Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2993/09 (A. K.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2993/09

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2993/09, rješavajući apelaciju Alise Kusur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alise Kusur podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-00 3429 od 20. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-I-07-000 114 od 13. marta 2009.

godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alisa Kusur (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Recklinghausena, Njemačka, koju zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Žepča, podnijela je 17. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-00 3429 od 20. jula 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 042-1-I-07-000 114 od 13. marta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te I. K. (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 5. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 12. marta 2010. godine, a Općinski sud 25. marta 2010. godine. Izvršenik (do dana donošenja ove odluke) nije dostavio odgovor na navode iz apelacije.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. septembra 2010. godine.

5. Ustavni sud je 16. februara 2012. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj 042-1-I-07-000 114, što je i učinjeno 29. februara 2012. godine. Spis je vraćen Općinskom sudu 15. marta 2012. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu i uvida u spis mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj P-45/96 od 1. jula 1996. godine izvršenik je obavezan da na ime izdržavanja apelantice, u to vrijeme maloljetne kćerke, plaća mjesečno 600 DM i to počevši od 1. jula 1996. godine pa nadalje, tako što će iznos plaćati na ruke zakonskom zastupniku, odnosno apelanticinoj majci.

8. Apelantica je 16. jula 1998. godine podnijela prijedlog za izvršenje na izvršenikovoj plaći, radi naplate novčanog potraživanja na ime izdržavanja. Predloženo izvršenje Općinski sud je odobrio Rješenjem broj I-21/98 od 16. jula 1998. godine.

9. Izvršenik je 4. augusta 1998. godine izjavio prigovor protiv Rješenja Općinskog suda broj I-21/98 od 16. jula 1998. godine.

10. Općinski sud je Rješenjem broj I-21/98 od 7. oktobra 1998. godine uputio izvršenika da pokrene parnični postupak u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja, radi proglašenja izvršenja određenog rješenjem od 16. jula 1998. godine nedopuštenim. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je uvidom u apelanticin prijedlog i izvršenikov prigovor utvrđeno da je među strankama sporna činjenica koja se odnosi na glavni dug jer je apelantica istakla da je izvršenik na ime izdržavanja plaćao 500 KM a bio je dužan plaćati 600 KM mjesečno, odnosno da za period od 1. jula 1996. godine do 1. jula 1998. godine zbog neplaćanja još po 100 KM duguje 2.400,00 KM, a izvršenik je tvrdio da je plaćao mjesečno 720,00 KM, odnosno više od presuđenog iznosa. Shodno navedenom, na osnovu člana 49, a u vezi sa članom 54. Zakona o izvršnom postupku (stari zakon), izvršenik je upućen na parnicu.

11. U periodu od januara 1999. godine Općinski sud je u više navrata pokušavao izvršeniku dostaviti rješenje od 7. oktobra 1998. godine (nepoznat na naznačenoj adresi u Njemačkoj). Apelantica je podneskom od 21. juna 2000. godine obavijestila sud da će i ona i izvršenik (oboje žive i rade u Njemačkoj) boraviti na navedenim adresama u BiH u periodu od 24. juna do 15. jula 2000. godine.

12. Rješenje broj I-21/98 od 7. oktobra 1998. godine uručeno je izvršeniku 4. jula 2000. godine.

13. Apelantica je podneskom od 13. oktobra 2006. godine obavijestila Općinski sud da je završen postupak povodom izvršenikove tužbe, koji se, radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, vodio pod brojem P-198/00, te zatražila da se nastavi izvršenje u predmetu broj I-21/98.

14. Apelantica je 14. novembra 2006. godine podnijela prijedlog radi promjene sredstva i predmeta izvršenja, jer je izvršenik penzioniran a Rješenjem broj I-21/98 od 16. jula 1998. godine dopušteno je izvršenje pljenidbom izvršenikove plaće. Kao novo sredstvo izvršenja apelantica je predložila zapljenu, popis, procjenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari koje se nalaze u njegovoj kući u Maglaju.

15. Općinski sud je 15. novembra 2006. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je konstatirano da je izvršenik 6. jula 2000. godine tužbom pokrenuo parnični postupak radi proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim, te da je Rješenjem ovog suda broj P-198/00 od 1. septembra 2006. godine utvrđeno da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. S obzirom na to da su i izvršenik i apelantica imali boravište u Njemačkoj, navedeno rješenje strankama je dostavljeno diplomatskom poštom putem Federalnog ministarstva pravde. Evidencija u ovom predmetu određena je za 10. april 2007. godine.

16. Apelantica je 24. januara, 15. marta i 7. juna 2007. godine tražila od Općinskog suda da odluči o njenom prijedlogu za promjenu sredstva i predmeta izvršenja.

17. Apelanticin prijedlog od 14. novembra 2006. godine zaveden je u Općinskom sudu pod brojem I-2289/06. O ovom prijedlogu odlučeno je Rješenjem broj 0042-1-I-00 2289 od 4. aprila 2007. godine na način da je predloženo izvršenje odobreno. Apelantica je podnescima od 7. juna i 27. augusta 2007. godine tražila da se nastavi postupak izvršenja.

18. Općinski sud je Rješenjem broj I-21/98 od 7. juna 2007. godine obustavio izvršenje određeno Rješenjem broj I-21/98 od 16. jula 1998. godine i ukinuo provedene izvršne radnje. Istim rješenjem određeno je da će se o apelanticinom prijedlogu od 14. novembra 2006. godine odlučiti posebnim rješenjem. Rješenje je postalo pravosnažno 12. novembra 2007. godine.

19. Općinski sud je 5. novembra 2007. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je, između ostalog, konstatirano da iz spisa P-198/00 proizlazi da je apelantica dostavila podneske 14. augusta 2006. godine i 15. augusta 2006. godine koje je svojeručno potpisala kao dokaz da je izvršenik platio sve što je trebalo za nju i da joj ne duguje ništa više.

20. Općinski sud je 5. novembra 2007. godine donio Zaključak broj 042-1-I-07-000 114 kojim je apelantici naloženo da prijedlog za izvršenje podnesen 16. jula 1998. godine uredi na način što će tačno označiti glavni dug po izvršenoj ispravi na osnovu koje je doneseno Rješenje broj I- 21/98 od 16. jula 1998. godine kao i sporedna potraživanja, a kako bi sud mogao odlučiti o prijedlogu o promjeni sredstva i predmeta izvršenja od 14. novembra 2006. godine. Tražene podatke apelantica je dostavila podneskom od 9. novembra 2007. godine.

21. Apelantica je podnescima od 11. januara i 16. aprila 2008. godine tražila da se nastavi sa izvršenjem prema Rješenju broj 0042-1-I-00 2289 od 4. aprila 2007. godine. Podneskom od 14. jula 2008. godine apelantica je obavijestila sud da će izvršenik, koji je nastanjen u Njemačkoj, do 15. augusta 2008. godine boraviti u svojoj kući u Bosni i Hercegovini, te zatražila da se odmah naloži popis pokretnih stvari u izvršenikovoj kući.

22. Općinski sud je zakazao i održao ročišta u predmetu broj 042-1-I-07-000 114 26. septembra i 23. decembra 2008. godine, a na kojim je donesen i zaključak da se spajaju predmeti br. 042-1-I-07-000 114 i 042-1-I-06-00 2289 u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem 042-1-I-07-000 114.

23. Općinski sud je Zaključkom broj 042-1-I-07-000 114 od 12. januara 2009. godine naložio apelantici da dostavi podatke o sljedećem: koji iznos, po kojem osnovu i u kojem periodu je izvršenik isplaćivao, te dokaz kada je obaveza izdržavanja prestala, odnosno podatke o adresi banke u Njemačkoj preko koje su isplate vršene. Izvršeniku je naloženo da dostavi podatke od poslodavca koji je vršio isplatu obroka izdržavanja, po kojem osnovu je vršena isplata, u kojem iznosu i u kojem periodu.

24. Apelantica je 15. januara 2009. godine na osnovu navedenog zaključka uputila podnesak Općinskom sudu, a izvršenik je to učinio 18. februara 2009. godine.

25. Općinski sud je Rješenjem broj 042-1-I-07-000 114 od 13. marta 2009. godine obustavio izvršenje određeno Rješenjem broj 042-1-I-07-000 114 (raniji broj 042-1-I-06-002 289) od 4. aprila 2007. godine i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da su apelantica i izvršenik učinili nespornim da je pred njemačkim sudom vođen postupak za izdržavanje do apelanticine punoljetnosti, da je izvršenik posredstvom banke i računa apelanticine zakonske zastupnice plaćao iznose izdržavanja, da je apelantica lično potpisala izjavu od 14. i 15. augusta 2006. godine da joj izvršenik na ime izdržavanja do punoljetnosti ne duguje ništa više. Dalje, ukazano je na to da iz apelanticinog iskaza i iskaza izvršenika nije bilo moguće utvrditi koji iznos, po kojem osnovu i u kojem periodu je izvršenik isplaćivao apelantici, pa da je objema stranama Zaključkom broj 042-1-I-07-000 114 od 12. januara 2009. godine naloženo da dostave podatke na način koji je preciziran zaključkom. Međutim, ni apelantica ni izvršenik nisu postupili prema ovom zaključku, odnosno nisu dostavili tražene podatke. Ocjenjujući izvršenikov iskaz, Općinski sud je zaključio da je on jasan, logičan i potkrijepljen materijalnim dokazima, te mu je poklonio vjeru. U vezi s tim je ukazano na to da je među strankama bilo nesporno da je vođen postupak za apelanticino izdržavanje u Njemačkoj, da je općepoznata činjenica, a na što je i izvršenik ukazao, da ne bi mogao „opstati“ u Njemačkoj da nije izmirivao obavezu po osnovu izdržavanja utvrđenu odlukom suda u Njemačkoj. Dalje, ukazano je na to da je izvršenik pokrenuo i parnični postupak protiv apelantice (P-198/00), koja je postala punoljetna 30. juna 2002. godine, da je u ovom postupku priložio izjave od 14. i 15. augusta 2006. godine, koje je apelantica svojeručno potpisala, bez prisile, a što je i sama potvrdila u svojoj izjavi pred sudom u ovom postupku, i u kojim je konstatirano da joj izvršenik po osnovu izdržavanja ne duguje ništa. Apelanticin iskaz Općinski sud je ocijenio kao iskonstruiran s ciljem da uspije u postupku. U vezi s tim je ukazano na to da apelantica nije osporavala da je potpisala izjavu od 15. augusta 2006. godine u kojoj je konstatirano da joj izvršenik po osnovu izdržavanja ne duguje ništa, ali da pri tom ne zna po kojem osnovu je izvršenik plaćao obroke izdržavanja, u kojem periodu, u kojem iznosu ali tačno zna i kategorički tvrdi da je izvršenik ostao dužan iznos od 7.200,00 KM. S obzirom na navedeno, Općinski sud nije poklonio vjeru apelanticinom iskazu, pri tom imajući u vidu da nije ponudila niti jedan dokaz u tom smislu, kao i da tražene podatke po zaključku suda od 12. januara 2008. godine nije dostavila, pa sud ove činjenice nije mogao utvrditi ni po službenoj dužnosti.

26. Apelantica je protiv ovog rješenja izjavila žalbu 27. marta 2009. godine. Spis je povodom izjavljene žalbe dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 28. maja 2009. godine.

27. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-09-00 3429 od 20. jula 2009. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je ukazano na to da su stranke, shodno članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a koji se u izvršnom postupku primjenjuje shodno članu 21. Zakona o izvršnom postupku, u postupku dužne iznijeti sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve, predložiti dokaze i dokazati tačnost činjeničnih navoda na kojim zasnivaju svoje zahtjeve. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica je propustila da ispuni svoju procesnu obavezu, odnosno da dokaže tačnost navoda iz prijedloga za izvršenje. U vezi s tim je istaknuto da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelantica sama otklonila spornu činjenicu da li je izvršenik ostao u obavezi po osnovu izdržavanja i to svojim pismenim izjavama koje su uložene u spis, a u kojim je potvrdila da joj izvršenik ne duguje ništa, te u izjavi datoj na ročištu održanom 23. decembra 2008. godine da je izvršenik „sve što je trebalo za nju platiti platio i da joj ne duguje ništa više“, da je svojeručno potpisala izjave, da izvršenik nije vršio pritisak na nju, kao i da je u Njemačkoj, gdje su obje strane imale boravište, vođen postupak za plaćanje izdržavanja. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio u skladu sa odredbama čl. 36. i 63. stav 7. Zakona o izvršnom postupku, te obustavio postupak.

28. Apelantici je rješenje Kantonalnog suda uručeno 18. augusta 2009. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je izvršenik bio u obavezi da joj, u skladu sa Presudom Općinskog suda u Maglaju broj P-45/96, na ime izdržavanja plaća mjesečne iznose od 600 KM a da je izvršenik plaćao 500 KM, zbog čega smatra da je za period od 1. jula 1996. godine pa do 1. jula 2002. godine, kada je obaveza izdržavanja prestala, ostao dužan ukupan iznos od 7.200,00 KM. S obzirom na to da je pred sudom priznala da je izvršenik plaćao 500 KM mjesečno, apelantica smatra da nije bila obavezna dokazivati visinu izvršenih uplata, odnosno da je dokazala koliko je izvršenik ostao dužan da joj plati po osnovu izdržavanja. Najzad, apelantica ističe da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao 11 godina pa da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

30. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u konkretnom slučaju postupak vođen u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

31. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u konkretnom slučaju pravilno obustavljen izvršni postupak jer apelantica nije dokazala da joj je izvršenik prema izvršnoj ispravi, Presudi Općinskog suda u Maglaju broj P-45/96 od 1. jula 1996. godine, ostao dužan isplatiti iznos od 7.200,00 KM, te je zaključio da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 20/90, 35/91, 63/91, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Pravni lijekovi (...)

Žalba i prigovor ne odlažu izvršenje osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Član 50.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga, ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao da istakne u postupku iz kog potiče izvršna isprava (...)

Član 54.

Upućivanje na parnicu ili drugi postupak Ako rješenje o prigovoru zavisi od neke činjenice koja se odnosi na samo potraživanje, a među strankama je sporna, sud će uputiti dužnika da u određenom roku pokrene parnicu ili drugi postupak radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno.

(...)

Ako je pravosnažnom odlukom suda utvrđeno da je izvršenje nedopušteno, sud će, na predlog dužnika, obustaviti izvršenje i ukinuti sprovedene radnje.

33. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Član 46.

Prigovor (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom.

Član 48.

Odgovor na prigovor (3) Po prijemu odgovora na prigovor ili po isteku roka za odgovor sud će, prema okolnostima slučaja, donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili zakazati ročište za raspravljanje o prigovoru.

Član 49.

Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, apelantica osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0- Gž-09-00 3429 od 20. jula 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 18. augusta 2009. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica osporava navedena rješenja jer smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

39. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da su povrijeđene garancije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

42. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

43. U konkretnom slučaju, apelantica je pokrenula postupak podnošenjem prijedloga za izvršenje 16. jula 1998. godine. Postupak je okončan donošenjem rješenja Kantonalnog suda, koje je apelantici uručeno 18. jula 2009. godine. Dakle, postupak je trajao 11 godina.

44. Dalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je izvršni postupak pokrenut u vrijeme važenja starog Zakona o izvršnom postupku, a koji je, u skladu sa članom 54, propisivao mogućnost pokretanja parnice u situaciji kada je rješenje po prigovoru zavisilo od neke činjenice koja se tiče samog potraživanja a koja je među strankama bila sporna. U konkretnom slučaju, između apelantice i izvršenika bila je sporna upravo činjenica koja se ticala glavnog potraživanja jer je apelantica tvrdila da joj izvršenik duguje označeni iznos. S obzirom na to da je shodno navedenoj zakonskoj odredbi takvo pitanje trebalo raspraviti u parnici, u konkretnom slučaju se radilo o relativno složenom činjeničnom pitanju.

45. Ustavni sud primjećuje da se u ukupnom trajanju postupka od 11 godina izdvajaju dva perioda: od podnošenja prijedloga za izvršenje 16. jula 1998. godine do 4. jula 2000. godine, te period od 13. oktobra 2006. godine do 18. augusta 2009. godine.

46. U prvom periodu, koji je vođen shodno odredbama starog Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je donio rješenje o dozvoli predloženog izvršenja istog dana kada je i prijedlog uložen, službenim putem je nastojao pribaviti izvršenikovu adresu, uručio mu rješenje o izvršenju, te povodom izvršenikovog prigovora u oktobru 1998. godine donio rješenje kojim ga je uputio na parnicu. Također, u više navrata i bezuspješno sud je i ovo rješenje pokušao dostaviti izvršeniku na adresi u Njemačkoj ali je to učinjeno tek nakon apelanticine obavijesti da će i ona i izvršenik boraviti u BiH u naznačenom periodu, odnosno rješenje je konačno uručeno 4. jula 2000. godine, nakon čega je izvršenik 6. jula 2000. godine pokrenuo parnicu protiv apelantice. Shodno odredbama tada važećeg Zakona o izvršnom postupku, prema kojem je prigovor izjavljen zbog razloga utvrđenih članom 50. sprječavao izvršenje, Općinski sud nije mogao ni preuzimati bilo kakve radnje u konkretnom postupku do okončanja parničnog postupka.

47. U drugom periodu, apelantica je najprije u oktobru 2006. godine tražila nastavak izvršnog postupka jer je parnični postupak koji je pokrenuo izvršenik okončan, te u novembru iste godine podnijela prijedlog za promjenu sredstva i predmeta izvršenja. Postupajući povodom ovih podnesaka, Općinski sud je sačinio službenu zabilješku u novembru 2006. godine u kojoj je konstatirano da je apelantici i izvršeniku rješenje da je parnični postupak okončan upućeno diplomatskom poštom jer oboje imaju boravište u Njemačkoj, odnosno da im nije uručeno. Dalje, Općinski sud je povodom ovih prijedloga prvu radnju preduzeo u aprilu 2007. godine kada je po prijedlogu za promjenu sredstva i predmeta izvršenja donio rješenje kojim dopušta predloženo izvršenje i to kao da se radi o potpuno novom prijedlogu koji je dobio i poseban broj, a onda u junu 2007. godine rješenje kojim obustavlja izvršenje dopušteno Rješenjem broj I-21/98 od 16. jula 1998. godine. Dalje, u septembru, odnosno decembru 2008. godine zakazana su i održana dva ročišta na kojim je donesen zaključak da će se povodom oba apelanticina prijedloga voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka. Općinski sud je donio rješenje u martu 2009. godine. Najzad, postupak povodom apelanticine žalbe pred Kantonalnim sudom okončan je za nešto više od jednog mjeseca.

48. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela prijedlog za nastavak izvršnog postupka u oktobru 2006. godine tvrdeći da je parnični postupak koji je izvršenik pokrenuo okončan. Međutim, ta tvrdnja nije bila potkrijepljena niti jednim dokazom pa je izvršen uvid u parnični spis i već u novembru 2006. godine sačinjena službena zabilješka da rješenje kojim je postupak okončan (povlačenje tužbe) nije uručeno niti jednoj od stranaka na označene adrese u Njemačkoj. Dalje, apelantica je tek u julu 2008. godine obavijestila sud da će izvršenik boraviti na adresi u BiH a nakon čega je već u septembru 2008. godine zakazano ročište kako bi bio raspravljen izvršenikov prigovor. Nakon ročišta održanog u decembru 2008. godine i poziva strankama da dostave tražene podatke, a prema kojem niti jedna od njih nije postupila, prvostepeni sud je okončao postupak donošenjem rješenja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u nastaloj situaciji Općinski sud imao mogućnost da strankama imenuje punomoćnika za prijem pismena i da tako stvori uvjete za nastavak postupka. Međutim, ovaj propust, s obzirom na vremenski period od podnošenja prijedloga za nastavak postupka pa do preduzimanja prve radnje, ne može se smatrati odlučujućim doprinosom u trajanju postupka od 11 godina. Također, okončanje parničnog postupka tek nakon šest godina od podnošenja tužbe, što je bio uvjet za nastavak izvršnog postupka, ne može se pripisati sudu pred kojim se vodio izvršni postupak. Najzad, nakon apelanticine obavijesti u julu 2008. godine da će izvršenik boraviti na adresi u BiH, u relativno razumnim vremenskim rokovima zakazana su i održana dva ročišta, a nakon čega je za manje od dva mjeseca postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda.

49. S druge strane, apelantica je insistirala na nastavku izvršnog postupka iako je u parničnom postupku izjavila da joj izvršenik po osnovu izdržavanja do punoljetnosti ne duguje ništa. Dalje, apelantica svoj navod o dugu po ovom osnovu, a koji je izvršenik osporio, nije potkrijepila niti jednim dokazom, odnosno nije to učinila ni kada je pozvana da prijedlog za izvršenje dopuni, odnosno ni po zaključku suda u kojem je tačno navedeno koje podatke je potrebno da dostavi, a čime je onemogućila i sud da to učini po službenoj dužnosti. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantica, posebno u nastavku postupka koji je pred dvije sudske instance okončan za nešto više od tri godine, i sama doprinijela njegovom ukupnom trajanju od 11 godina.

50. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

51. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim, ističe da je u postupku dokazala da izvršenik u periodu od 1996. godine pa do njene punoljetnosti 2002. godine nije plaćao obroke izdržavanja u iznosu na koji je obavezan pravosnažnom presudom.

52. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih rješenja konstatirano da apelantica nije znala po kojem osnovu je izvršenik plaćao obroke izdržavanja, u kojem periodu, te u kojem iznosu, ali da je tačno znala da je ostao dužan iznos koji je potraživala. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantica ničim nije osporila ili dovela u pitanje pismene izjave koje je potpisala svojeručno i bez prisile, a u kojim je potvrdila da joj izvršenik (otac) ne duguje ništa, kao i da je pred njemačkim pravosudnim organima vođen postupak za njeno izdržavanje. Ovako utvrđeno činjenično stanje apelantica ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, izuzev što iznosi tvrdnju da je apelant plaćao 500 KM mjesečno, da je ostao dužan da plaća još 100 KM jer je pravosnažnom presudom obavezan da plaća 600 KM mjesečno. Međutim, ove tvrdnje apelantica nije potkrijepila niti jednim dokazom, a to nije učinila ni po izričitom pozivu suda, niti je dostavila tražene podatke kako bi sud po službenoj dužnosti mogao izvršiti provjeru ovih navoda.

54. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

55. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se navodi o povredi ovog prava svode na identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje izvršnog postupka od 11 godina, i to postupka koji je zakonom određen kao hitan, može pripisati ponašanju stranke koja je propustila da na efikasan način preuzima zakonom propisane procesne radnje, odnosno kada je u tu svrhu propustila da postupi po izričitoj uputi suda.

57. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zasnovali odluke na činjenicama utvrđenim na osnovu dokaza provedenih u postupku, te dali jasne i obrazložene razloge na kojim su utemeljili svoje odluke i primijenili materijalno i procesno pravo.

58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2993/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio