Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2710/09 (H. H. i M. H.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2710/09
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2710/09, rješavajući apelaciju Huse Husakovića i Muhameda Husakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i
2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Huse Husakovića i Muhameda Husakovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, i Kantonalnim sudom u Zenici, u predmetu koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002210 od 4. novembra 2010. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huse Husakovića i Muhameda Husakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000948 od 20. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj P-22/05 od 18. februara 2008. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je u vrijeme podnošenja bila preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Huso Husaković i Muhamed Husaković (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Maglaja, koje zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Maglaja, podnijeli su 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž- 08-000948 od 20. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-22/05 od 18. februara 2008. godine. Također, predmetna apelacija je podnesena i zbog dužine trajanja postupka pred navedenim sudovima. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda, te Reufa Ibrišimbegovića i „Bosna tours“ Internacionale buslinen Luzern (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi), druge strane u postupku, zatraženo je 26. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 31. oktobra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-22/05.
3. Općinski sud i Kantonalni sud su 4. i 9. februara 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju, a tuženi 24. februara 2010. godine. Općinski sud je 8. novembra 2011. godine dostavio traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih dostavljeni su apelantima 21. aprila 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 6. decembra 1999. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi „isplate duga“ u visini od 38.900,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U podnesenoj tužbi apelanti su istakli da su ih tuženi angažirali kao vozače autobusa na relaciji Sarajevo – Cirih – Sarajevo, za što su dogovorili plaćanje za svaku „turu“ po 300,00 švicarskih franaka. Budući da im, kako su to apelanti naveli u tužbi, za urađeni posao nije isplaćena dogovorena naknada, oni su u tužbi tražili da sud obaveže tužene na plaćanje istaknutog duga.
7. Općinski sud je tokom 2000. godine zakazao tri ročišta (10. aprila, 17. maja i 4. septembra), ali je održao samo jedno i to 10. aprila 2000. godine, i to bez prisustva tuženih. Druga dva ročišta su odložena zbog neuredne dostave poziva za tužene.
8. U međuvremenu, Općinski sud je 11. aprila 2000. godine primio podnesak tuženih u kojem su istakli prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor na mjesnu nadležnost suda.
9. Općinski sud je Rješenjem broj P.329/99 od 25. septembra 2000. godine odredio u tužbi traženu privremenu mjeru radi osiguranja novčanog potraživanja apelanata čuvanjem pokretne stvari tuženih, minibusa marke „Mercedes-benz“, sa drugim pobliže navedenim podacima. Doneseno rješenje Općinski sud je 27. septembra 2000. godine dostavio Federalnom ministarstvu pravde radi dostavljanja tuženim.
10. Tuženi su protiv rješenja, koje im je dostavljeno 11. decembra 2000. godine, izjavili žalbu 26. decembra 2000. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ:93/01 od 17. maja 2001. godine žalbu tuženih odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je 25. maja 2001. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje. Općinski sud je potom 15. oktobra 2001. godine rješenje Kantonalnog suda dostavio Federalnom ministarstvu pravde radi uručenja tuženim, koje im je uručeno 15. novembra 2001. godine.
11. Tokom 2002. godine Općinski sud je zakazao pet ročišta (10. januara, 7. februara, 7. marta, 5. aprila, 30 maja), s tim da je ročište od 10. januara 2002. godine odloženo.
12. Općinski sud je na ročištu održanom 30. maja 2002. godine donio rješenje kojim se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te odredio da će se predmet nakon pravosnažnosti ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Travniku. Pismeni otpravak donesenog rješenja Općinski sud je dostavio apelantima 10. septembra 2002. godine, protiv kojeg su oni 12. decembra 2002. godine podnijeli žalbu. Predmetni spis je 23. oktobra 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1334/02 od 22. januara 2003. godine žalbu apelanata uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je Općinski sud pogrešno primijenio procesno pravo u pogledu vremena do kojeg se sud može proglasiti mjesno nenadležnim (najkasnije na pripremnom ročištu ili do momenta upuštanja tuženog u raspravljanje). Predmet je 30. januara 2003. godine vraćen Općinskom sudu na daljnje postupanje.
14. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao četiri ročišta (13. juna, 27. juna, 20. augusta i 8. septembra 2003. godine), s tim da je dva odložio zbog neuredne dostave, a jedno zbog zahtjeva tuženih. Na ročištu od 8. septembra 2003. godine Općinski sud je, nakon provođenja dokaza, konstatirao da je rasprava zaključena, te je potom donio i objavio presudu.
15. Općinski sud je Presudom broj P-25/03 od 8. septembra 2003. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da su apelanti radili kod tuženih. Međutim, Općinski sud je naveo da iz rezultata cjelokupnog postupka i svih provedenih dokaza, osim saglasnih izjava apelanata, ne postoji niti jedan dokaz da je tužbeni zahtjev osnovan.
16. Apelanti su 1. decembra 2003. godine primili donesenu presudu, te su 15. decembra 2003. godine podnijeli žalbu protiv nje, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-89/04 od 17. novembra 2004. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je osnovan žalbeni prigovor da Općinski sud nije proveo dokaz uvida u poslovne knjige tuženih, iako je taj dokaz predložio prvotuženi, te je na taj način onemogućio apelante da „raspravljaju pred sudom“, zbog čega je presuda ukinuta.
17. Predmetni spis je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak 10. januara 2005. godine.
18. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 21. august 2007. godine, koje je odloženo na zahtjev obiju stranaka u postupku, pa je ono održano 19. septembra 2007. godine. Općinski sud je održao ročišta za glavnu raspravu 18. oktobra, 7. novembra i 7. decembra 2007. godine. Nakon toga, Općinski sud je održao ročište 8. januara 2008. godine i tada je zaključio glavnu raspravu.
19. Presudom Općinskog suda broj P:22/05 od 18. februara 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene da im solidarno isplate iznose i to prvoapelantu iznos od 9.900,00 KM i drugoapelantu iznos od 29.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 6. decembra 1999. godine pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.305,00 KM. Stavom drugim apelanti su obavezani da drugotuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.960,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi dokazao da apelantima ne duguje ništa po osnovu ugovora o nalogu jer im je platio i više nego što su potraživali postavljenim tužbenim zahtjevom.
20. Apelanti su 29. februara 2008. godine podnijeli žalbu protiv navedene presude, a Općinski sud je 25. aprila 2008. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje.
21. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-000 948 od 20. jula 2009. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je istakao da je u obrazloženju osporene presude navedeno koji su dokazi stranaka izvedeni na ročištu za glavnu raspravu, kako ih je Općinski sud ocijenio i kako je činjenično stanje utvrdio ocjenom tih dokaza. Dalje, navedeno je da je kod utvrđenog činjeničnog stanja koje je među parničnim strankama nesporno, tj. da su apelanti kod tuženih radili na osnovu usmenog dogovora (rad „nacrno“ sve vrijeme), da su isplate dogovorenih naknada vršene bez ikakvih pismenih dokaza, da je nesporno da su apelanti dio novca iz pazara sami uzimali uz saglasnost prvotuženog, Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud na sporni odnos pravilno primijenio odredbu člana 761. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
22. Apelanti su istovremeno sa podnesenom apelacijom, dakle 21. augusta 2009. godine, izjavili reviziju na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-948/08 od 20. jula 2009. godine. Općinski sud je 19. novembra 2009. godine dostavio spis Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o reviziji.
23. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-002210 od 4. novembra 2010. godine kojom je reviziju odbio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su podnijeli tužbu radi isplate duga po osnovu usmenog ugovora o nalogu zaključenog između njih i tuženih. Ističu da su mišljenja kako su u toku provedenog postupka dokazali osnov i visinu duga. Smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbe člana 761. ZOO-a. Apelanti, također, smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na „pravično suđenje u razumnom roku“ iz člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda, te smatra da nisu prekršena prava apelanata.
26. Općinski sud je naveo da se predmet tog suda broj P:22/05 povodom izjavljene revizije nalazi u Vrhovnom sudu, zbog čega se ne može izjasniti u pogledu predmetne apelacije.
27. Tužioci su naveli da je podnesena apelacija preuranjena zbog izjavljene revizije, te su predložili da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99), kao i u Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na osporene presude
31. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 948 od 20. jula 2009. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-22/05 od 18. februara 2008. godine, tvrdeći da su im navedenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Prilikom ispitivanja ovih navoda apelanata, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
14. apelacija je preuranjena;
33. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 948 od 20. jula 2009. godine. Međutim, apelanti su protiv navedene drugostepene presude istog datuma podnijeli apelaciju Ustavnom sudu i reviziju Vrhovnom sudu. Dalje, Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije donio Presudu broj 070-0-Rev- 09-002210 od 4. novembra 2010. godine, kojom je reviziju odbio. Dakle, u predmetnom sudskom postupku konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti su osporili tu presudu kao konačnu odluku u ovom predmetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama prava na pravično suđenje, izuzev navoda o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelanti navode o povredi ovih prava nisu doveli u kontekst u međuvremenu donesene presude Vrhovnog suda kojom je predmetni postupak okončan, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile preuranjene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/11).
36. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“
37. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog organa, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Meritum
39. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
b) Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 6. decembra 1999. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. novembra 2010. godine. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti se nisu žalili na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Kantonalnog suda od 20. jula 2009. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od devet godina i oko sedam mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
45. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obavežu da im solidarno naknade dug po osnovu usmenog ugovora o nalogu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
46. U pogledu ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su Općinskom sudu u predmetnom postupku trebale tri godine i oko devet mjeseci od podnošenja tužbe (6. decembra 1999. godine) da donese Presudu broj P-25/03 od 8. septembra 2003. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u navedenom periodu preduzimao određene procesne radnje, s tim da je između pojedinih procesnih radnji taj sud bio potpuno pasivan po nekoliko mjeseci. Dalje, da je u tom periodu u dva navrata predmet bio na odlučivanju povodom žalbi u Kantonalnom sudu (zbog odluke o privremenoj mjeri, te odluke da se sud proglašava mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari). Također, Ustavni sud primjećuje da u daljnjem toku postupka, nakon što je predmetni spis vraćen sa Kantonalnog suda na ponovno odlučivanje, u narednom periodu od dvije godine i oko sedam mjeseci nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti u predmetu (od januara 2005. godine do augusta 2007. godine), nakon čega je Općinski sud preduzeo potrebne procesne radnje u skladu sa uputama Kantonalnog suda, te održao pet ročišta (19. septembra, 18. oktobra, 7. novembra i 7. decembra 2007. godine i 8. januara 2008. godine) i donio presudu (8. januara 2008. godine) u primjerenim rokovima. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da, iako je u pojedinim fazama postupka Općinski sud aktivno radio na predmetu, to ničim ne opravdava procesnu neaktivnost u periodu od dvije godine i oko sedam mjeseci (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3219/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je Općinski sud svojim ponašanjem nesumnjivo doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
47. Što se tiče Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u četiri navrata postupao u predmetnom postupku, od čega mu je u prvom slučaju (odlučivanje o žalbi na rješenje o privremenoj mjeri) trebalo oko četiri mjeseca da odluči, u drugom slučaju (odlučivanje o žalbi na rješenje da se Općinski sud proglašava mjesno nenadležnim) oko tri mjeseca, u trećem slučaju (odlučivanje o žalbi na Presudu broj P-25/03 od 8. septembra 2003. godine) oko deset mjeseci, te u četvrtom slučaju (odlučivanje o žalbi na Presudu broj P:22/05 od 18. februara 2008. godine) godinu dana i oko tri mjeseca. Dakle, u svim navedenim slučajevima Kantonalni sud je u relativno kratkim periodima odlučivao o izjavljenim žalbama. Međutim, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina trajanja žalbenih postupaka pred tim sudom nesumnjivo doprinijela sveukupnom trajanju predmetnog sudskog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
48. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da ukidanje odluka nižih sudova od viših i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3006/07 od 11. novembra 2009. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 18/10; i Ustavni sud, Odluka broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 36/00), ali da stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku, a što su u konkretnom slučaju propustili učiniti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka u periodu od devet godina i oko sedam mjeseci suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da Kantonalni sud i Općinski sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka.
49. Imajući u vidu navedeno, kao i da Ustavni sud iz dostavljenog spisa nije mogao utvrdili bilo kakvu odgovornost apelanata za ovakvu dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da odlučujuću odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi Općinski sud.
50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak pred Općinskim sudom u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, i Kantonalnim sudom u Zenici, dakle, na dvije sudske instance, trajao ukupno devet godina i oko sedam mjeseci, a pri tome, redovni sudovi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje predmetnog sudskog postupka.
52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović