o VSTV treba računati od datuma ispunjavanja prijave - 6. avgust 2010. godine. Prigovor zastare istaknut je u toku disciplinskog postupka i o njemu je pravilno raspravljeno u odluci Drugostepene komisije čije je činjenične i pravne razloge opravdano prihvatilo i VSTV. Pobijanom odlukom nije prekoračen tužbeni zahtjev jer je apelant oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57, tačka 19. Zakona o VSTV učinjen detaljno opisanim radnjama u disciplinskoj tužbi od 12. novembra 2010. godine. Prema stanju u spisu u završnoj riječi tužilac je jasno i određeno istakao da je u prethodnom postupku u potpunosti dokazao navode disciplinske tužbe, to jest da je apelant počinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret. Neosnovan je i prigovor žalbe da u disciplinskom postupku dokazi nisu pribavljeni na zakonit način. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 66. stav 2. Zakona o VSTV prema kojoj su, pored ostalih nabrojanih subjekata, i državni organi dužni postupati u skladu sa zahtjevima Ureda disciplinskog tužioca u pogledu davanja informacija, dokumenata ili drugog materijala u vezi sa ispitivanjem navoda. Zato je neprihvatljiva tvrdnja žalbe da je pobijana odluka donesena na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza jer je Ured disciplinskog tužioca postupao u granicama propisanih ovlaštenja. Što se tiče navoda žalbe da je pobijanom odlukom povrijeđen princip rehabilitacije Sud BiH je ukazao da je Prvostepena komisija u svojoj odluci izrazila jasan stav da su se stekli uslovi za zakonsku rehabilitaciju apelanta. Međutim, po shvatanju Suda BiH da bi VSTV pravilno primijenilo odredbu člana 22 Zakona o VSTV opravdan je daljnji rezon Prvostepene discilinske komisije, koji je prihvaćen i u pobijanoj odluci, da je apelant u prijavu za mjesto sudije ili tužioca trebao unijeti i podatke o osuđivanosti bez obzira što su izrečene osude brisane. Da je apelant postupio na opisan način VSTV bi dobio potpune informacije ne samo o obrazovanju, stručnim kvalifikacijama, radnom iskustvu, zaposlenju (prethodnim radnim mjestima i sadašnjem radnom mjestu) već i podatke o krivičnim osudama i disciplinskim postupcima potrebne za pravilno utvrđenje svih relevantnih činjenica za donošenje zakonite i pravilne odluke o izboru. Istaknuti rezon prema mišljenju Suda BiH ima opravdanja u već navedenoj zakonskoj odredbi prema kojoj su sudije i tužioci osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima. Iz ovog proizlazi da se sudije i tužioci trebaju suzdržavati od ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva i tužilaštva. Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor žalbe da je izrečenom disciplinskom mjerom razrješenja od dužnosti povrijeđen zakon, jer je VSTV pravilno postupilo kada je prihvatio objektivan zaključak disciplinske komisije da je utvrđeno ponašanje apelanta, detaljno činjenično i pravno opisano u izreci odluke Prvostepene komisije, u koliziji sa obavljanjem tužilačke funkcije. Zato je, i prema shvatanju Suda BiH opravdan zaključak iz pobijane odluke da je apelantu pravilno izrečena disciplinska mjera razrješenja od dužnosti koja je navedena u članu 58. tačka f), pri čemu je vođeno računa o kriterijima iz člana 59. st. 1. i 2. Zakona o VSTV. Prema mišljenju Suda BiH izrečena disciplinska mjera je proporcionalna težini učinjenog disciplinskog prekršaja, radnjama njegovog izvršenja i okolnostima pod kojim je učinjen. Navedeno je da je tačan navod žalbe da pobijana odluka ne sadrži pouku o pravnom lijeku, ali zbog toga apelant nije trpio štetne posljedice. Zbog navedenog Sud BiH je odlučio kako je navedeno u odluci. Zahtjev za privremeno udaljenje apelanta sa posla
9. Prvostepena komisija je prethodno na osnovu razloga koje je disciplinski tužioc iznio u Zahtjevu za privremeno udaljenje apelanta sa posla donijela odluku 04-02-3675-3/10 od 19. novembra 2010. godine, kojim je privremeno udaljila apelanta od vršenja dužnosti tužioca do okončanja disciplinskog postupka. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene odluke. Drugostepena komisija donijela je odluku broj 04-02-3675-10/10 od 8. decembra 2010. godine, kojom je žalbu apelanta odbila kao neosnovanu i potvrdila prvostepenu odluku. U obrazloženju odluke, u pogledu apelantovih navoda da je prvostepena odluka donijeta bez mogućnosti da se apelant izjasni o navodima iz disciplinske tužbe čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu i o zahtjevu za privremeno udaljenje, istaknuto je da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Prema mišljenju Drugostepene komisije radi se o zahtjevu za privremeno udaljenje do okončanja disciplinskog postupka, te je prvostepena komisija postupila u skladu sa članom 93. Poslovnika VSTV. Obzirom da dokazi i činjenice koji su iznijeti uz zahtjev za privremeno udaljenje na nesumnjiv način ukazuju da je apelant krivično odgovarao, a da o tome nije obavijestio VSTV prilikom prijave na konkurs, te da se radi o postupku u kojem se postupa hitno, ali uz mogućnost da apelant ospori navode iz zahtjeva za privremeno udaljenje, Drugostepena komisija je zaključila da su navodi neosnovani.
10. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na na princip zakonitosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje po osnovu zakona i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz čl. 1. i 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U veoma opsežnoj apelaciji apelant se uglavnom žali na činjenicu što po konkursu nije traženo da kandidati dostave dokaz o svojoj osuđivanosti, te se ne može govoriti o njegovoj namjeri da da lažne, obmanjive i nedovoljne podatke. Apelant je dostavio javnu ispravu-dokaz o svojoj neosuđivanosti iza koje stoji država. Apelant smatra da nije trebao pomenuti ono što ga niko nije pitao ni dostaviti što niko nije tražio. Apelant smatra da su odluke arbitrarne. Apelant smatra da nije dokazana njegova namjera, da je u krajnjem slučaju bio u zabludi, jer nije postojala svijest o tome da treba da dostavi nešto van uslova traženih konkursom. Nadalje, apelant navodi da je nakon tri mjeseca dobio odluku drugostepene komisije (o privremenom udaljenju sa dužnosti, od 8. decembra 2010. godine), koja nije sadržavala pouku o pravnom lijeku. Apelant smatra da Sud BiH pokušava da opravda ovaj propust, što je nemoguće, jer apelant nije izjavio žalbu Sudu BiH protiv drugostepene odluke kojom je privremeno udaljen sa dužnosti. Takođe, apelant navodi da ni odluka VSTV nije sadržavala pouku o pravnom lijeku pravo na žalbu Sudu BiH u roku od 21 dan od dana prijema odluke. Takođe, apelant smatra da se odluke o disciplinskoj odgovornosti baziraju na nezakoniti pribavljenom dokazu, kao i da je apelantu stavljena na teret protivzakonita pravna posljedica koja nije postojala. U apelaciji apelant je naveo da zbog odluka trpi posljedice, da je udaljen sa posla, obustavljene su mu plate, regres i druga primanja iz rada, narušeno mu je zdravstveno stanje, izložen je medijskom linču. Apelant je tražio privremenu mjeru kojom će Ustavni sud odložiti izvršenje odluke Suda BiH i odluke VSTV, jer su po mišljenju apelanta ispunjeni zakonski uslovi za donošenje privremene mjere.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da su se stekli zakonski uslovi za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom će se obustaviti postupak izvršenja presude Suda BiH.
14. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju pravosnažna odluka posljedica disciplinskog postupka koji je vođen protiv apelanta, odnosno „rezultat“ utvrđene disciplinske odgovornosti apelanta. Iako se čini da pravosnažna odluka „pogađa“ isključivo apelanta, „iza“ pravosnažne odluke, odnosno postupka koji joj je prethodio, kao druga strana koja štiti svoj interes stoji država, odnosno pravosudni sistem. Izvršenje pravosnažne odluke u konkretnom slučaju je dakle u interesu same države, jer se izvršenjem „štiti“ država, odnosno pravosudni sistem na način da se sprečava da funkcije tužioca i sudija obavljaju lica kojima je izrečena disciplinska mjera razrješenje od vršenja dužnosti. Stoga će Ustavni sud tvrdnje apelanta o navodnoj povredi njegovih ustavnih prava, iz kojih, kako to proizilazi iz apelacije, apelant „crpi“ svoje razloge za donošenje privremene mjere, razmotriti prilikom donošenja odluke o meritumu predmeta. S druge strane budući da u ovoj fazi postupka Ustavni sud odlučuje isključivo o privremenoj mjeri - odnosno zahtjevu za odlaganje izvršenja osporene presude - Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se odloži izvršenje pravosnažne odluke. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da ne postoje „zakonski uslovi“ za donošenje privremene mjere, već se o istoj odlučuje na osnovu zahtjeva apelanta uz konkretne razloge koji opravdavaju njeno donošenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović