Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-710/12 (A. P.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-710/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine u predmetu broj AP 710/12, rješavajući zahtjev Aleksandra Popovca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Aleksandra Popovca za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Popovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 16. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003555 10 K od 14. decembra 2010. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo njegovo upućivanje na izdržavanje kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003555 10 K od 14. decembra 2010. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci jer je kao pripadnik zločinačkog udruženja učinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga i sa više lica neovlašćeno radi prodaje prenosio i posredovao u prodaji i kupovini supstance koja je proglašena za opojnu drogu. Kako je naveo Okružni sud, na taj način apelant je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a). stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, pa mu je na osnovu pomenutih zakonskih propisa i odredbe člana 38. stav 1. tačka 2. i člana 39. stav 1. tačka 2. KZ RS utvrđena navedena kazna zatvora.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Optužnicom Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj KT-St-8/09 od 11. novembra 2009. godine apelant optužen zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383.a stav 2. KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona. Na glavnom pretresu od 8. decembra 2010. godine izveden je veliki broj dokaza optužbe i odbrane koji su obuhvatali izjave svjedoka, uvid u nalaz i mišljenje vještaka, zapisnike o pretresu stana i oduzimanju predmeta, uvid u listinge telefona apelanta za period 1. februara do 31. maja 2008. godine, kao i saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant, u periodu 13. februara 2008. godine do 30. maja 2008. godine, kao pripadnik zločinačkog udruženja, djelovao na području Republike Srpske i Federacije BiH, a koje je u Trebinju, radi sticanja finansijske dobiti, organizovao i istim rukovodio Š. N, u kojem udruženju su se nalazili i druga lica, u okviru kojeg udruženja je svaki član imao unaprijed određene uloge i zadatke. Okružni sud je utvrdio da je navedene aktivnosti organizovao i kontrolisao Š. N. primjenjujući metode zastrašivanja, pa su, od njemu poznatih lica suprotno odredbi člana 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), neovlašćeno kupovali, držali, prodavali i posredovali u kupovini i prodaju opojne droge kokain. Imajući u vidu sve naprijed navedeno analizirajući izvedene dokaze i odbranu apelanta vezano za individualne radnje apelanta, Okružni sud je nesumljivo zaključio da je apelant skupa sa Š. N. i licima navedenim u prvom stavu alineja 1 optužnice djelovao kao udružena organizovana kriminalna grupa koja se udružila radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojne droge kokain. Kako je Okružni sud zaključio, apelant je bio svjestan da učestvuje zajednički u vršenju krivičnog djela radi sticanja novčane koristi, da djeluje u okviru utvrđenog dogovora kao i ostali članovi kriminalne grupe koji dogovor je za ovakvu organizovanu grupu zbog obima poslova i brojnosti članova morao postojati. Apelant je, po ocjeni Okružnog suda, bio svjestan činjenice da kao pripadnik zločinačkog udruženja vrši tačno određenu radnju - prenos i posredovanje u prodaji i kupovini opojne droge kokain, dakle da neovlašteno stavlja u promet supstance za koje je nesumnjivo znao da su proglašene za opojne droge, te je bio svjestan da ovom zločinačkom organizacijom rukovodi Š. N., tako da je on na način opisan u izreci presude postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje. Kako nema osnova koji bi dovodili u pitanje ili isključivali krivicu apelanta, Okružni sud ga je oglasio krivim. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, Okružni sud je imao u vidu sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa je na strani apelanta kao olakšavajuće okolnosti cijenio da ranije nije osuđivan, da je porodičan i otac jednog maloljetnog djeteta i njegovo korektno držanje na sudu, a od otežavajućih okolnosti imao je u vidu činjenicu da droga nanosi nesagledive štetne posljedice zdravlju ljudi, a posebno omladine jer su mladi ljudi uglavnom konzumenti, da nije izrazio kajanje zbog počinjenog krivičnog djela, te da je ovo djelo u porastu na području Okružnog suda. Cijeneći naprijed navedene olakšavajuće okolnosti, pretresno vijeće Okružnog suda je navelo da one u svom zbiru predstavljaju naročite olakšavajuće okolnosti, pa je primjenom odredbe člana 38. stav 1. tačka 2. i člana 39. stav 1. tačka 3. KZ RS odmjerio apelantu kaznu zatvora ispod granice propisane zakonom za predmetno krivično djelo. Imajući u vidu naprijed navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a pri tome cijeneći stepen krivične odgovornosti apelanta, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i lične prilike apelanta, Okružni sud je zaključio da će se upravo ovom vrstom i visinom krivične sankcije, - kaznom zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, - postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije u smislu odredbe člana 28. KZ RS.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 003555 11 Kž od 29. novembra 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta i njegovog branioca i presuda Okružnog suda broj 11 0 K 003555 11 K od 14. decembra 2010. godine potvrđena. Kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom krivičnom postupku nije povrijeđeno pravo na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), na koju ukazuje žalba apelanta, a koja je prema tvrdnji ove žalbe učinjena u postupku pred prvostepenim sudom. Takođe, nisu osnovani istaknuti prigovori žalbi u pogledu potvrđivanja optužnice iz razloga što je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je optužnica Okružnog tužilaštva broj KT-ST-8/09 od 11. novembra 2009. godine istog dana zaprimljena u Okružnom sudu i da su uz optužnicu dostavljeni dokazi u kopijama, jer se originali nalaze u krivičnom spisu protiv optuženog N. Š. i drugih. Vrhovni sud je nadalje naveo da ne stoje ni prigovori žalbe apelanta, izneseni u okviru pobijanja prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da zapisnik o njegovom ispitivanju dana 28. augusta 2009. godine, kao svjedoka u krivičnom predmetu protiv N. Š. i dr., nije pročitan pred sudećim vijećem i da se taj zapisnik nije mogao koristiti kao dokaz u predmetu protiv njega, kao i da su iskaz apelanta dat u svojstvu osumnjičenog dana 11. novembra 2009. godine, kao i dokazi pribavljeni posebnom istražnim radnjama, nezakonito pribavljeni dokazi. Vrhovni sud je takođe utvrdio da nema bitne povrede odredaba ZKP RS na koju ukazuje žalba apelanta pri korištenju informacija, podataka i predmeta dobijenih preduzimanjem posebnih istražnih radnji, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) i tehničko snimanje lica i predmeta u odnosu na N. Š. i druge, obuhvaćene tim naredbama, kao i pri korištenju tkz. „slučajnih nalaza,, u odnosu na apelanta. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, nema povrede prava na odbranu koju žalba apelanta posebno apostrofira kao nedostavljanje sudu od strane tužioca svih dokaza pobrojanih u optužnici i nedostavljanje tih dokaza apelantu na njegovo traženje. Suprotno stanovištu žalbe apelanta, Vrhovni sud je analizom pobijane presude zaključio da obrazloženje sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, radi čega je ocijenio da su neprihvatljivi prigovori apelantove žalbe zasnovani na tvrdnji da je obrazloženje presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka j) ZKP u obliku nerazumljivosti, protivrječnosti i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda je, po ocjeni Vrhovnog suda, dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze apelanta kao svjedoka i svjedoka D. J. upravo na način kako to propisuju odredbe člana 295. i člana 304. stav 7. ZKP RS i dala pravilnu ocjenu tih iskaza, zbog čega se suprotne tvrdnje žalbi ne mogu prihvatiti. Ovakvim pristupom u ocjeni dokaza pobijana presuda je navedene dokaze prihvatila kao istinite i uvjerljive, osim iskaza apelanta kao svjedoka, dajući pri tome, i sa aspekta ocjene Vrhovnog suda, validnu argumentaciju. Kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizilazi zaključak pobijane presude o pouzdanosti utvrđenja te presude da je apelant počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a) stav 2. KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi stava 1. KZ RS. Navedeno je da je za zaključke o odlučnim činjenicama pri ocjeni vrijednosnog značaja provedenih dokaza pobijana presuda dala detaljne i jasno određene razloge u obrazloženju. Te razloge kao validno obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud u cijelosti te naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovane i arumentovane tvrdnje žalbi koje apostrofiraju manjkavost u ocjeni vjerodostojnosti i zakonitosti navedenih dokaza i iskaza svjedoka. Nasuprot prigovorima iz žalbi apelanta i njegovog branioca, kojim osporavaju utemeljenost i pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju zločinačkog udruženja, a u okviru kojeg je djelovao i apelant, Vrhovni sud nalazi da je za takvo utvrđenje prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Dakle, sve što je izneseno u žalbama apelanta i njegovog branioca u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, manjkavosti činjenične osnove pobijane presude i povrede KZ RS, a kod argumentacije koju je iznio prvostepeni sud u svojoj presudi, po mišljenju Vrhovnog suda se ne može prihvatiti. Na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud je, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje, a posebno za pravnu ocjenu djela, pa suprotna tvrdnja žalbi nije osnovana. Prema tome, činjenična i pravna osnova prvostepene presude u svemu je po ocjeni Vrhovnog suda pravilna, a pobijana presuda daje detaljne razloge pravne ocjene radnji optuženih, činjenično stanje je i potpuno i pravilno utvrđeno, nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ni povreda krivičnog zakona, pa se drugačija stanovišta žalbi ne mogu prihvatiti. Izrečena kazna zatvora, i po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja potrebnu mjeru kazne da bi se ostvarila svrha kažnjavanja kako u segmentu vaspitnog uticaja prema apelantu da ubuduće ne čini krivična djela, tako i u preventivnom djelovanju prema drugima da ne čine krivična djela.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 K 018201 11 Iks od 10. januara 2012. godine, apelantu je odloženo izvršenje kazne zatvora za 3 (tri) mjeseca te je određeno da je apelant dužan da se javi na izdržavanje kazne u KPZ Trebinje 4. aprila 2012. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant upućen da se javi na izdržavanje kazne 4. januara 2012. godine te da je apelant podnio molbu za odlaganje izvršenje kazne za tri mjeseca. Osnovni sud je naveo da se prema članu 69. stav 1. tačka

a) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija (u daljnjem tekstu: ZIKS) osuđenom može odložiti izvršenje kazne zatvora ako je obolio od akutne bolesti. Navedeno je da je apelant uz molbu dostavio nalaz Doma zdravlja Trebinje od 27. decembra 2011. godine „iz koga se vidi da je propisana terapija i određeno neophodno mirovanje 4 sedmice“. S obzirom na navedeno Osnovni sud je primjenom čl. 69. i 70. ZIKS-a apelantu odložio izvršenje kazne.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i princip zakonitosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je optužnica potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje iako nije bilo zakonskih uslova za to, te da je bio prinuđen da svjedoči o okolnostima o kojima nije ništa znao, što sve ukazuje na povredu pravila krivičnog postupka i pristranom vođenju istog. Kao prvo, u prvostepenom postupku vođenom pred Okružnim sudom, vršen je pritisak na apelanta da prizna krivicu, da zaključi sporazum o priznanju krivice, a sve to se dešavalo nakon što mu je po službenoj dužnosti postavljen branilac, što je apelant, iako ga je taj branilac na to nagovarao i insistirao, odbio jer krivično djelo za koje se optužnicom tereti nije počinio. U daljem obrazloženju, kako je naveo apelant, koje je kontradiktorno i ničim potkrijepljeno, sud prihvata tvrdnju Okružnog tužilaštva da je apelant pripadnik zločinačkog udruženja, iako za takav zaključak sud nije imao niti jedan dokaz. Apelant posebno navodi da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio dokaze koji su sprovedeni jer dokazi koji osporavaju navode optužbe nisu razmatrani, obzirom da je sud dužan da istinito i potpuno utvrdi kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, da je dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno u vezi sa ostalim dokazima, da bi na osnovu takve brižljive ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana. Na osnovu svega navedenog apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja već ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Drugim riječima, i pored nepostojanja pouzdanog dokaza u pravcu jednog bitnog elementa krivičnog djela za koje je osuđen, sudovi su prekršili princip in dubio pro reo i proizvoljno utvrdili njegovu odgovornost proizvoljno primjenivši materijalno pravo.

7. Osim toga, apelant je podnio zahtjev kojim predlaže Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se odgodilo njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Kako se navodi u apelaciji, nakon donošenja pvostepene presude došlo je, kako navodi apelant, do poremećaja bračnih odnosa apalanta i njegove supruge koja je napustila bračnu zajednicu i podnijela tužbu za razvod braka, pa se tako u Osnovnom sudu vodi brakorazvodna parnica. Po navodima apelanta, pred Osnovnim sudom u toku brakorazvodna parnica u kojoj je sporno sâmo povjeravanje maloljetnog djeteta jednom od roditelja, za šta je apelant kao otac jako zainteresovan obzirom na djetetovu upućenost na njega i činjenicu da brigu oko djeteta u toku trajanja bračne zajednice uglavnom vodio apelant. a od napuštanja bračne zajednice od strane supruge isključivo on, bilo bi neophodno i u interesu djeteta da apelant bude prisutan u Trebinju do pravosnažnog okončanja parnice za razvod braka i povjeravanja na zaštitu, čuvanje i vaspitanje maloljetnog djeteta za koga se i u Centru za socijalni rad u Trebinju izjasnio da želi da bude povjeren njemu. Osim toga, apelant je istakao da je s obzirom na svoje zdravstveno stanje od suda tražio odgodu izvršenja kazne zatvora, i da je sud udovoljio tom njegovom zahtjevu ali daje taj period protekao, tako da je obavezan javiti se na izdržavanje kazne zatvora 4. aprila 2012. godine. Obzirom na naprijed navedeno apelant smatra da bi, u konkretnom slučaju za njega i njegovog malodobnog sina mogle da nastanu nesagledive posljedice, pa apelant smatra da su to sve valjani razlozi da se donese privremena mjera da se privremeno obustavi izvršenje osporenih presuda Okružnog i Vrhovnog suda.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da kako je presuda Okružnog suda izvršna, nesumnjivo je da za njega mogu nastati neotklonjive štetne posljedice upućivanjem na izdržavanje izrečene zatvorske kazne, odnosno da je njegova porodična situacija takva da, obzirom da je u toku brakorazvodna parnica, u interesu dijeteta bilo neophodno odgoditi apelantovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora.

11. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o apelantovoj porodičnoj situaciji i neophodnosti njegove brige o djetetu. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da je prethodno Osnovni sud u Trebinju u skladu sa odredbama ZIKS-a razmatrao apelantovu molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora i, uvažavajući razloge koje je apelant iznio, našao opravdanim njeno odgađanje na 3 (tri) mjeseca. Međutim, vezano za daljnje trajanje ove odgode, Ustavni sud nalazi da nije dovoljno samo isticanje navoda da bi u interesu djeteta i poremećenih porodičnih odnosa bilo dovoljno da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stava 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje kazne smatra neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-710/12 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio