Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-560/12 (S. D.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-560/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu brojAP 560/12, rješavajući zahtjev Siniše Dostića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Siniše Dostića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Dostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 9. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000604 10 Rev od 22. decembra 2011. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 157 od 8. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da „prekine nastavak parničnog postupka, broj 94 0 P 004828 07 P“, dok Ustavni sud ne donese odluku o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 094 0 P 07 000 181 od 6. aprila 2009. godine (stav I) djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je „Jahorina osiguranje“ AD Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete po osnovu psihičkog zlostavljanja na poslu isplati novčani iznos od 8.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 2007. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 8.747,12 KM. Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Istom presudom (stav II) tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade od 1. februara 2007. godine do 30. juna 2008. godine isplati novčani iznos od 3.200,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 1. jula 2008. godine pa do isplate. Navedenom presudom (stav III) apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.946,85 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, utvrdio da je apelantu bio nezakonito otkazan ugovor o radu od strane tuženog kao poslodavca, a što je prvenstveno utvrđeno na osnovu pravosnažne presude tog suda broj P 17/05 od 23. juna 2005. godine, te da je nakon što je po osnovu navedene presude vraćan na posao, rješenjem tuženog broj 001-5179/06 od 18. decembra 2006. godine, apelant nezakonito raspoređen da radi u poslovnici filijale tuženog u Kalinoviku. Također je utvrđeno da je apelantu po povratku na rad povećana radna norma i da mu je usljed neispunjenja norme umanjivana plata. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je apelantu od strane tuženog nuđen iznos od 5.000,00 KM da prihvati sporazumni otkaz Ugovora o radu, odnosno novi ugovor o radu na drugim poslovima tuženog.

3. Osnovni sud je također naveo da je tokom postupka proveden i dokaz vještačenja po timu vještaka medicinske struke Medicinskog fakulteta u Foči, koji su dali svoj nalaz i mišljenje na okolnosti uticaja postupaka tuženog (otkaz ugovora o radu, apelantovo raspoređivanje na radno mjesto u Kalinovik, te umanjenje plate) na apelantovo zdravlje. Naime, Osnovni sud je detaljno analizirao navedeni nalaz i mišljenje, te zaključio da iz istog proizlazi da je kod apelanta registrovan širok spektar problema na polju psihičkog funkcionisanja, kao i niz tjelesnih tegoba uzrokovanih događajima na radnom mjestu, te da je kao posljedicu ovih teškoća apelant trpio duševnu bol srednjeg intenziteta, privremenog karaktera sa velikim rizikom od „suicida“. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao da je postupanjem tuženog u odnosu na njega „došlo do tzv. okomitog mobinga“. Naime, Osnovni sud je naveo da „promjena radnog mjesta koju je doživio tužilac“- apelant, „nakon donošenja pravosnažne presude broj P 17/05 od 23. juna 2005. godine kojom je utvrđeno da isti nije tehnološki višak, predstavlja ugrožavanje profesionalnog i ljudskog dostojanstva jer je na taj način tužilac izolovan od drugih zaposlenih radnika kod tuženog“. Pored toga, po mišljenju Osnovnog suda u radnje mobinga, kao vid pritiska na apelanta, spada i ponuda tuženog da apelantu isplati iznos od 5.000,00 KM za prihvatanje otkaza ugovora o radu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da opisano postupanje tuženog u odnosu na apelanta predstavlja mobing u smislu odredbe člana 111. stav 1. u vezi sa stavom 5. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07-prečišćeni tekst). Budući da je po mišljenju Osnovnog suda apelant „žrtva mobinga“ i da je trpio duševnu bol zbog povrede ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sud je zaključio da apelantu po ovom osnovu pripada naknada štete u iznosu od 8.400,00 KM, a shodno odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je odluka o troškovima donesena primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a shodno uspjehu stranaka u postupku.

4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 157 od 8. decembra 2009. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je apelant „tražio „naknadu štete u iznosu od 20.000 KM po osnovu psihičkog zlostavljanja na poslu“, tako da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog manje isplaćene zarade prvostepena presuda je ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je zaključio da je na navedeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 5. Zakona o radu propisano da „radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa“. Pored toga, Okružni sud je naveo da je u izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su stupile na snagu 30. marta 2007. godine, pored ostalog dodato i poglavlje „Zabrana diskriminacije“. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 111. stav 1. Zakona o radu propisano da „nije dozvoljeno uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih zaposlenih (u daljnjem tekstu: mobing), (stav 1). Uznemiravanje u smislu stava 1. ovog člana jeste svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona koje ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva lica koje traži zaposlenje, kao i radnika, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (stav 2).

5. Okružni sud je također naveo da je „mobing specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111. stav 5. Zakona o radu). Okružni sud je nadalje istakao da iako se uzme u obzir da je u konkretnom slučaju tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu apelantu, a što je utvrđeno pravosnažnom presudom broj P 17/05 od 23. juna 2005. godine, te da je utvrđeno nezakonito postupanje tuženog i u vezi apelantovog vraćanja na posao i raspoređivanja da radi u poslovnici Kalinovik, po mišljenju Okružnog suda takvo nezakonito postupanje tuženog kao poslodavca, nije imalo za cilj ugrožavanje apelantovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta u smislu odredbe člana 111. Zakona o radu, odnosno po mišljenju suda takvo postupanje tuženog „ne može se okvalifikovati kao mobing koji je definisan u članu 111. Zakona o radu“. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da je za postupke uznemiravanja neophodno dokazati da je ono uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. Zakona o radu koji ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje izaziva strah ili stvara ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Također, po mišljenju Okružnog suda za postojanje ponašanja koji bi se mogli okvalifikovati kao mobing, odnosno specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, mora biti ne samo sistematski i u dužem vremenskom period, nego i tako da to ponašanje predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom ne proizlazi da su opisane nezakonitosti tuženog u pogledu apelantovog otkaza ugovora o radu i drugi utvrđeni nezakoniti postupci tuženog nakon apelantovog vraćanja na posao, imale za cilj ugrožavanje apelantovog ugleda časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Pored toga, Okružni sud smatra da je bilo neophodno dokazati da je apelant bio u neravnopravnom položaju u odnosu na druge radnike kod ostvarivanja prava po osnovu rada, zbog bilo kojeg osnova iz člana 5. Zakona o radu, a što u predmetnom postupku po mišljenju Okružnog suda apelant nije dokazao. Stoga, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 111. Zakona o radu, te je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu psihičkog zlostavljanja na poslu (mobinga) u smislu odredbe člana 111. Zakona o radu.

6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada štete zbog manje isplaćenih zarada, Okružni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži jasne razloge u odnosu na odluku suda o tom dijelu tužbenog zahtjeva, te je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a prvostepenu presudu u tom dijelu ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je temeljio na odredbi člana 386. ZPP.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji koju je izjavio protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118 0 P 000604 10 Rev od 22. decembra 2011. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu i potvrdio drugostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda radnje tuženog za koje apelant tvrdi da predstavljaju mobing u smislu odredbe člana 111. stav 1. i stav 5. Zakona o radu, a koje su poduzete prije 30. marta 2007. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07 i 55/07), ne mogu se okvlifikovati kao mobing u smislu odredbe člana 111. stav 1. i stav 5. Zakona o radu jer bi to po mišljenju Vrhovnog suda predstavljalo povratno dejstvo Zakona o radu, a što je u suprotnosti sa citiranom odredbom člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske.

8. Vrhovni sud je također istakao da i pored navedenog razloga koji se odnosi na vremensko važenje zakona, postupanje tuženika u odnosu na apelanta se ne može okvalifikovati kao mobing u smislu odredbe člana 111. stav 1. i stav 5. Zakona o radu- Prečišćeni tekst, a što je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključio i drugostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prije svega potrebno utvrditi kao objektivnu činjenicu akte zlostavljanja ili ponižavanja kao i postojanje cilja da se takvim radnjama ugrožava ugled, čast, ljudsko dostojanstvo i integritet. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda mobing se mora sastojati iz više radnji koje su preduzete sistematski i u dužem vremenskom periodu. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, u odnosu na pitanje osnova diskriminacije iz člana 5. Zakona o radu-Prečišćeni tekst potrebno je utvrditi da li postoji različito postupanje tuženog u sličnim situacijama. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je apelant u ukazivao samo na postupanje tuženog u odnosu na njega, a da pri tome nisu navedeni slučajevi različitog postupanja tuženog prema apelantu u odnosu na druge radnike. Vrhovni sud je nadalje ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je i drugim radnicima tuženog (Aleksandar Erić, Mirko Dobrota, Strajin Furtula, Biljana Vladičić), smanjivana plata kao apelantu, tako da po mišljenju Vrhovnog suda po tom osnovu nije bilo diskriminacije u odnosu na apelanta. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija neosnovana te je kao takvu u skladu sa ovlaštenjima iz člana 248. ZPP-a odbio.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 12. Evropske Konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da je „predmetni spor mogao biti riješen i primjenom člana 5. Osnovnog teksta Zakona o radu, ili direktnom primjenom Ustava BiH, Evropske konvencije, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencijom o eliminaciji svih formi rasne diskriminacije“.

10. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će Osnovnom sudu u Foči naložiti prekid nastavka parničnog postupka, broj 94 0 P 004828 07 P, koji se po tužbi apelanta Dostić Siniše vodi kod tog suda, protiv tuženog Jahorina Osiguranje Pale, sve dok Ustavni sud BiH ne donese meritornu odluku po njegovoj apelaciji“.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. Ovo osobito imajući u vidu da se ovako postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere (da Ustavni sud naloži prekid nastavka parničnog postupka, broj 94 0 P 004828 07 P, koji se po tužbi apelanta vodi kod tog suda, protiv tuženog, dok Ustavni sud BiH ne donese meritornu odluku po njegovoj apelaciji) apelant praktično traži da Ustavni sud donese odluku o procesnom pitanju, za čije je donošenje, shodno relevantnim odredbama ZPP, nadležan redovni sud. Međutim o tom pitanju Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka budući da takvo postupanje bilo u direktnoj suprotnosti sa pozicijom Ustavnog suda na način na koji je ona definirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Pravilima Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-560/12 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio