Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4972/11 (F. C.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4972/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj, 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4972/11, rješavajući zahtjev Franje Cvijanovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Franje Cvijanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Franjo Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka kojeg zastupa Bekir Ferizović advokat iz Travnika, podnio je 24. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 001262 10 Kž od 15 septembra 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 001262 09 K od 16. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu u Kiseljaku da ne oduzima imovinsku korist od apelanta sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji“.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 06 O K 001262 09 K od 16. decembra 2009. godine, Josip Boro (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) i apelant su oglašeni krivim, da su u vremenskom periodu i na način opisan pod tačkom 1. izreke presude počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona, opisanog pod pod tačkom 2. izreke presude. Kantonalni sud im je na osnovu istih zakonskih propisa, a uz primjenu odredaba člana 54. stav 1. KZ FBiH za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrdio kazne zatvora od po sedam mjeseci zatvora, a za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH kazne zatvora od po jedne godine, te im je sud uz dalju primjenu odredaba člana 54. stav 1. tačka b) i člana 62. st. 1., 2. i 3. KZ FBiH izrekao uvjetnu osudu, kojom je svakom od optuženih utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci, određujući istovremeno da se te kazne neće izvršiti ukoliko prvookrivljeni i apelant u roku od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, ne počine novo krivično djelo. Primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH i člana 417. st. 1. i

2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) odlučeno je da se od Općine Kiseljak oduzima imovinska korist u iznosu od 95.000,00 KM, od prvookrivljenog imovinska korist u iznosu od 131.990,00 KM, a da se od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 177.110,00 KM. Odluku o troškovima postupka sud je temelji na odredbi člana 202. stav 1. ZKP FBiH.

3. Primjenom odredbe člana 298. tačka b) ZKP FBiH, a zbog odustanka od optužbe tužitelja, odbijena optužba da su prvookrivljeni i apelant počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH (opisano pod tačkom 3. izreke presude). Primjenom odredaba člana 212. stav 3. ZKP F BiH oštećeni i drugi su sa postavljenim imovinsko pravnim zahtjevom u cijelosti upućeni na parnični postupak. Primjenom odredaba člana 203. stav 1. ZKP FBiH, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka iz člana 189. stav 2. tačke od a) do f) istog zakona, kao i nužni izdaci okrivljenih i nužni izdaci i nagrade advokata koji se odnose na dio presude kojom se odbija optužba padaju na teret budžetskih sredstava.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je proveo dokaze optužbe i odbrane, te dokaze koji su izvedeni po određenju suda i to saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, provođenje dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju. Kantonalni sud je naveo da je nakon ocijene i analize svakog izvedenog dokaza zasebno, a zatim dovođenjem tih dokaza u međusobnu vezu, nesporno utvrđeno da su prvookrivljeni i apelant u vremenskom periodu kako je precizirano u tački 2. izreke presude, obavljali dužnost i to prvookrivljeni predsjednika upravnog odbora Dioničkog društva „Cooperativa – promet“ Kiseljak, a apelant dužnost direktora navedenog privrednog društva. Također, nesporno je utvrđeno da je prvookrivljeni zajedno sa ostalim članovima upravnog odbora navedenog privrednog društva donio i potpisao odluke koje su u obrazloženju presude precizno naznačene, a koje se odnose na izvršene isplate dijela neisplaćenih ličnih dohodaka za period od 1993. godine do 1998. godine, te na isplate otpremnina, a koje isplate su izvršene određenim i pojedinačno navedenim uposlenicima navedenog privrednog društva i to u iznosima precizno navedenim u tački 2. izreke presude. Također je utvrđeno da su tom prilikom uposlenici potpisivali izjave u kojima je naznačeno da im po prijemu otpremnine prestaje radni odnos u privrednom društvu, te da je izjave uposlenika prilikom isplate potpisivao i apelant kao direktor tog društva.

5. Kantonalni sud je obrazložio da navedeno utvrđenje proizlazi prije svega iz nalaza i mišljenja vještak finansijske struke Sanje Kolende koja je u nalazu i mišljenju navela, a zatim potvrdila svojim iskazom koji je dala na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, da je uvidom u dokumentaciju privrednog društva (podaci o isplati plaća, spisak zaposlenih radnika po mjesecima i godinama, specifikacija uz isplatu plaća, matična evidencija aktivnih osiguranika, odjava osiguranika itd.) utvrdila da su poimenično određeni radnici primili otpremninu, a nastavili raditi u istom privrednom društvu, da je određenom broju radnika isplaćena otpremnina po osnovu člana

143. Zakona o radu kao i radnicima koji su u vrijeme isplate bili uposleni u drugoj firmi, da je izvršena isplata radnicima koji nisu bili na platnom spisku od 1997. godine, te radnicima koji nisu bili u radnom odnosu u predmetnom dioničarskom društvu u momentu donošenja odluke o isplati jer su prije toga bili zaključili radni odnos u tom društvu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su imena radnika i pojedinačni iznosi izvršenih isplata za svakog radnika jasno navedeni u pismenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke uz precizno navođenje načina na koji je vještak došla do navedenih utvrđenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je dovodeći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka (zaposlenika privrednog društva), došao do zaključka da se u konkretnom slučaju radilo o isplatama koje nemaju svoje zakonsko uporište, te da su odluke na osnovu kojih su vršene isplate nezakonite. Budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su osobama poimenično navedenim u tački 2. izreke presude isplaćeni precizno navedeni novčani iznosi za svaku od tih osoba, Kantonalni sud je zaključio da su u radnjama prvookrivljenog i apelanta opisanim u tački 2. izreke presude ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, odnosno da su prekoračili svoja službena ovlaštenja koja su imali kao predsjednik upravnog odbora (prvookrivljeni), odnosno kao direktor d.d. „Cooperativa promet“ Kiseljak. Navedeno je da su na ovaj način apelant i prvookrivljeni postupali suprotno odredbama Zakona o radu i Zakona o preduzećima, odnosno suprotno odredbama internih akata privrednog društva, a na koje je tačno ukazao i vještak finansijske struke Sanja Kolenda, kao što su Statut i Pravila tog društva. Također, Kantonalni sud je zaključio da se radi o produženom obliku navedenog krivičnog djela, jer se po mišljenju suda svaka izvršena radnja isplate ima smatrati zasebnim i dovršenim djelom odnosno da se pri pravnoj ocjeni djela ne može izvršiti sabiranje svih isplata kako bi se odlučilo o kvalifikovanom obliku iz stava 2. ili 3. člana 383. KZ FBiH.

6. Kantonalni sud je također istakao da je primjenom odredaba člana 114. st. 1. i 2. KZ FBiH i člana 417. st. 1. i 2. ZKP FBiH donio odluku o oduzimanje imovinske koristi od Općine Kiseljak prvookrivljenog i apelanta u odnosu na tačku 2. izreke presude iz razloga što je tokom postupka po prijedlogu stranaka i po odluci suda saslušan najveći dio osoba kojima je izvršena isplata i prema kojim iskazima proizlazi da te osobe nisu znale niti su mogle znati da im se isplata kao imovinska korist vrši činjenjem krivičnog djela. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se od apelanta oduzima sva imovinska korist u iznosu od 45.120,00 KM koja je njemu isplaćena, a preostali dio ukupnog iznosa od 309.100,00 KM, na jednake dijelove koji će se oduzeti od prvookrivljenog i apelanta.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 001262 10 Kž od 15. septembra 2011. godine, odbijena je kao neosnovana žalba oštećenih i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na odluku o njihovom imovinskopravnom zahtjevu potvrđuje.

8. Stavom drugim izreke presude Vrhovnog suda žalbe prvookrivljenog i apelanta su djelimično uvažene i u odnosu na tačku 1. preinačena prvostepena presuda tako da je primjenom odredaba člana 298. tačka e) ZKP FBiH, prema prvookrivljenom i apelantu odbijena optužba da su počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

9. Stavom trećim izreke presude Vrhovnog suda djelimično su uvažene žalbe prvookrivljeni i apelanta i u dijelu u odluci o krivičnopravnoj sankciji preinačena prvostepena presuda u odnosu na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH opisano pod tačkom 2. njene izreke, tako da je prvookrivljenom i apelantu, primjenom odredaba čl. 60. stav 2. i 62. stav 1. KZ FBiH, izrečena uvjetna osuda kojom su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno je određeno da se ove kazne neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravosnažnosti presude prvookrivljeni i apelant ne počine novo krivično djelo.

10. Također, Vrhovni sud je naveo da se na osnovu odedaba člana 114. stav 2. u vezi sa stavom

1. KZ FBiH od prvookrivljenog oduzima imovinska korist u iznosu od 131.990,00 KM, a od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 177.110,00 KM. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je zaključio da je nasuprot žalbenim prigovorima prvookrivljenog i apelanta, prvostepeni sud na osnovu dokaza na koje se pozvao u obrazloženju prvostepene presude, po mišljenju suda naveo logične i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u pogledu radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela iz tačke 2. osuđujućeg dijela prvostepene presude poduzetih od strane prvookrivljenog i apelanta i njihovog subjektivnog odnosa prema tom činjenju. Naime, vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud iznio jasne i detaljne razloge, od kojih posebno one koji se odnose na iskaze navedenih svjedoka, te u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, a isto tako, i u odnosu na to, zašto ostale dokaze, tj. dokaze koje je izvela odbrana (posebno odbrana optuženog Josipa Bore), ocijenio kao nevjerodostojne. Također, Vrhovni sud je istakao da apelantovi žalbeni prigovori nisu doveli u sumnju nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kojeg je po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud ispravno u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, cijeneći pri tome da su prvookrivljeni i apelant kao i njihovi branitelji pred prvostepenim sudom imali mogućnost ispitivanja vještaka finansijske struke, te osporavanje datog nalaza i mišljenja, kao i iskaza vještaka datog u svojstvu svjedoka. Vrhovni sud je također istakao da je prvostepeni sud sve prihvaćene dokaze doveo u logičnu međusobnu povezanost u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, pa je na osnovu toga pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje prema kojem su prvookrivljeni i apelant postupali na način opisan u tački 2. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude. Na tako utvrđeno činjenično stanje, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon, kada je radnje poduzete od strane prvookrivljenog i apelanta pravno ocijenio kao u izreci prvostepene presude, tj. kao produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud za takvu svoju pravu ocjenu, u obrazloženju presude naveo valjane, dovoljne i za taj sud prihvatljive razloge, a koji razlozi navedenim žalbama nisu dovedeni u pitanje, te je zaključio da se žalbe prvookrivljenog i apelanta u cijelosti ukazuju kao neosnovane.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant smatra da je u predmetnom postupku ocjena dokaza bila očigledno proizvoljna, a što je po njegom mišljenju imalo za posljedicu proizvoljnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi utvrdili da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, a koje mu je stavljeno na teret. u tački 2. izreke prvostepene presude. Također, imajući u vidu da apelant nije pribavio sebi nikakvu imovinsku korist, niti je imovinsku korist uz naknadu prenio drugim osobama, to po apelantovom mišljenju „nisu ispunjene činjenične pretpostavke za njeno oduzimanje od apelanta primjenom člana 114. KZ FBiH“.

12. Apelant je također istakao da „S obzirom da je apelant pravomoćno osuđen, da će do rješavanja ovog predmeta apelant biti pozvan da izvrši vraćanje imovinske koristi, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže „Općinskom sudu u Kiseljaku da ne oduzima imovinsku korist od apelanta sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji“.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Naime, u zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti Općinskom sudu u Kiseljaku da ne oduzima imovinsku korist od apelanta sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji. Apelant, dakle, osim ovih navoda u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere, ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju njegovih prava na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. S obzirom da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4972/11 (F. C.) | Sudska praksa | Aktio