Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5681/10 (B. M.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5681/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 5681/10, rješavajući zahtjev Borislava Miskina, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Borislava Miskina za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislav Miskin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000291 10 Rev od 14. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 Gž -08-001 391 od 25. septembra 2008. godine. Apelant je 6. januara 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio Republici Srpskoj i Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da odmah obustavi-prekine postupak izvršenja osporenih presuda do donošenja odluke po predmetnoj apelaciji. Podneskom od 27. marta 2012. godine apelant je zatražio da se predmetna apelacija prioritetno uzme u rad. Podneskom od 23. aprila 2012. godine apelant je zatražio da se predmetna apelacija „prioritetno uzme u rad i odredi predložena privremena mjera ili donese odluka povodom izjavljene apelacije“.
2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 18. aprila 2012. godine razmatrao apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje te zaključio, da obzirom na činjenice predmeta i pitanja koja pokreće predmetna apelacija, nisu ispunjeni uvjeti za prioritetno rješavanje.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-878-99 od 9. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-176/05 od 26. maja 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Alme Qureshi- Avdagić i Iris Qureshi-Avdagić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim su tražile da sud obaveže apelanta da im na ime neosnovanog bogaćenja isplati za svaki mjesec u periodu od 11. marta 1999. godine do 18. septembra 2002. godine iznos od po 2.104,83 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke). Također, utvrđeno je povlačenje tužbenog zahtijeva u dijelu kojim su tužiteljice tražile da sud naloži apelantu da im preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene u stavu II izreke presude. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan prijedlog tužiteljica za određivanje privremene mjere da se zabrani apelantu otuđenje ili opterećenje stana koji se nalazi u Travniku, Trg Republike broj 117IV-110, radi obezbjeđenja naplate potraživanja tužiteljica (stav III izreke). Tužiteljice su obavezane da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 1.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav IV izreke).
4. Odlučujući o reviziji tužiteljica protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio rješenje broj 118-0-Rev 06-000 965 od 9. juna 2008. godine kojim je uvažio reviziju, te drugostepenu presudu broj Gž-176/05 od 26. maja 2006. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Okružni sud je odlučujući u ponovnom postupku o žalbi tužiteljica, donio presudu broj 011-0-
Gž-08-001391 od 25. septembra 2008. godine kojom je žalba tužiteljica podnesena protiv prvostepene presude uvažena, te prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljicama, na ime naknade koristi od upotrebe tuđe stvari za period od 15. februara 2000. godine do 10. septembra 2002. godine isplati iznos od 18.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu žalba tužiteljica je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je zaključio da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 219. ZOO kojom je propisano da „kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi koristi koje je imao od njene upotrebe“ (stav 1). „Upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji i u slučaju, kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu nije od značaja, da li je to lice bilo savjesno ili nesavjesno, tj. da li je znalo ili nije znalo da tuđu stvar upotrebljava u svoju korist“ (stav 2).
6. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je rješenje Ministarstva broj 05-050-02-01596/99 od 15. novembra 1999. godine (a kojim je tuženom naloženo da preda u posjed predmetnu kuću u roku od devedeset dana tj. do 15. februara 2000. godine i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja) postalo izvršno 15. februara 2000. godine. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je 15. februara 2000. godine apelantu prestao pravni osnov za dalje korištenje predmetne kuće, a koju je napustio tek 10. septembra 2002. godine. Okružni sud je također zaključio da tužiteljicama pripada pravo na dobit u visini mjesečne tržišne zakupnine, čija je visina utvrđena po vještaku građevinske struke. Stoga, Okružni sud je primjenom odredbe člana 219. ZOO obavezao apelanta da tužiteljicama na ime koristi od upotrebe tuđe stvari (predmetne kuće) za period od 15. februara 2000. godine do 10. septembra 2002. godine isplati 18.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužiteljica i apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 118 0 P 000291 10 Rev od 14. septembra 2010. godine kojom je revizije odbio. Vezano za odbijanje apelantove revizije Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je utvrđeno da je u periodu od 15. februara 2000. godine do 10. septembra 2002. godine apelant koristio stan u prizemlju kuće tužiteljica bez pravnog osnova i da za korištenje nije plaćao tužiteljicama naknadu, te da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant u smislu odredbe člana 219. ZOO dužan tužiteljicama naknaditi navedeni iznos. Vrhovni sud je također istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da su tužiteljice u toku postupka odobrile sve preduzete radnje njihovog punomoćnika i ovlastile ga za zastupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime apelant smatra da je sud postupao po neurednoj tužbi, da punomoćnik tužiteljica nije imao urednu punomoć, te da sud nije cijenio njegov iskaz koji dao na glavnoj raspravi u svojstvu parnične stranke. Također apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 219. ZOO, koje ide u korist tužitelja, a „ne obazirući se na one članove istog zakona koji idu u prilog“ apelanta. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naredilo „Osnovnom sudu da ODMAH obustavi-prekine postupak izvršenja Rješenja broj 71 0 I 054097 09 I od 16. decembra 2009. godine i da obustava-prekid izvršnog postupka traje dok Ustavni sud ne donese odluku o apelaciji“.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se obustavio postupak izvršenja pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04od 23. jula 2004. godine, točka 13). U konkretnom slučaju, apelant u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelant navodi da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer on smatra da su osporene presude „nezakonite i da su sudovi donošenjem istih povrijedili prava apelanta na koje je ukazao u apelaciji“. Međutim, Ustavni sud smatra da ove apelantove tvrdnje, same po sebi, ne mogu predstavljati dovoljan razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenih presuda. Ovo stoga što apelant ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere, odnosno ne nudi razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Budući da apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović