Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2135/09 (A.B. iz Mostara)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 70
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama odluke o procedurama i postupku izračunavanja kamata za dio općih obveza
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Odluka o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio općih obveza
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2135/09
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2135/09, rješavajući apelaciju A.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A.B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014626 08 Rev od 9. aprila 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija A.B., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014626 08 Rev od 9. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014626 07 Gž od 17. januara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A.B. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014626 08 Rev od 9. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014 626 07 Gž od 17. januara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tužene Vlade Federacije BiH, koju je zastupalo Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. februara 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 23. februara 2012. godine, a Općinski sud 22. februara 2012. godine. Tuženi, kome je apelacija dostavljena na odgovor 15. februara 2012. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor.
4. Ustavni sud je od Općinskog suda 9. marta 2012. godine zatražio da mu na uvid dostavi spis broj 07 58 P 0 146226 03 P, što je i učinjeno 20. marta 2012. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Općinskom sudu 27. marta 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. marta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Apelant je 11. decembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da se tužena obaveže da mu na ime plate za mjesece februar i mart 2001. godine i regresa za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati označene iznose, te da se tužena obaveže da mu na ove iznose plati i zateznu kamatu u visini od 18% računajući od 1. jula 2000. godine pa do 6. decembra 2001. godine, a od 7. decembra 2001. godine pa do isplate kamatu od 12%.
7. Općinski sud je Rješenjem broj P-874/03-II od 11. maja 2004. godine apelantu vratio tužbu radi ispravke i dopune. Apelant je ispravljenu i dopunjenu tužbu dostavio 17. maja 2004. godine. Apelant je podnescima od 6. decembra 2005. godine, te 10. marta, 30. augusta i 9. novembra 2006. godine tražio od Općinskog suda da predmet uzme u rad.
8. Općinski sud je tuženoj dostavio tužbu na odgovor 29. novembra 2006. godine. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 19. januara 2007. godine.
9. Općinski sud je zakazao i u odsustvu uredno obaviještene tužene održao pripremno ročište 29. marta 2007. godine. U cjelini je usvojen apelantov prijedlog za provođenje dokaza na glavnoj raspravi, te određeno i vještačenje vještaka finansijske struke.
10. Općinski sud je zakazao i u odsustvu uredno obaviještene tužene održao i zaključio glavnu raspravu 1. juna 2007. godine.
11. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 014626 03 P od 11. jula 2007. godine obavezao tuženu da apelantu na ime plaće za februar i mart 2001. godine, te na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati označene novčane iznose, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. decembra 2003. godine pa do isplate. Najzad, tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. jula 2007. godine pa do isplate. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na članu 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/08 - u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), članu 70. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03 - u daljnjem tekstu: ZoR) i članu 25. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Dalje, Općinski sud je ukazao i da je neisplaćivanjem plaće tuženi apelantu prouzrokovao štetu koju mu je, prema članu
85. ZoR dužan nadoknaditi prema opštim pravilima obligacionog prava. S tim u vezi je ukazano da obaveza naknade štete proizlazi iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se njena visina utvrđuje prema čl. 189. i 190. tog zakona. Najzad, ukazano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze pored glavnice duguje i kamatu, pa je tuženi obavezan da na dosuđene iznose plati i zakonsku zateznu kamatu od 11. decembra 2003. godine kao dana kada je podnesena tužba jer se radi o povremenim novčanim potraživanja (čl. 372. st. 1. ZOO), a na osnovu čl. 277. i 279. st. 3. istog zakona.
12. Apelant je presudu Općinskog suda preuzeo 11. jula 2007. godine, a tužena 25. septembra 2007. godine.
13. Tužena je protiv presude Općinskog suda žalbu izjavila 3. oktobra 2007. godine, koja je apelantu dostavljena na odgovor 16. oktobra 2007. godine. Apelant je odgovor na žalbu dostavio 17. oktobra 2007. godine. Spis je po izjavljenoj žalbi dostavljen Kantonalnom sudu 5. decembra 2007. godine.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 014626 07 Gž od 17. januara 2008. godine djelimično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o zakonskim zateznim kamatama, tako da je tuženu obavezao da plati zakonske zatezne kamate za period od 11. decembra 2003. godine do 28. novembra 2003. godine, umjesto do isplate. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, kosntatovano da je prvostepeni sud propustio da primijeni član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/06) kojim je propisano da se otpisuju kamate za opšte obaveze iz člana 4. ovog zakona, a za period stupanja na snagu osnovnog zakona, što znači od 28. novembra 2004. godine. S obzirom da na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da apelantu pravo na zakonsku zateznu kamatu pripada od dana podnošenja tužbe tj. 11. decembra 2003. godine, pa do 28. novembra 2004. godine, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o kamatama.
15. Apelantu je presuda Kantonalnog suda uručena 24. januara 2008. godine. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju 25. februara 2008. godine. Spis je dostavljen na odlučivanje po izjavljenoj reviziji Vrhovnom sudu 13. marta 2008. godine.
16. Apelant je 4. marta 2008. godine protiv presude Kantonalnog suda uložio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 684/08 od 26. februara 2009. godine apelaciju odbacio zato što je preuranjena.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 014626 08 Rev od 9. aprila 2009. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant reviziju izjavio zbog povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, tražeći da se drugostepena presuda preinači i tužena obaveže na isplatu kamate od podnošenja tužbe do isplate. U obrazloženju rješenja je ukazano da se shodno članu 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM (u konkretnom slučaju vrijednost spora označena kao 2.449,00 KM). Dalje, ukazano je da se u skladu s članom 316. st. 2. i 3. ZPP kao vrijednost predmeta spora za utvrđivanje prava za izjavljivanje revizije uzima u obzir samo vrijednost glavnog potraživanja, dok se kamate, ugovorene kazne i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir ukoliko ne predstavljaju glavni zahtjev. Također, ukazano je da se pod glavnim zahtjevom podrazumijeva zahtjev zbog kojeg se parnica vodi, a sporedni zahtjevi su oni koji su istaknuti u vezi s glavnim zahtjevom. Na temelju navedenog je zaključeno da samo u slučaju kada se kamata ili druga sporedna potraživanja traže kao glavno potraživanje tada će se prema njima i određivati vrijednost spora. S obzirom da je apelant revizijom pobijao samo kamatu koja ne predstavlja glavni zahtjev, zaključeno je da revizija nije dozvoljena kao i da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 237. ZPP-a.
18. Apelantu je rješenje Vrhovnog suda uručeno 7. maja 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da su mu povrijeđene garancije ustanovljene članom 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tvrdnjom o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant navodi da je nejasno na osnovu čega je Kantonalni sud utvrdio da njegovo potraživanje predstavlja unutrašnji dug, zbog čega je, po njegovom mišljenju, neosnovano odbijen i njegov zahtjev za isplatu kamata na osnovni dug. Apelant smatra da, čak i kad bi se prihvatilo da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, Kantonalni sud nije mogao primijeniti odredbe ovog zakona ako je uočio da su protivne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Po njegovom mišljenju, Kantonalni sud je trebao obavezati tuženu da mu isplati zatezne kamate u visini od 12%, a u skladu s članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate i to od dana kada je tužena počela kasniti, pa do isplate, kako je on to i zahtijevao. Opreza radi apelant je istakao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da se kamata za opšte obaveze isplaćuje po stopi od 2,5%, a ne da se ne isplaćuje nikako. U odnosu na tvrdnju da su mu povrijeđene garancije na donošenje odluke u razumnom roku, apelant je istakao da je tužbu podnio 2003. godine, da se radilo o sporu o pravima proisteklim iz radnog odnosa a zbog čega je postojala obaveza da se hitno postupa, te da svojim ponašanjem nije uticao na trajanje postupka. Apelant je zatražio da mu se dodijeli naknada nematerijalne štete i to po 400,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, odnosno ukupno 1.600,00 KM.
21. Povredu ostalih prava apelant je također obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ističući da redovni sudovi u FBiH imaju različitu praksu u pogledu rješavanja potpuno istih zahtjeva (apelant je dostavio presude Kantonalnog suda: iz 2005. godine, od 13. aprila 2006. godine, od 20. marta 2007. i 24. maja 2007. godine).
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelantu nisu uskraćena prava na čiju navodnu povredu ukazuje u apelaciji, odnosno da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđene garancije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.
23. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava te da apelantu nisu bile uskraćene procesne garancije u postupku pred ovim sudom.
24. Općinski sud je u odgovoru ukazao na hronologiju postupka te istakao da je nakon dostavljanja apelantove tužbe na odgovor postupano u skladu s optimalno mogućim rokovima propisanim ZPP. Nadalje ukazano je na veliki broj predmeta iz oblasti radnih odnosa kojim je ovaj sud opterećen, kao i na činjenicu da je od prijema tužbe do 2006. godine ovaj sud prošao kroz reorganizacijske promjene, da je sud suočen sa problemom nedovoljnog broja sudija. S obzirom na ovakvo stanje, prihvaćeno je stanovište da se prioritetno rješavaju sporovi iz radnog odnosa koji se tiču statusnih pitanja, odnosno da se oni koji se tiču novčanih potraživanja po osnovu rada rješavaju hronološki.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
26. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
1 Navedene relevantne odredbe su kompilirane u skladu sa svim relevantnim izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbe su kompilirane isključivo za potrebe ove odluke.
Opšte obveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obveza:
[...] 4. obveze na osnovu neisplaćenih plata i dodatka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
[...] .
Član 5.
Federacija će izmiriti opšte obveze iz člana 4. ovog Zakona u gotovini i otpisivanjem. Isplata u gotovini u maksimalnom iznosu od 219,5 miliona KM bit će izvršena, i to: [...] 4) neisplaćene neto plate i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
[...].
Član 6.
Konačnu pojedinačnu verifikaciju obaveza iz člana 5. stav 2. tačka 3. ovog Zakona izvršit će komisija koju imenuje Vlada Federacije.
Kamata za opšte obaveze iz članka 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.
Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opšte obveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5 %.
Vlada Federacije će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti podzakonski akt kojim će detaljnije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,5%.
27. Odluka o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio opštih obaveza („Službene novine FBiH“ br. 77/06 i 43/07) u relevantnom dijelu glasi:
I Ovom Odlukom propisuju se procedure, način i rokovi obračunavanja kamate na dio opštih obaveza utvrđenih Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) i mjerodavna financijska organizacija koja će vršiti obračun kamata.
II Kamate po osnovu neplaćenih obaveza prema dobavljačima za robe, materijale i usluge i po osnovu neisplaćenih neto plata i naknada iz člana 5. stav 2. tač. 3. i 4. Zakona, dodijeljene u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate isplaćuje se po stopi od 2,5%. III Glavnica za obračun kamate je iznos utvrđen u izvršnoj sudskoj odluci, odnosno rješenju mjerodavnog organa.
IV Kamatu obračunava depozitna banka preko koje se vrši izmirenje opšte obveze iz tačke II ove Odluke. Obračun se vrši metodom prostog kamatnog računa.
V Izmirenje duga (glavnica uvećana za obračunate kamate) banka će vršiti po nalogu Federalnog ministarstva financija- Federalnog ministarstva finansija uz dostavljeni spisak korisnika.
[...].
2 Navedene relevantne odredbe su kompilirane u skladu s relevantnim izmjenama i dopunama Odluke o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio općih obveza. Odredbe su kompilirane isključivo za potrebe ove odluke.
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 684/08 od 26. februara 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Kantonalnog suda broj 58 P 014626 07 Gž od 17. januara 2008. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 014626 08 Rev od 9. aprila 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 P 014626 07 Gž od 17. januara 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 24. januara 2008. godine, a apelacija podnesena 4. marta 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija navedenu presudu i rješenje tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da su mu povrijeđene garancije ustanovljene članom 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
33. Apelant smatra da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
34. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Konkretan postupak je, također, prema zakonu hitan.
37. U konkretnom slučaju apelant je postupak pokrenuo podnošenjem tužbe 11.
decembra 2003. godine. O njegovom tužbenom zahtjevu konačno je odlučeno rješenjem Vrhovnog suda od 9. aprila 2009. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao pet godina i tri mjeseca.
38. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju (prava iz radnog odnosa –isplata naknada plate i regresa) nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima o kojim je trebalo odlučiti u postupku pred redovnim sudovima, a koja bi mogla opravdati ukupno trajanje postupka.
39. U ukupnom trajanju postupka izdvaja se period pred Općinskim sudom koji je po apelantovoj tužbi podnijetoj 2003. godine pripremno ročište zakazao tek u novembru 2006. godine, odnosno koji je presudu donio tek u julu 2007. godine, tj. nakon tri godine i pet mjeseci od njenog podnošenja. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je sud u ovom periodu prošao kroz reorganizaciju, da je suočen s nedovoljnim brojem sudija, da je opterećen velikim brojem predmeta iz oblasti radnih odnosa zbog čega prioritet daje onim koja se tiču statusnih pitanja, odnosno da one koji se odnose na novčana potraživanja iz radnog odnosa rješava hronološki. Međutim navedeni razlozi ne mogu biti prihvaćeni kao opravdanje za nepostupanje po apelantovoj tužbi u periodu od nešto više od tri godine (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 3006/07 od 11. novembra 2009. godine, stav 37). Posebno treba imati u vidu da se radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, odnosno da iz zakonske odredbe ne proizlazi da se radni sporovi mogu smatrati više ili manje hitnim zavisno od konkretnih pitanja koja pokreću (statusna pitanja ili pitanja naknade plaća i drugih primanja iz radnog odnosa), te da je konkretna pravna stvar (ostvarivanje stečenih prava po osnovu rada) bila od izuzetnog značaja za apelanta. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda donijete u relativno razumnim vremenskim periodima. Međutim, iako dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99).
40. Ustavni sud smatra da postupak u povodu apelantove tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa koji je trajao pet godina i tri mjeseca, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud iz razloga koji se ne mogu prihvatiti kao opravdani, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, kao što je naprijed navedeno, dodjeljivanje kompenzacije, zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava, predstavlja izuzetak a ne pravilo. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud je mišljenja da je utvrđivanje povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta, te da ne postoje razlozi za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
- Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i jer je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Proizvoljna primjena materijalnog prava, po apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je presudom Kantonalnog suda odlučeno da se zatezne kamate imaju obračunati od dana podnošenja tužbe sudu, a što je rješenjem Vrhovnog suda potvrđeno, zatim što je utvrđeno da njegovo potraživanje predstavlja unutrašnji dug kao i da u vezi s tim (s obzirom da se radi o unutrašnjem dugu) zatezne kamate prestaju teći od određenog datuma koji je propisan Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH.
44. U vezi s dijelom navoda koji se tiču početka računanja zakonske zatezne kamate, Ustavni sud primjećuje da je apelant u tužbenom zahtjevu zakonske kamate na ime glavnog duga (neisplaćenih plata i regresa) tražio počevši od 1. jula 2000. godine. Općinski sud je za početak računanja roka za zakonske zatezne kamate utvrdio 11. decembar 2003. godine kao dan podnošenja tužbe. Protiv presude Općinskog suda apelant nije izjavljivao žalbu. Tuženi, koji je žalbu izjavio, nije osporavao početak roka za računanje zakonske zatezne kamate, već je, pozivajući se na Zakon o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, tražio da se isplata kamata ograniči do 28. novembra 2004. godine kao dana stupanja na snagu navedenog zakona. Kantonalni sud je u ovom dijelu žalbu tuženog i uvažio te je prvostepenu presudu u tom dijelu i preinačio, tako da je tuženi obavezan da zakonske zatezne kamate plati od 11. decembra 2003. godine do 28. novembra 2004. godine. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, tražeći da se drugostepena presuda preinači i tuženi obaveže na isplatu kamate od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju kao nedozvoljenu ističući, pored ostalog, da apelant drugostepenu presudu pobija samo u odnosu na kamatu koja, u konkretnom slučaju, ne predstavlja glavni zahtjev, a da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti ni član 237. stav
1. ZPP-a.
45. Prema navedenom slijedi da apelant, iako je u tužbi početak roka za računanje zakonske zatezne kamate označio 1. jul 2000. godine, u postupku pred redovnim sudovima nije osporavao odlučenje redovnih sudova u odnosu na početak roka zakonske zatezne kamate računajući od dana podnošenja tužbe, tj. 11. decembar 2003. godine. Stoga, slijedi da apelant tek u apelaciji ističe da mu zakonske zatezne kamate pripadaju od dana kada je tuženi počeo da kasni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije izjavljivao žalbu protiv drugostepene presude, kao i da je u izjavljenoj reviziji tražio da se drugostepena presuda preinači tako da se tuženi obaveže na plaćanje zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o pitanju početka roka za računanje zatezne kamate jer utvrđeni početak, tj. od dana podnošenja tužbe, i nije osporavao. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude, odnosno da ni u uloženoj reviziji nije osporavao početak roka za računanje zakonske zatezne kamate, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
46. Dalje, apelant smatra da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda i u činjenici da je primijenjen Zakon o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te da mu zakonske zatezne kamate pripadaju sve do isplate glavnog potraživanja, a ne do 28. novembra 2004. godine kako je to utvrdio Kantonalni sud.
U vezi s ovim djelom navoda iz apelacije Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 847/09 od 18. aprila 2012. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao identične navode koji su se ticali primjene Zakon o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te utvrđivanja isplate zakonske zatezne kamate do 28. novembra 2004. godine, kao dana kada je na snagu stupio navedeni zakon, a nakon čega kamata prestaje teći. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 28) da se radi o potraživanju iz člana 4. Zakon o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH (opšte obaveze nastale u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine, a koje se, pored ostalog, sastoje i od neisplaćenih neto plata i naknada uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije), pa da relevantno pravo nije proizvoljno primijenjeno u dijelu osporene presude prema kojem potraživanja nastala u navedenom periodu spadaju u unutrašnji dug. S obzirom da se i u konkretnom slučaju radi o potraživanjima koja su proistekla iz obavljanja profesionalne vojne službe nastalim u periodu utvrđenom članom 4. Zakon o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH (naknadu plaće za februar i mart 2001. godine u označenim iznosima, te regres za 2000, 2001. i 2002. godinu), Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da se na raspravljanje spornog odnosa nije mogao primijeniti navedeni zakon kao relevantan neosnovani. Zatim, u vezi sa zaključkom redovnog suda da zakonska zatezna kamata prestaje teći nakon 28. novembra 2004. godine, Ustavni sud je, ukazujući na član 6. Zakona o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te Odluku o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio opštih obaveza (vidi tačku 29) zaključio da je (…) nesporno da potraživanja koja su predmet ovog postupka predstavljaju opće obveze, odnosno da apelant potražuje naknadu na ime plaće za mjesece koji nesporno ulaze u period propisan odredbom članka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH, a kako u smislu članka 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH, kamate na opće obveze za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate se otpisuju, potpuno je logično i argumentirano obrazloženje Kantonalnog suda da zatezne kamate prestaju teći 28. studenog 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH“ (vidi tačku 30). U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava, pa zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
47. U odnosu na apelantove tvrdnje da su sudovi donosili drugačije odluke o istom pravnom i činjeničnom pitanju, Ustavni sud nalazi da je apelant predočio odluke iz ranijeg perioda, dakle od prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te presude Kantonalnog suda iz 2007. godine, ali iz kojih nije vidljivo da li je tužena u tim predmetima žalbom ukazivala na primjenu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, a da Kantonalni sud te navode nije uvažio, za razliku od predmetnog slučaja, gdje jeste. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje i ove apelantove navode kao neosnovane.
48. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na utvrđenje da apelantovo potraživanje predstavlja unutrašnji dug u smislu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obveza FBiH, kao i u odnosu na datum kada zatezne kamate na naknade plaća i regresa, kao opštih obaveza u smislu navedenog zakona, prestaju teći.
Ostali navodi
49. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se oni svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključke u svezi s povredom ovog prava, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove apelantove navode.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je ukupnom trajanju postupka od pet godina i tri mjeseca, koji je zakonom određen kao hitan, u odlučujućoj mjeri doprinio nadležni redovni sud, a razlozi i obrazloženja koja je s tim u vezi ponudio ne mogu se prihvatiti kao opravdani.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava, a razlozi i obrazloženja koja su s tim u vezi ponudili ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović