Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4458/10 (Fadhil Saaieda Awada Al Hamdani)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izmijenjene pravne okolnosti
- Strani državljanin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4458/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4458/10, rješavajući apelaciju Fadhila Saaieda Awada Al Hamdania, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Fadhila Saaieda Awada Al Hamdania podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. S1 3 U 004916 11 U od 7. marta 2011. godine, S1 3 U 004103 11 U od 21. januara 2011. godine, S1 3 U 00383910 U od 23. decembra 2010. godine, S1 3 U 003525 10 U od 19. novembra 2010. godine, S1 3 U 003044 10 U od 19. oktobra 2010. godine, S1 3 U 002490 10 U od 29. septembra 2010. godine i S1 3 U 000628 10 U od 7. septembra 2010. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Fadhila Saaieda Awada
Al Hamdania podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. S1 3 U 004916 11 U od 7. marta 2011. godine, S1 3 U 004103 11 U od 21. januara 2011. godine, S1 3 U 00383910 U od 23. decembra 2010. godine, S1 3 U 003525 10 U od 19. novembra 2010. godine, S1 3 U 003044 10 U od 19. oktobra 2010. godine, S1 3 U 002490 10 U od 29. septembra 2010. godine i S1 3 U 000628 10 U od 7. septembra 2010. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadhil Saaieda Awada Al Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Iraka kojeg zastupaju Osman Mulahalilović advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i Udruženje «Vaša prava BiH» iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 002490 10 U od 29. septembra 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-
4458/10.
2. Apelant je također 1. novembra 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 003044 10 U od 19. oktobra 2010. godine koja je registrirana pod brojem AP-
4677/10.
3. Apelant je 17. novembra 2010. godine podnio i apelaciju protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 000628 10 U od 7. septembra 2010. godine, te nakon toga i dopune apelacije od 26. januara 2011. godine kojom je osporio presudu Suda BiH broj S1 3 U 003525 10 U od 19. novembra 2010. godine i dopunu od 12. maja 2011. godine kojom je osporio presudu Suda BiH broj S1 3 U 004916 11 U od 7. marta 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-5125/10.
4. Apelant je 7. februara 2011. godine podnio apelaciju protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 00383910 U od 23. decembra 2010. godine koja je registrirana pod brojem AP-552/11.
5. Apelant je 23. februara 2011. godine podnio apelaciju protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 004103 11 U od 21. januara 2011. godine koja je registrirana pod brojem AP-846/11.
6. S obzirom na to da se, u konkretnom slučaju, radi o pet apelacija istog apelanta a koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4458/10, AP 4677/10, AP 5125/10, AP 552/11 i AP 846/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4458/10.
7. Apelantu je rješenjima Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) br. UP-1-
07/1-41-1-3-14/10 od 21. juna 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-65/10 od 23. septembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-65-1/10 od 15. oktobra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-65-2/10 od 15. novembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-65-3/10 od 17. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-65-4/10 od 17. januara 2011. godine i UP-1718.5.1-07.3-65-6/10 od 25. februara 2011. godine u kontinuitetu produžavan nadzor a nakon što mu je inicijalnim rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-3-6/10 od 19. marta 2010. godine određena mjera ograničenja kretanja na period od 90 dana počev od 27. marta 2010. godine i apelant je smješten u Ustanovu za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar). U navedenom inicijalnom rješenju je navedeno da je to rješenje doneseno nakon što je utvrđeno da je apelant stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine a kako to proizilazi iz akta Obavještajno sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu OSA) broj UP-1-07/1-41-1-3-6/10 od 22. februara 2010. godine koja je u smislu člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon) nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor koju je Sud BiH presudom od 1. juna 2010. godine odbio.
8. Navedenim rješenjima o produženju nadzora, apelantu je uz redovnu kontrolu nadzor produžavan u suštini uz isto obrazloženje da u konkretnom slučaju i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora. Naime, u navedenim rješenjima je istaknuto da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracionom centru a nakon saznanja da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost u Bosni i Hercegovini. Služba je dalje utvrdila da je presudom Suda BiH broj U-282/10 od 1. juna 2010. godine, u upravnom sporu koji je pokrenuo apelant protiv rješenja Ministarstva od 2. marta 2010. godine a kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o odbijanju zahtjeva za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH, tužba odbijena. Navedenim rješenjem kojim je odbijen zahtjev apelanta za privremeni boravak naloženo mu je da dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke. Također je utvrđeno da je rješenjem Ministarstva od 21. juna 2010 godine apelant odbijen sa zahtjevom za međunarodnu zaštitu te mu je naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana i da je protiv navedenog rješenja apelant pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je presudom od 22. septembra 2010. godine, tužbu odbio.
9. Služba je također utvrdila da je apelantu rješenjem te službe broj UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine izrečena mjera protjerivanja iz Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska na teritoriju Bosne i Hercegovine u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja Bosne i Hercegovine jer nije ispoštovao dobrovoljni rok za napuštanje Bosne i Hercegovine.
10. U obrazloženjima rješenja je istaknuto da je uvidom u informacije OSA a koja je u skladu sa članom 7. Zakona nadležna da vrši sigurnosne provjere sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti, evidentno da apelant i dalje predstavlja prijetnju javnom poretku javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine. Nadalje se navodi da je članom 99. stav 1. tačka b) Zakona propisano da se strancu može odrediti mjera stavljanje pod nadzor radi osiguranja da će napustiti zemlju kada mu je zahtjev za odobrenje boravka odbijen a nije napustio Bosnu i Hercegovinu. Citiran je član 99. stav 2. tačka b) istog zakona kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor kao obligatorna obaveza ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine odnosno ako se utvrdi da predstavlja prijetnju za javni poredak javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine. Također je Služba citirala član 102. stav 2 Zakona kojim je propisano da stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmjene ali najduže do roka određenog rješenjem o produženju nadzora. Služba je također istakla da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donio privremenu mjeru 4. oktobra 2010. godine kojom je zabranjeno udaljavanje apelanta iz Bosne i Hercegovine dok traje postupak pred tim sudom po apelantovoj aplikaciji. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, procjenu sigurnosnih razloga od strane nadležne OSA iz koje nedvosmisleno proizilazi da apelant i dalje predstavlja ozbiljnu prijetnju po nacionalnu sigurnost te razloga postojanja privremene mjere Evropskog suda, Služba je u svim navedenim rješenjima zaključila da i dalje postoje razlozi za produženje mjere nadzora u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja.
11. Protiv navedenih rješenja apelant je izjavio žalbe Ministarstvu koje je rješenjima br. UP-2-06-
07-2-175/10 od 27. septembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3.65-1/10 od 15. oktobra 2010. godine, UP-2-06-07-2-203/10 od 17. novembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-217/10/10 od 20. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2-9/11 od 18. januara 2011. godine i UP-1-18.5.1-07.3-65-6710 od 25. februara 2011. godine, apelantove žalbe odbilo i potvrdilo rješenja Službe o produženju nadzora nad apelantom. U obrazloženjima je ponovljeno činjenično stanje navedeno u prethodnim tačkama ove odluke i navedeno da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani jer je Ministarstvo u postupku po žalbi izvršilo uvid u spise predmeta, navode i priloge žalbi i zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalni zakon, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za produženje nadzora nad apelantom budući da ne postoje bitno izmijenjene okolnosti te da se, polazeći od informacija OSA, zaključuje da se blažom mjerom ne bi postigla svrha nadzora i da je, iz tih razloga, prvostepeni organ donio na zakonu zasnovane odluke. OSA, kako navodi Ministarstvo u navedenim rješenjima je u skladu sa članom 7. Zakona nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine. Ograničenja u pogledu prezentiranja apelantu dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku i prezentiranje sadržaja tih dokaza u obrazloženju prvostepenog rješenja proizilazi iz čl. 8, 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka.
12. Nadalje je obrazloženo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer iz prvostepenog rješenja proizilazi da je apelantu određena mjera produženja nadzora u zakonito provedenom postupku što je dopušteno članom 5. Evropske konvencije kojim je propisano da nitko ne može biti lišen slobode osim u postupku koji je propisan zakonom. Ministarstvo je zaključilo da određivanje nadzora apelantu nije bilo proizvoljno jer je apelant stavljen pod nadzor na osnovu člana 99. stav 2. Zakona. U vezi navedenog, stavljanje apelanta pod nadzor treba posmatrati i sa aspekta primjene protokola broj 7. Evropske konvencije jer stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Na kraju je Ministarstvo istaklo da je članom 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti iz čega proizilazi da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnost, pa stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život a uplitanje u apelantovo pravo na porodični život predviđeno je zakonom i nužno je u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti. Neosnovani su žalbeni navodi apelanta da se u konkretnom postupku mogla primijeniti blaža mjera nadzora propisana članom 102. stav 7. i 8. Zakona jer se u suštini ne navode konkretne činjenice i dokazi koji bi bili dovoljni za određivanje blaže mjere odnosno koji bi ukazali da bi određivanjem blaže mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem.
13. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH koji je presudama br. S1 3 U 000628 10 U od 7. septembra 2010. godine, S1 3 U 002490 10 U od 29. septembra 2010. godine, S1 3 U 003044 10 U od 19. oktobra 2010. godine, S1 3 U 003525 10 U od 19. novembra 2010. godine, S1 3 U 00383910 U od 23. decembra 2010. godine, S1 3 U 004103 11 U od 21. januara 2011. godine i S1 3 U 004916 11 U od 7. marta 2011. godine, tužbe odbio. U suštini u svim presudama je ponovljeno prezentirano činjenično stanje i navedeno da je predmet razmatranja u konkretnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona zbog čega je vijeće tog suda u smislu člana 101. stav 4. Zakona saslušalo apelanta koji je ostajao kod istih navoda kao i u tužbama. Sud BiH je utvrdio da je apelant stranac kome je odbijen zahtjev za odobravanje privremenog boravka i zahtjev za međunarodnu zaštitu te mu je izrečena mjera protjerivanja iz Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska na teritoriju Bosne i Hercegovine u periodu od pet godina. Dakle, kako je utvrdio Sud BiH apelant je osoba koja u Bosni i Hercegovini boravi nezakonito i samo iz tih razloga apelant treba biti smještan u Imigracioni centar, međutim apelant je stavljen pod nadzor i u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, odnosno nadzor mu je produžen zbog toga što je u toku postupka utvrđeno da i dalje predstavlja prijetnju za javni poredak javni red i mir ili nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine pa je pravilno tuženi organ utvrdio da je prvostepeni organ pravilno odlučio o produženju mjere nadzora u smislu čl. 99. stav 2 točka b) i 102. st 2. i 4. Zakona a apelant svojim navodima u tužbi nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku.
14. Sud BiH je naveo da prava apelanta zaštićena članom 8. Evropske konvencije nisu povrijeđena iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa stavljanje stranca pod nadzor u zakonito predviđenoj proceduri ne može se smatrati povredom navedenog prava. Stavljanjem apelanta pod nadzor ne vrijeđaju se prava ni njegove porodice jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i u postupku kako je to određeno osporenim rješenjima prema Zakonu, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji tako da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na njegov privatni i porodični život. Pravo stanca na slobodu kretanja može biti djelomično ili potpuno ograničeno u skladu sa zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprječavanja kriminala zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih a sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi OSA (član 7. st. 3. i 4. Zakona). Na kraju se Sud BiH pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1626/09 od 24. juna 2009. godine u kojoj je Ustavni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije kao i da lišavanje slobode apelantu nije bilo proizvoljno jer je lišen slobode na temelju člana 99. st. 1. i 2, tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U konkretnom slučaju kako je dalje naveo Ustavni sud, nije bilo proizvoljnosti u lišavanju slobode apelanta jer je lišen na osnovu odredbi člana 99. st. 1. i 2. tačka b) Zakona jer je rješenjem Službe TC Travnik od 20. novembra 2008. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine: Također je Ustavni sud u navedenoj odluci istakao da su u konkretnom slučaju ispoštovana neophodna proceduralna prava apelanta iz stava 4 člana 5 Evropske konvencije te zaključio da su navodi apelanta o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani
15. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3. a), b), d), e),
f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, član 2, 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije. i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da ni Sud BiH, ni Ministarstvo nisu dali nikakve razloge prema kojima on u Bosni i Hercegovini predstavlja «prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti» već i jedan i drugi organ paušalno navode da je potencijalna opasnost za sigurnost Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu nije data «najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih ospori», već se samo paušalno navodi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Nadalje, smatra da je osporenom presudom višestruko povrijeđeno pravo na porodični život i to ne samo njemu nego i njegovoj supruzi i djeci. Naime, apelant smatra da porodični život podrazumijeva i pravo na potpunu porodicu, koje podjednako pripada i apelantu i njegovoj supruzi i djeci. Ako apelant, njegova supruga i djeca i dalje žele da žive u potpunoj porodici, to znači da presuda Suda BiH ima za posljedicu protjerivanje iz BiH i apelantove supruge i djece, kao bosansko-hercegovačkih državljana. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti koje štiti sva lica na teritoriji BiH od proizvoljnog lišavanja slobode. S tim u vezi, apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode, jer se protiv njega ne vodi nikakav krivični postupak niti je pravosnažno osuđen od strane suda. Apelant zaključuje da njegovo stavljanje pod nadzor ima za cilj izvršenje rješenja o protjerivanju. Apelant je dalje istakao da ukoliko bi ga protjerali iz BiH to bi značilo da bi ga protjerali u mjesto Kirkuk u Iraku gdje je ratno stanje i gdje bi mu život bio ugrožen i bio bi podvrgnut mučenju i nečovječnom postupanju jer bi bio izgnan direktno u ratno područje. Predložio je da se apelacije usvoje i da se ukinu osporene presude.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava presude Suda BiH kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim su potvrđena rješenja Službe kojim mu je u više navrata produžavana mjera trajanja nadzora (u periodu od 25. juna 2010. godine do 26. marta 2011. godine) u Imigracionom centru, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
18. Ustavni sud primjećuje da se apelant pored ostalog iz istih razloga 10. maja 2008. godine aplikacijom obratio Evropskom sudu koji je 7. februara 2012. godine donio presudu u apelantovom predmetu (vidi, Evropski sud, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine) u kojoj je zaključio da postoji kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije u pogledu perioda apelantovog pritvora od 23. juna 2009. godine do 8. novembra 2010. godine. (stav 61 odluke) i dosudio mu novčanu naknadu na ime nematerijalne štete u visini od 2,000,00 eura. U navedenoj odluci Evropski sud je istakao Sud konstatira da je postupak protjerivanja aplikanta pokrenut 8. novembra 2010. godine (vidjeti tačku 25 gore), dok je aplikant pritvoren 23. juna 2009. godine. Pošto je pritvor po članu 5. stav 1.(f) opravdan samo dok je u toku postupak protjerivanja, prvi period aplikantovog pritvora (koji je trajao od 23. juna 2009. godine do 8. novembra 2010. godine) očito nije bio opravdan prema članu 5. stav 1.(f) Konvencije.
19. Dalje je Evropski sud u citiranoj presudi zaključio da nema kršenja člana 5. stav 1 Evropske konvencije u pogledu perioda pritvora apelanta od 8. novembra 2010. godine do 7. aprila 2011. godine. (stav 64 odluke). Evropski sud je konstatovao da je rješenje o protjerivanju doneseno 8. novembra 2011. godine[...] da se od 4. oktobra 2010. godine Vlada uzdržala od protjerivanja aplikanta u skladu sa zahtjevom Suda. [...]. Zbog toga provedba privremen mjere, nakon što je Sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog uticaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. Drugim riječima domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona. Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje je bilo dozvoljeno i zapravo obavezno u smislu člana 99(2) (b) Zakona o kretanju i boravku stranca iz 2008.(vidjeti tačku 36 gore). S obzirom na navedeno Evropski sud je zaključio da je postupak protjerivanja iako privremeno obustavljen u skladu sa zahtjevom Suda, ipak bio u toku od 1. februara 2011. godine te se vodio strogo u skladu sa domaćim zakonom [...] Pošto nema indikacija da su vlasti djelovale sa lošim namjerama da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uslovima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga[...], ne postoji kršenje člana 5. stav 1 Konvencije u pogledu perioda pritvora aplikanta od 8. novembra 2010. godine do 7. aprila 2011. godine.
20. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je citiranom presudom Evropskog suda Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja apelacije, obzirom da je Evropski sud u navedenoj presudi razmatrao opravdanost produženja mjere trajanja nadzora i za period koji apelant osporava apelacijama (od 25. juna 2010. godine do 26. marta 2011. godine) Ustavni sud je mišljenja da je bespredmetno dalje razmatranje apelantovih navoda u vezi sa navodnom povredom člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
21. Apelant je naveo da je osporenim odlukama kojim mu je produžavan nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud podsjeća da produženje nadzora nad apelantom u Imigracionom centru iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacija u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), naprijed navedenu, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (stav 72) te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, stav 33. objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
23. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra, s obzirom na prethodno obrazloženje i odlučenje u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da nije potrebno posebno razmatrati eventualne povrede navedenih prava. (vidi, naprijed navedenu odluku Evropskog suda Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (stav 68).
24. U apelacijama kojim je osporavao odluke o produženju mjere nadzora apelant je također isticao da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3. a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije. S obzirom da se postupak produženja mjere nadzora nije ticao niti jednog od navedenih prava a iz navoda apelacija se ne može zaključiti da je bilo koje od navedenih prava za vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru dovedeno u pitanje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5802/10 od 30. marta 2012. godine, tačka 102, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović