Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3229/09 (R. J.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3229/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-3229/09, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Jusufovića podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Okružnim sudom u Bijeljini i Ministarstvom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, radi poništenja rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo Općine Bijeljina, br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-
361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 16. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstvom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), radi poništenja rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, urbanizam i građevinarstvo Općine Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine. Apelant je dostavio dopunu predmetne apelacije 3. juna 2010. godine, kao i podneske i to: 26. novembra 2009. godine, 25. januara, 31. marta, 29. septembra, 19. oktobra, 3. novembra i 26. novembra 2010. godine, 8. decembra 2011. godine i 10. aprila 2012. godine.
2. Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio Administrativnoj službi Opštine Bijeljina - Odjeljenje za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) prijedlog za ponavljanje postupka pred ovim organom u predmetu izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti za adaptaciju i pretvaranje tavanskog prostora u stambeni broj 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, rješenja o odobrenju za građenje broj 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i rješenja o odobrenju za upotrebu broj 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine, koji su doneseni na zahtjev Ministarstva lokalne uprave i samouprave iz Pala kao investitora (u daljnjem tekstu: investitor), na zemljištu označenom kao parcela broj 3729, upisana u posjedovni list k.o. Bijeljina I, ulica Žrtava fašističkog terora broj 25. u Bijeljini. Odlukom investitora broj 125/97 od 10. novembra 1997. godine, navedeni tavanski prostor je dodijeljen svom zaposleniku J.B., tadašnjem republičkom upravnom inspektoru.
3. Zaključkom Odjeljenja br. 014/3-364-369/97, 014/03-361-208/97 i 06.360-84/01 od 22. maja 2007. godine, odbačen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka kao neblagovremen, ali je rješenjem Ministarstva broj 16-364-459/07 od 2. jula 2008. godine uvažena apelantova žalba i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 014/03-364-369/97 od 15. augusta 2008. godine kojim je predmet je vraćen na ponovni postupak. Protiv rješenja Odjeljenja od 15. augusta 2008. godine, žalbe su podnijeli J.B. i investitor.
4. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio od suda da naloži tuženom Ministarstvu da odluči po žalbama J.B. i investitora.
5. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1369/09 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbacio apelaciju apelanta podnesenu protiv presude Okružnog suda broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine, kao ratione materiae nedopuštenu .
6. Nakon toga, rješenjem Ministarstva broj 15-364-459/07 od 2. februara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za poništenje po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-
369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine, budući da je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski osnovi propisani odredbom člana 248. stav 1. tačka 1. do 5. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02; u daljnjem tekstu: ZOUP), na osnovu kojih se rješenje koje je konačno u upravnom postupku može poništiti po pravu nadzora, odnosno da od strane nadležnog suda pravosnažnom sudskom presudom treba biti utvrđeno da je rješenje doneseno kao rezultat krivičnog djela učinjenog u vidu iznude, ucjene ili kakve druge nedozvoljene radnje.
7. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 597 09 U od 24. marta 2009. godine uvažena je apelantova tužba te je poništeno rješenje Ministarstva broj 15-364-459/07 od 2. februara 2009. godine, budući da je utvrđeno da za poništenje rješenja po pravu nadzora nije uvijek neophodno postojanje pravosnažne presude, te da se pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe člana 248. stav 1. tačka 5. ZOUP-a konačno rješenje može poništiti po pravu nadzora ukoliko se utvrdi postojanje i drugih nedozvoljenih radnji.
8. Rješenjem Ministarstva broj 15-364-49/07 od 4. maja 2009. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za poništenjem po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine.
9. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000746 09 U od 23. septembra 2009. godine uvažena je tužba apelanta i poništeno prethodno navedeno rješenje broj 15-364-49/07 od 4. maja 2009. godine, budući da apelant navodi niz nezakonitosti u postupku izdavanja građevinske dozvole i urbanističke saglasnosti, pa je primjenom odredbe člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima sud odlučio kao u izreci presude.
10. Dopisom Ministarstva broj 15-364-458/07 od 3. decembra 2009. godine od apelanta je zatraženo da primjenom odredbe člana 125. ZOUP-a u roku od osam dana od dana prijema navedenog dopisa, dostavi Ministarstvu relevantne dokaze na kojim zasniva svoj zahtjev za poništenje po pravu nadzora i tvrdnje da su prethodno navedena rješenja donesena kao posljedice nezakonitih radnji.
11. Zaključkom Ministarstva broj 15-364-459/07 od 29. decembra 2009. godine odbačen je zahtjev apelanta za poništenje po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine, budući da apelant u zakonskom roku nije dostavio traženu dokumentaciju.
12. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001070 10 U od 15. marta 2010. godine uvažena je apelantova tužba podnesena protiv zaključka Ministarstva broj 15-364-459/07 od 29. decembra 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da je pogrešan zaključak Ministarstva da apelant mora konkretizirati nedozvoljenu radnju sudskom odlukom, te je sud primjenom odredbe člana 248. stav 1. tačka 5. ZOUP-a odlučio kao u izreci presude.
13. Rješenjem Ministarstva broj 15-364-459/07 od 12. maja 2010. godine poništena su po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju nisu ispoštovane odredbe Zakona o nadziđivanju i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini jer investitor nije pribavio rješenje o pravu na pretvaranje tavanskog prostora u stambeni (odredbe od čl. 5. do 14. Zakona o nadziđivanju), kao i da su osporena rješenja donesena bez prethodne saglasnosti nosilaca prava raspolaganja i kućnog savjeta zgrade.
14. J.B. je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva broj 15-364-459/07 od 12. maja 2010. godine kao i prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001070 10 U od 15. marta 2010. godine.
15. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001381 10 U od 23. augusta 2010. godine tužba J.B. je uvažena i poništeno rješenje Ministarstva broj 15-364-459/07 od 12. maja 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je neophodno u ponovnom postupku pred Ministarstvom pravilno utvrditi činjenice vezane za pitanje aktivne legitimacije apelanta kao zainteresovanog lica.
16. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001070 10 Uvl od 25. oktobra 2010. godine dozvoljeno je ponavljanje postupka okončanog presudom broj 12 0 U 001070 10 U od 15. marta 2010. godine, također je stavljena van snage navedena presuda. Stavom trećim uvažena je tužba apelanta i poništen zaključak Ministarstva, broj 15-364-459/07 od 29. decembra 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da nije sporno da su navedena rješenja Odjeljenja donesena uz povrede zakona ali je sporno da li one predstavljaju nedozvoljene radnje u smislu člana 248. stav 1. tačka 5. ZOUP-a, na osnovu čega je sud odlučio kao u izreci presude.
17. Rješenjem Ministarstva broj 15-364-459/07 od 16. novembra 2010. godine, stavljeno je van snage rješenje Ministarstva broj 15-364-459/07 od 12. maja 2010. godine. Drugim stavom istog rješenja odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za poništavanje po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine.
18. Apelant je 24. novembra 2010. godine podnio tužbu Okružnom sudu protiv rješenja Ministarstva broj 15-364-459/07 od 16. novembra 2010. godine.
19. Apelant je 5. oktobra 2011. godine podnio Okružnom sudu urgenciju za postupanje po njegovoj tužbi.
20. Okružni sud je donio presudu broj 12-0-U-001837-10-U od 4. aprila 2012. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt Ministarstva broj 15-364-459/07 od 16. novembra 2010. godine poništio.
21. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom i Ministarstvom koji je pokrenuo radi poništenja po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine. Apelant posebno ističe da je J.B. kao tadašnji glavni republički inspektor Ministarstva lokalne uprave i samouprave RS na osnovu nezakonitih postupanja i nezakonitih rješenja Odjeljenja postao nezakoniti vlasnik predmetnog tavanskog prostora, koji je oduzet od apelanta i drugih nosilaca stanarskog prava, odnosno etažnih vlasnika. U dopuni apelacije od 10. aprila 2012. godine apelant je istakao da ga je Okružni sud presudom broj 12-0-U-001837-10-U od 4. aprila 2012. godine nezakonito ubacio u novi krug birokratskog vrtloga iz kojeg nikako da se izvuče.Pored toga, apelant smatra da mu pripada pravo na obeštećenje zbog nerazumne dužine trajanja postupka, kao i zbog troškova na ime plaćanja sudskih taksa.
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
23. Ustavni sud konstatuje se apelant žali na dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom i Ministarstvom, u kojem se odlučuje o njegovom zahtjevu za poništenje po pravu nadzora rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. augusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. augusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 24. decembra 2001. godine, koja su donesena po zahtjevu investitora, a u vezi sa tavanskim prostorom koji je Odlukom investitora dodijeljen J.B.
24. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da prvo pitanje na koje ovaj sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanta. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ograničava samo na one postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije , presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94.). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. Protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku u kojem se odlučuje o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli poništenje po pravu nadzora konačnih rješenja Odjeljenja donesenih po zahtjevu investitora u vezi sa dodjelom tavanskog prostora J.B., ne odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama, odnosno da taj postupak nije odlučujući za njegova privatna prava i obaveze. Budući da garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
25. Ustavni sud, dalje, konstatuje de se u predmetnom postupku, ne odlučuje ni o pravu apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao ni o apelantovim imovinskim pravima iz čl. II/3.f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi i u tom dijelu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornim pravima, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
27. U odnosu na apelanov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopuštena, to apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete
28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović