Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3019/10 (Z. K. H. G.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Protjerivanje stranaca
  • Državljanstvo
  • Protek roka
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3019/10

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3019/10, rješavajući apelaciju Z. K. H. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. H. G. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-295/10 od 12. maja 2010. godine, S1 3 U 003649 10 U od 3. decembra 2010. godine, S1 3 U 003961 10 U od 7. januara 2011. godine, S1 3 U 005177 10 U od 2. februara 2011. godine, S1 3 U 005473 11 U od 6. aprila 2011. godine, S1 3 U 005812 11 U od 9. maja 2011. godine, S1 3 U 006136 11 U od 27. juna 2011. godine. S1 3 U 006263 11 U od 8. jula 2011. godine, S1 3 U 006550 11 U od 9. augusta 2011. godine, S1 3 U 007194 11 U od 7. septembra 2011. godine, S1 3 U 007507 11 U od 10. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007825 11 U od 9. novembra 2011. godine, S1 3 U 008228 11 U od 9. decembra 2011. godine, S1 3 U 008632 12 U od 12. januara 2012. godine, S1 3 U 008911 12 U od 10. februara 2012. godine, S1 3 U 009186 12 U od 14. marta 2012. godine i S1 3 U 009519 12 U od 10. aprila 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K. H. G. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 003322 10 U od 4. novembra 2010. godine i S1 3 U 004930 11 U od 8. marta 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. K. H. G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnio je 16. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-295/10 od 12. maja 2010. godine. Apelant je 26. januara 2011. godine dopunio apelaciju i naveo da osporava presude Suda BiH br. S1 3 U 003322 10 U od 4. novembra 2010. godine, S1 3 U 003649 10 U od 3. decembra 2010. godine i S1 3 U 003961 10 U od 7. januara 2011. godine. Apelant je 8. februara 2011. godine ponovo dopunio apelaciju i naveo da osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 U 004177 10 U od 2. februara 2011. godine. Apelant je 12. maja 2011. godine dopunio apelaciju navodeći da osporava i presude Suda BiH br. S1 3 U 004930 11 U od 8. marta 2011. godine, S1 3 U 005473 11 U od 6. aprila 2011. godine i S1 3 U 005812 11 U od 9. maja 2011. godine. Apelant je 11. augusta 2011. godine ponovo dopunio apelaciju navodeći da osporava i presude Suda BiH br. S1 3 U 006136 11 U od 27. juna 2011. godine i S1 3 U 006263 11 U od 8. jula 2011. godine. Apelant je 13. oktobra dopunio apelaciju navodeći da osporava i presude Suda BiH broj S1 3 U 006550 11 U od 9. augusta 2011. godine, S1 3 U 007194 11 U od 7. septembra 2011. godine i S1 3 U 007507 11 U od 10. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. decembra 2011. godine navodeći da osporava presude Suda BiH br. S1 3 U 007825 11 U od 9. novembra 2011. godine i S1 3 U 008228 11 U od 9. decembra 2011. godine. Dopunom apelacije od 16. februara 2012. godine apelant je osporio i presude Suda BiH br. S1 3 U 008632 12 U od 12. januara 2012. godine i S1 3 U 008911 12 U od 10. februara 2012. godine. Apelant je dopunom apelacije od 13. aprila 2012. godine osporio i presude Suda BiH br. S1 3 U 009186 12 U od 14. marta 2012. godine i S1 3 U 009519 12 U od 10. aprila 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 18. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2011. godine, Ministarstvo 3. juna 2011. godine a Služba 7. juna 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Suda BiH, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 10. juna 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješavajući po službenoj dužnosti, Služba je donijela Rješenje broj UP-1719.5-07.3-12/09 od 30. novembra 2009. godine kojim je odlučeno da se apelant s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja stavlja pod nadzor u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, na period od 1. decembra 2009. godine do 31. decembra 2009. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-200/09 od 2. decembra 2009. godine žalbu odbilo. Presudom Suda BiH broj U-604/09 od 17. decembra 2009. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-200/09 od 2. decembra 2009. godine. Rješenjima Službe od 23. decembra 2009. godine, 22. januara 2010. godine, 23. februara 2010. godine i 26. marta 2010. godine kontinuirano je produžavan nadzor nad apelantom do 4. maja 2010. godine.

7. Rješenjem Službe broj UP-I/19.-5-07.3-12-5/09 od 4. maja 2010. godine apelantu je produžen nadzor radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da imenovani predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine, kao i radi izvršenja rješenja o protjerivanju. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se rješenje o produženju nadzora uručiti apelantu 4. maja 2010. godine u 18 sati u Ustanovi za prihvat stranaca Službe u Imigracionom centru Istočno Sarajevo. Stavom III dispozitiva je utvrđeno da se produženje mjere nadzora određuje za period od 5. maja 2010. godine do 4. juna 2010. godine, a stavom IV da će troškove boravka i smještaja snositi apelant ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva sigurnosti, o čemu će Služba donijeti posebno rješenje, te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u apelantovom slučaju nisu izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije zbog kojih je rješenjima Službe od 30. novembra 2009. godine, 23. decembra 2009. godine, 22. januara 2010. godine, 23. februara 2010. godine i 26. marta 2010. godine određeno stavljanje apelanta pod nadzor, odnosno produžavan mu je nadzor. Evidentno je, kako je dalje istakla Služba, da se razlozi koji su bili osnov stavljanja pod nadzor nisu bitno izmijenili, a kako je to definirano članom 102. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08; u daljnjem tekstu: Zakon) jer apelant i dalje predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine. Služba je u obrazloženju navela da razlog za zadržavanje apelanta pod nadzorom u navedenom periodu leži u činjenici da je apelant svojim postupcima i korištenjem lažnih dokumenta utjecao na dužinu određivanja mjere nadzora jer se morao utvrditi njegov identitet. Naime, apelant je potpuno nezakonito i pravno neutemeljeno poistovjetio svoj identitet sa identitetom lica pod imenom Abdull Ba Awra Said Ali, državljaninom Republike Jemen. Dalje, u periodu od određivanja prve mjere nadzora utvrđeno je da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen rješenjem Ministarstva sigurnosti – Sektor za azil, koje je postalo pravosnažno 23. novembra 2009. godine.

9. Također je Služba istakla da je apelantu Rješenjem te Službe broj UP-1/19.5-07.3-2/10 od 4. maja 2010. godine izrečena mjera protjerivanja iz Bosne i Hercegovine i naloženo napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine u roku od osam dana. Služba se pozvala na član 99. stav 1. tačka a) Zakona, kojim je propisano da se strancu može odrediti mjera nadzora radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju u slučaju da mu je otkazan boravak u Bosni i Hercegovini ili u drugom slučaju kada mu je izrečena mjera protjerivanja, a stavom 1. tačka c) istog člana je propisano da se strancu može odrediti mjera nadzora radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje. Također, kada se ne bi produžila mjera stavljanja pod nadzora, to bi, kako je navedeno, bilo u suprotnosti sa članom 99. stav 2. tačke b) i c) Zakona, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine i kada postoje osnovi sumnje u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu. Dakle, kako je zaključila Služba, radi se o obligatornoj obavezi postupanja tog organa, odnosno da se prema apelantu mora odrediti mjera produženja nadzora jer je utvrđeno da se radi o licu koje je prijetnja za Bosnu i Hercegovinu i licu kojem je rješenjem tog organa izrečena mjera protjerivanja.

10. Presudom Suda BiH broj U-295/10 od 12. maja 2010. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Službe broj UP-I/19.-5-07.3-12-5/09 od 4. maja 2010. godine. U obrazloženju je konstatirano da je apelant protiv rješenja Službe blagovremeno podnio žalbu ali da Ministarstvo nije, u smislu člana 101. stav 3. Zakona, u propisanom roku odlučilo o apelantovoj žalbi, pa je apelant blagovremeno, u smislu člana 101. stav 4. istog Zakona, tužbom pokrenuo upravni spor. Sud BiH je saslušao apelanta 12. maja 2010. godine u prisustvu punomoćnika. Sud BiH je istakao da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant stranac kojem je oduzeto državljanstvo i koji je stavljen pod nadzor radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je nadležni organ zaključio da predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, što sve proizlazi iz spisa pod oznakom „povjerljivo“, te da se radi o strancu kojem je izrečena mjera protjerivanja, čije određivanje povlači za sobom obligatorno stavljanje pod nadzor stranca, u skladu sa članom 99. stav 2. tačka b) Zakona. Sud BiH je, dalje, istakao da je tuženi organ utvrdio da nije došlo do bitne izmjene okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, odnosno da i dalje postoje razlozi da se produži nadzor. Prigovor iznesen u tužbi da apelant ne predstavlja prijetnju javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine u suprotnosti je sa podacima u spisu jer iz dijela spisa tuženog organa koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH.

11. Sud BiH je istakao da u duhu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti, a državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. Sud BiH je, također, naveo da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu sa Zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, u interesu državne ili javne sigurnosti, a sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (član 7. st. 3. i 4. Zakona). Na kraju, Sud BiH smatra neosnovanim i apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 5. Evropske konvencije. Naime, apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor, koja je osporenim rješenjem produžavana za period od 3. maja do 4. juna 2010. godine, na osnovu odredbe člana 99. stav 2. tačke b) i c) Zakona jer je u postupku na osnovu dokumentacije i evidencije nadležnih organa za provođenje zakona i operativnim saznanjem sigurnosnih službi utvrđeno da apelantova prisutnost predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti s ciljem provođenja mjere protjerivanja iz Bosne i Hercegovine. Sud BiH smatra da se radi o zakonitom lišenju slobode stranca koji čeka odluku o svom prijemu, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, te se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 3307/08 i AP 201/10.

12. Dalje, apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-

07.3-12-11/09 od 29. oktobra 2010. godine za period od 7. novembra 2010. godine do 7. decembra 2010. godine. Odlučujući o žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-05-07-2-195/10 od 1. novembra 2010. godine žalbu odbilo kao neosnovanu, a odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 003322 10 U od 4. novembra 2010. godine tužbu odbio.

13. Osim toga, apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena Rješenjem Službe broj UP-

1/19.5-07.3-12-12/10 za period od 8. decembra 2010. godine do 7. januara 2011. godine. Navedeno rješenje potvrđeno je Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-209/10 od 30. novembra 2010. godine. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 003649 10 U od 3. decembra 2010. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, ispitujući zakonitost i pravilnost osporenog rješenja kojim je apelantu produžena mjera nadzora, utvrdio da je predmetno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona. Naime, Sud BiH je zaključio da i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora nad strancem, jer apelant u toku saslušanja svojim navodima nije doveo u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.

14. Apelantu je mjera stavljanja pod nadzor produžena rješenjima Službe br. UP-1/19.5-07.3-12-

13/10 za period od 8. januara 2011. godine do 7. februara 2011. godine, UP-1/18.5-1-07.3-12-14/09 za period od 8. februara 2011. godine do 10. marta 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-15/09 za period od 11. marta 2011. godine do 10. aprila 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-16/09 za period od 11. aprila 2011. godine do 11. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-17/09 za period od 12. maja 2011. godine do 11. juna 2011. godine. Protiv navedenih rješenja Službe apelant je izjavio žalbe koje je Ministarstvo rješenjima br. UP-2-06-07-2-1/11 od 5. januara 2011. godine, UP-2-06-07.2-13/11 od 28. januara 2011. godine, UP-2-06-07-2-30/11 od 3. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-43/11 od 1. aprila 2011. godine i UP-2-06-07-2-61/11 od 4. maja 2011. godine odbilo kao neosnovane. Apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove protiv navedenih rješenja Ministarstva pred Sudom BiH. Sud BiH je presudama br. S1 3 U 003961 10 U od 7. januara 2011. godine, S1 3 U 005177 10 U od 2. februara 2011. godine, S1 3 U 004930 11 U od 8. marta 2011. godine, S1 3 U 005473 11 U od 6. aprila 2011. godine i S1 3 U 005812 11 U od 9. maja 2011. godine tužbe odbio, budući da ponovo nije dovedeno u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.

15. Apelantu je Služba Rješenjem o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-

18/09 od 2. juna 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-74/11 od 20. juna 2011. godine, produžila nadzor za period od 12. juna 2011. godine do 12. jula 2011. godine. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog drugostepenog rješenja, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 006136 11 U od 27. juna 2011. godine tužbu odbio.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Služba je, provodeći radnje s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta, od Ambasade Iraka zatražila saglasnost za prihvat apelanta u matičnu zemlju, te je u više navrata urgirala dostavljanje obavještenja. Služba je ocijenila i okolnost da je prvostepeni organ 14. juna 2010. godine dobio dopis broj G/SO 2151 BiH kojim je Komitet za ljudska prava UN-a uputio zahtjev Bosni i Hercegovini da ne protjeruje apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine dok se ne razmotri aplikacija koju je apelant podnio tom Komitetu na osnovu Opcionog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Sud BiH je, dalje, istakao da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati neefikasnosti ili neažurnosti postupanja prvostepenog organa jer iz spisa proizlazi da je prvostepeni organ, koliko je bio u mogućnosti u odnosu na donesenu mjeru kojom je obustavljeno udaljenje apelanta iz Bosne i Hercegovine, preduzeo sve neophodne radnje da trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. Sud BiH je naveo da donošenjem osporenog rješenja nije povrijeđen član 5. Evropske konvencije jer se stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati povredom navedenog prava, a takav stav je usvojio i Ustavni sud u Odluci broj AP 1626/09.

17. Služba je rješenjima o izuzetnom produženju nadzora br. UP-1/18.5.1-07.3-12-19/09 od 4. jula 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-20/09 od 4. augusta 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-

21/09 od 2. septembra 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-22/09 od 10. oktobra 2011. godine, UP-I/18.5.I-07.3-12-23/09 od 4. novembra 2011. godine, UP-I/18.5.I-07.3-12-24/09 od 6. decembra 2011. godine, UP-I/18.5.I-07.3-12-25/09 od 6. januara 2012. godine, UP-I/18.5.I-07.3-12-26/09 od 6. februara 2012. godine, UP-1/18.5.1-07.3-12-27/09 od 8. marta 2012. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-

28/09 od 6. aprila 2012. godine produžila nadzor nad apelantom i njegov smještaj u Ustanovi za prihvat stranaca Službe – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, za periode pobliže navedene u rješenjima, uz obrazloženje da je mjera nadzora neophodna radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH, kao i radi osiguravanja mjere protjerivanja uz navođenje dokaza i razloga interpretiranih u prethodnim tačkama ove odluke, a s obzirom na to da, prema obrazloženju Službe, nije bilo izmjena u konkretnom predmetu. Također je Služba istakla da je opravdana okolnost koja onemogućava taj organ da apelanta udalji sa teritorije Bosne i Hercegovine imajući u vidu i dopis Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih naroda od 14. juna 2010. godine kojim je upućen zahtjev da se apelant ne udaljava sa teritorije Bosne i Hercegovine dok Komitet ne razmotri apelantovu aplikaciju (koju do dana donošenja navedenih rješenja nije razmotrio).

18. Protiv navedenih rješenja apelant je izjavio žalbe Ministarstvu koje je rješenjima br. UP-2-6-

07-2-87/11 od 5. jula 2011. godine, UP-2-06-07-2-99/11 od 5. augusta 2011. godine, UP-2-06-07-2-

114/11 od 5. septembra 2011. godine, UP-2-06-07-2-129/11 od 6. oktobra 2011. godine, UP-2-06-07-

2-141/11 od 4. novembra 2011. godine, UP-2-06-07-2-157/11 od 6. decembra 2011. godine, UP-2-06-

07-2-3/12 od 10. januara 2012. godine, UP-2-06-07-2-14/12 od 7. februara 2012. godine, UP-2-06-

07-2-31/12 od 9. marta 2012. godine i UP-2-06-07-2-43/12 od 6. aprila 2012. godine žalbe odbilo kao neosnovane u potpunosti prihvatajući obrazloženja prvostepenog organa.

19. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH, koji je donio presude br. S1 3 U 006263 11 U od 8. jula 2011. godine, S1 3 U 006550 11 U od 9. augusta 2011. godine, S1 3 U 007194 11 U od 7. septembra 2011. godine, S1 3 U 007507 11 U od 10. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007825 11 U od 9. novembra 2011. godine, S1 3 U 008228 11 U od 9. decembra 2011. godine, S1 3 U 008632 12 U od 12. januara 2012. godine, S1 3 U 008911 12 U od 10. februara 2012. godine, S1 3 U 009186 12 U od 14. marta 2012. godine i S1 3 U 009519 12 U od 10. aprila 2012. godine, kojim je tužbe odbio uz obrazloženje da je utvrdio da su rješenja donesena na osnovu relevantnih zakonskih odredbi i budući da nije ponovo dovedeno u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje, niti su se, prema ocjeni tog suda, izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar i na osnovu kojih mu je produžavan nadzor u Imigracionom centru. Naime, Sud BiH je u svim presudama, u suštini, naveo da je, shodno odredbama člana 101. stav 4. Zakona, zakazao apelantovo saslušanje (datumi saslušanja detaljno su navedeni u presudama) i da je prilikom saslušanja apelant ostao pri navodima iznesenim u tužbi. Kako je, prema obrazloženju Suda BiH, predmet konkretnih postupaka postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, te kako iz podataka u spisu i iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, Sud je zaključio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, a koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona. Sud BiH je u svim presudama istakao da su mjere nadležnih organa za apelantovu deportaciju obustavljene nakon zahtjeva Komiteta za ljudska prava UN-a od 14. juna 2010. godine, upućenog Bosni i Hercegovini, kojim se od nadležnih organa zahtijeva da apelanta ne udaljavaju sa teritorije Bosne i Hercegovine dok Komitet ne razmotri apelantovu aplikaciju koja je podnesena na osnovu Opcionog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to da Komitet nije odlučio o apelantovoj aplikaciji, Sud BiH je zaključio da nova procjena nadležne sigurnosne agencije od 30. juna 2011. godine i 28. marta 2012. godine, shodno članu 7. Zakona, predstavlja naročitu okolnost zbog koje Služba nije mogla preduzimati zakonom propisane mjere koje se odnose na udaljavanje apelanta iz zemlje, a što je bio i osnov za daljnje produženje nadzora. Osim toga, u presudama je, između ostalog, navedeno da osporenim rješenjima o izuzetnom produženju pritvora nisu povrijeđena apelantova prava iz čl. 8. i 5. Evropske konvencije jer se apelantovim stavljanjem pod nadzor ne vrijeđaju ljudska prava njegove porodice, niti njegova lična prava, jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je to određeno osporenim rješenjima. Navedeno je da, prema Zakonu, Ustavu i Evropskoj konvenciji, stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni život. Sud BiH je obrazložio da apelantu nisu povrijeđena prava iz člana 5. Evropske konvencije jer je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa se stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati povredom navedenog prava. Pri tome se Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1626/09 od 24. juna 2009. godine u kojoj je, između ostalog, Ustavni sud zaključio da se u tom predmetu radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, kada je stranac lišen slobode temeljem odredbe člana 99. st. 1. i 2. tačka b) Zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant u apelaciji i dopunama apelacija osporava presude navodeći da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Apelant je opširno naveo hronologiju događanja od njegovog napuštanja Iraka do dolaska u Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, te opširno opisao svoj boravak u Bosni i Hercegovini. Apelant je istakao da je nesporno da mu je zbog boravka u Imigracionom centru očito uskraćena sloboda. On smatra da je njegovo držanje pod nadzorom nezakonito jer niti jedna od domaćih vlasti ne objašnjava zašto on predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost, a nije mu omogućen pristup predmetnim dokumentima, što ga očigledno lišava mogućnosti da preispita navode, odnosno da ih ospori. Apelant ističe da je u osporenim odlukama samo navedeno da on predstavlja „potencijalnu prijetnju javnom redu i miru i sigurnosti Bosne i Hercegovine“, što nije dovoljno precizan navod u ovom kontekstu. Kako bi opravdalo te navode, Ministarstvo se poziva na „dokumentaciju u predmetnom slučaju i operativne nalaze sigurnosnih službi“, što ne opravdava nadzor bez mogućnosti očitovanja na navodnu informaciju i ujedno onemogućava upotrebu efektivnog pravnog lijeka u postupku detencije. Apelant je istakao da nije upoznat sa činjenicama i dokazima u toku postupka o nadzoru, odnosno ne zna na osnovu kojih dokaza vlasti zasnivaju svoje navode o prijetnji sigurnosti, a zaključak suda o potencijalnoj opasnosti je apsurdan i neobrazložen.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je u toku postupka utvrdio da su osporena rješenja pravilna i da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 5. Evropske konvencije jer pravo stranca na slobodu kretanja može biti djelimično ili potpuno ograničeno, u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti. Stavljanje apelanta pod nadzor i produženje mjere nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja organa nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona.

22. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je prvostepeni organ u postupku produženja nadzora pribavio informaciju OSA-e, koja je označena stepenom tajnosti, iz koje je vidljivo da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Organi se ne mogu upuštati u ocjenu OSA-e, čija je nadležnost propisana Zakonom, jer za to nisu nadležni, zbog čega je i prihvaćena činjenica da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. U slučaju da postoji ocjena OSA-e da stranac predstavlja prijetnju sigurnosti, obavezna je primjena člana 99. stav 2. tačka

b) Zakona, tj. određivanje nadzora, dakle, ne radi se o proizvoljnom lišenju slobode. Dalje je istaknuto da postupanje sa tajnim podacima koje je prikupila OSA, tj. njihovo korištenje, čuvanje i zaštita, te sam pristup podacima, regulirano je Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Otkrivanje ovih podataka predstavlja postupanje koje je suprotno i kažnjivo prema navedenom zakonu. Zbog navedenih razloga, kako je dalje istaknuto, sadržaj ovih podataka nije mogao biti predočen apelantu niti naveden u odlukama. Mjera produženja nadzora kao i izuzetnog produženja nadzora određena je u zakonom predviđenom postupku, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, a pri tom su poštovana apelantova proceduralna prava jer su rješenja o produženju nadzora bila predmet sudskog preispitivanja.

23. Služba je u odgovoru na apelaciju istakla da su poštovana apelantova proceduralna prava, a budući da su informacije sigurnosnih službi označene kao „povjerljive“, one nisu mogle biti prezentirane apelantu niti se njihov sadržaj mogao navesti u donesenom rješenju, što proizlazi iz čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka. Državni organi za provođenje zakona nisu u obavezi obavještavati stranca o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak, te smatra da je apelacija očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. (Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.

Član 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja; (2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:

b) da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

Član 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) (3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana.

Član 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) (1) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja. (3) Ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine. (4) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od 24 sata od proteka roka iz stava (3) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine je dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.

Član 102. (Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora. (5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba. (6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.

25. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. (Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:

a) tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti;

f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima. Član 5. (Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH; (2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti. (3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima. (4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima. Član 10. (Uslovi za pristup tajnim podacima)

Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11. (Čuvanje tajnosti podatka)

Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.

Član 14. (Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1)Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:

c) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (2) Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti

INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.

Član 17. (Postupak određivanja tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak. (2) Dužnost ovlaštene osobe kod određivanja stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za sigurnost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa, ako bi taj podatak bio dostupan neovlaštenoj osobi. Član 22. (Ukidanje tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom. (2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.

Član 25. (Prestanak tajnosti podataka) (1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:

d) ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.

26. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5. U smislu ovog zakona, pod „prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine“ smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, uključujući (…)

Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije. Generalni direktor Agencije ima sjedeća prava i dužnosti:

19. da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.

Član 87. Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

a) osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije. Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija se ne smije koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko: 1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije; 2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe. U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana . Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Protek roka

29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem je podnesena protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 003322 10 U od 4. novembra 2010. godine i S1 3 U 004930 11 U od 8. marta 2011. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka

4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (…)

30. S obzirom na to da je apelantovom punomoćniku i apelantu lično 4. novembra 2010. godine uručena osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 U 003322 10 U od 4. novembra 2010. godine, a dopuna apelacije kojom osporava navedenu presudu je Ustavnom sudu podnesena 26. januara 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Također, Presuda Suda BiH broj S1 3 U 004930 11 U od 8. marta 2011. godine apelantovom zastupniku i apelantu lično uručena je 11. marta 2011. godine, a dopuna apelacije kojom se osporava navedena presuda je podnesena Ustavnom sudu 12. maja 2011. godine (62. dan), pa proizlazi da je i ova dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su navedene dopune apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelant i njegov zastupnik primili osporene presude.

31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Apelant, također, osporava i presude Suda BiH br. U-295/10 od 12. maja 2010. godine, S1 3 U 003649 10 U od 3. decembra 2010. godine, S1 3 U 003961 10 U od 7. januara 2011. godine, S1 3 U 005177 10 U od 2. februara 2011. godine, S1 3 U 005473 11 U od 6. aprila 2011. godine, S1 3 U 005812 11 U od 9. maja 2011. godine, S1 3 U 006136 11 U od 27. juna 2011. godine. S1 3 U 006263 11 U od 8. jula 2011. godine, S1 3 U 006550 11 U od 9. augusta 2011. godine, S1 3 U 007194 11 U od 7. septembra 2011. godine, S1 3 U 007507 11 U od 10. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007825 11 U od 9. novembra 2011. godine, S1 3 U 008228 11 U od 9. decembra 2011. godine, S1 3 U 008632 12 U od 12. januara 2012. godine, S1 3 U 008911 12 U od 10. februara 2012. godine, S1 3 U 009186 12 U od 14. marta 2012. godine i S1 3 U 009519 12 U od 10. aprila 2012. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantu su uručene u periodu od 12. maja 2010. godine do 13. aprila 2012. godine, a apelacije i dopune apelacija su podnesene u periodu od 16. jula 2010. godine do 13. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopune apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie ) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum

33. Apelant osporava presude Suda BiH kojim su mu odbijene tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim su potvrđena rješenja Službe kojim mu je u više navrata produžavana mjera nadzora tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

34. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

35. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

36. U konkretnom slučaju, apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja produženjem stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH, pa se on poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

37. Ustavni sud primjećuje da apelant predmetnom apelacijom i dopunama apelacija ne osporava Rješenje Službe broj UP-1719.5-07.3-12/09 od 30. novembra 2009. godine, kojim je radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja stavljen pod nadzor u Imigracioni centar, niti osporava rješenja Službe od 23. decembra 2009. godine, 22. januara 2010. godine, 23. februara 2010. godine, 26. marta 2010. godine, kojima mu je kontinuirano produžavan nadzor do 4. maja 2010. godine. Apelant isključivo osporava presude Suda BiH navedene u dispozitivu ove odluke, kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim su potvrđena rješenja Službe kojim mu je u više navrata produžavana mjera trajanja nadzora (u periodu od 5. maja 2010. godine do 17. maja 2012. godine) u Imigracionom centru, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da je rješenjima Službe i Ministarstva kao i osporenim presudama Suda BiH produženo stavljanje apelanta pod nadzor u Imigracionom centru, a na osnovu člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačke b) i c) Zakona. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Dalje iz stanja spisa proizlazi da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta, te zaključio da je Služba u postupku produženja nadzora i postupku izuzetnog produženja nadzora nad apelantom donijela pravilnu odluku nalazeći da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu produžen nadzor, u smislu člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačke b) i c) Zakona, odnosno izuzetno produžen nadzor u smislu člana 102. stav 5. Zakona. Osim navedenog, iz stanja spisa proizlazi da je apelant, u postupku produženja nadzora i izuzetnog produženja nadzora u smislu relevantnih odredbi navedenog zakona (član 101. stav 4), saslušan pred sudom u prisutnosti svog punomoćnika 12. maja i 3. decembra 2010. godine, 7. januara, 2. februara, 6. aprila, 9. maja, 8. juna, 8. jula 2011. godine, 9. novembra 2011. godine, 12. januara 2012. godine, 10. februara 2012. godine, 14. marta 2012. godine i 10. aprila 2012. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na osnovu dokumentacije i evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrdio da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen rješenjem Ministarstva – Sektor za azil (postalo pravosnažno 23. novembra 2009. godine), te da je rješenjem Službe od 4. maja 2010. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja iz Bosne i Hercegovine, a čije određivanje povlači za sobom obligatorno stavljanje pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona. Sud BiH je, također, utvrdio da su preduzete sve mjere i radnje s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta u Imigracionom centru, kao i s ciljem konačnog sticanja zakonskih uvjeta za udaljenje apelanta iz Bosne i Hercegovine. U tom smislu, kako je utvrdio Sud BiH, zatražena je saglasnost za prihvat apelanta u matičnu zemlju (Irak) nakon čega su nadležni organi Iraka potvrdili vjerodostojnost dokumenata izdatih na apelantovo ime, te istakli da se apelantu može izdati putni list u svrhu povratka u Irak. Međutim, kako je dalje utvrdio Sud BiH, Komitet za ljudska prava UN-a je 14. juna 2010. godine uputio zahtjev Bosni i Hercegovini da apelanta ne protjeruje sa teritorije BiH dok se ne razmotri njegova aplikacija podnesena tom Komitetu.

39. Ustavni sud naglašava da se rješenjem Službe stranac može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana. Nadzor se može produžavati više puta svaki put najviše do 30 dana, međutim, ukupno trajanje nadzora može samo u izuzetnim situacijama trajati duže od 180 dana i to ako stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od narednih 180 dana (član 102. stav 5. Zakona).

40. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nadzor nad apelantom u Imigracionom centru u osporenom periodu (računajući od dana donošenja odluke o protjerivanju) traje dvije godine (od 4. maja 2010. godine do 4. maja 2012. godine). Međutim, Ustavni sud smatra da je toliko dugo zadržavanje apelanta u Imigracionom centru opravdano temeljem izuzetnih okolnosti, s obzirom na to da nadležni organi Bosne i Hercegovine imaju obavezu da poštuju zahtjev Komiteta UN-a o neudaljavanju apelanta iz Bosne i Hercegovine dok taj Komitet ne riješi njegovu predstavku (dopis broj G/SO 2151 BiH od 14. juna 2010. godine), a u međuvremenu su pribavljene i nove sigurnosne procjene od Obavještajno-sigurnosne agencije, što sve predstavlja naročite okolnosti za izuzetno produženje nadzora, u smislu člana 102. stav 5. Zakona.

41. Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju Evropski sud donio odluku u predmetu Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine) u kojoj je utvrdio da nema kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora od 8. novembra 2010. godine do 7. aprila 2011. godine (stav 64. odluke). Evropski sud je konstatirao da je rješenje o protjerivanju doneseno 8. novembra 2011. godine [...] da se od 4. oktobra 2010. godine Vlada uzdržala od protjerivanja aplikanta u skladu sa zahtjevom Suda. [...] Zbog toga provedba privremene mjere, nakon što je Sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog uticaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. Drugim riječima domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona. Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje je bilo dozvoljeno i zapravo obavezno u smislu člana 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranca iz 2008). [...] (stav 63. odluke). S obzirom na navedeno, Evropski sud je zaključio da je postupak protjerivanja, iako privremeno obustavljen u skladu sa zahtjevom Suda, ipak bio u toku od 1. februara 2011. godine te se vodio strogo u skladu sa domaćim zakonom. [...] Pošto nema indikacija da su vlasti djelovale sa lošim namjerama da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uslovima ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga [...], ne postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda pritvora aplikanta od 8. novembra 2010. godine do 7. aprila 2011. godine (stav 64. odluke).

42. Osim toga, Ustavni sud podsjeća (i) na to da je u predmetu Al-Hamdani Evropski sud utvrdio kršenje člana 5/1.f) Evropske konvencije za period u kojem je aplikantu određen nadzor u Imigracionom centru isključivo zbog postojanja opasnosti da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, bez donošenja odluke o protjerivanju (vidi tačke 57-61. presude u predmetu Al-Hamdani). Međutim, za razliku od predmeta Al-Hamdani, apelant u konkretnom slučaju ne osporava odluke na osnovu kojih mu je određen nadzor u Imigracionom centru prije nego što je donesena odluka o njegovom protjerivanju. Stoga, Ustavni sud ne može primijeniti praksu Evropskog suda iz navedenog predmeta za period od 30. novembra 2009. godine do 4. maja 2010. godine u kojem periodu je apelantu određen nadzor u Imigracionom centru, ali nije bilo doneseno rješenje o njegovom protjerivanju, koje je doneseno 4. maja 2010. godine.

43. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je ograničenje apelantove lične slobode u periodu od 4. maja 2010. godine do 4. maja 2012. godine izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačke b) i c), te člana 102. stav 5. Zakona. Takvo ograničenje nije bilo proizvoljno s obzirom na to da je određeno na osnovu citiranih zakonskih odredbi, a prethodno je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, zatim je donesena odluka o protjerivanju u svrhu čijeg osiguranja je obligatorno određivanje mjere nadzora u Imigracionom centru. Nadzor u Imigracionom centru je kontinuirano produžavan i kontroliran u okviru nadležnih organa i suda, u međuvremenu su izvršene nove sigurnosne procjene (30. juna 2011. godine i 28. marta 2012. godine), a još uvijek je na snazi zahtjev Komiteta UN-a od 14. juna 2010. godine da se apelant ne protjeruje dok taj Komitet ne donese odluku o njegovoj predstavci, koju još uvijek nije donio. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na slobodu ličnosti temeljem odredaba člana 5/1.f) Evropske konvencije.

44. U odnosu na apelantove navode da nije upoznat s tim na osnovu kojih dokaza vlasti temelje svoje navode da je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH i da mu nije omogućen pristup predmetnim dokumentima OSA-e, Ustavni sud podsjeća na to da je identične navode već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da u skladu sa članom

7. ZKBS sigurnosne provjere za strance vrši OSA-a, na način i u postupku koji se bliže uređuje posebnim pravilnikom koji donosi direktor OSA-e. OSA je uspostavljena Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i odgovorna je za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. [...] Navedenim zakonom, propisano je, pored ostalog, da osobe koje smatraju da su im prava narušena radnjama ili propustima OSA-e mogu da se obrate nadležnom sudu, odnosno da svaka osoba u vezi sa radnjama agencije može izjaviti žalbu generalnom direktoru koji se nalazi na njenom čelu i koji je odgovaran za zakonitost i pravilnost rada agencije. Također, informacije koje OSA čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo po odobrenju generalnog direktora. U zahtjevu kojim se traži otkrivanje informacije mora se navesti ko je podnosilac zahtjeva, kao i razlog traženja informacije. Nadalje, u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka generalni direktor OSA-e je ovlašten da podatak koji agencija prikuplja ili kreira označi stepenom tajnosti od najnižeg do najvišeg i to na početku aktivnosti u kojoj takav podatak nastaje. Pri tom, dužan je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za bezbjednost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organe, ako bi taj podatak bio dostupan neovlaštenom licu. Generalni direktor OSA-e, kao ovlašteno lice, dužan je da ukine tajnost podatka kada se steknu zakonski uslovi za to, a o čemu donosi obrazloženu odluku u pismenoj formi. Također, ukoliko je tajnost određena zato što sadrži lični podatak, generalni direktor može odobriti ukidanje ukoliko je to, pored ostalog, od vitalnog interesa za lice o kojem se radi. Ukidanje tajnosti podatka može da zatraži lice kojem je odbijen zahtjev za pristup takvom podatku, a o čemu odlučuje ovlašteno lice, odnosno kada je u pitanju OSA, njen generalni direktor. Najzad, Ustavni sud primjećuje da se protiv odluka generalnog direktora kojim je odbijen zahtjev za skidanje tajnosti podatka, za pristup tajnom podatku, odnosno žalba zbog radnji agencije osoba u pitanju može obratiti sudu.

45. U ovoj odluci je već konstatirano da je apelantu mjera nadzora produžavana po dva osnova; jer mu je izrečena mjera protjerivanja i jer je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost. Iz svih odluka o produženju mjere nadzora nesumnjivo proizlazi da je zaključak da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ocijenjen na temelju informacije OSA-e koja je bila uložena u dio apelantovog spisa označen kao „povjerljivo“. Sud BiH je u svim presudama istakao da su mjere nadležnih organa za deportaciju apelanta obustavljene nakon zahtjeva Komiteta za ljudska prava UN-a upućenog Bosni i Hercegovini, kojim se od nadležnih organa zahtijeva da apelanta ne udaljavaju sa teritorije Bosne i Hercegovine dok Komitete ne razmotri apelantovu aplikaciju.

46. Kada se sve navedeno dovede u vezu sa garancijama koje trebaju biti osigurane u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, postavlja se pitanje da li je apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, imao mogućnost da s uspjehom i realizira garancije iz citirane odredbe.

47. U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao da Sud BiH predstavlja „sud“ koji može preispitati i odlučiti o zakonitosti lišavanja slobode, da pritvor može ukinuti ili ga zamijeniti blažom mjerom, te da postupak u kom donosi odluke o tome pruža garancije licu u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te da se izjašnjava na navode suprotne strane. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka sudije Suda BiH imaju pristup tajnim podacima svih stepena tajnosti bez obzira ko se pojavljuje u ulozi ovlaštenog lica koje određuje tajnost podatka. U okolnostima konkretnog slučaja to znači da su sudije u vijeću koje je odlučivalo po tužbama u upravnom sporu imale mogućnost da se u potpunosti upoznaju sa sadržajem Informacije OSA-e da je apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a na čemu su i temeljili svoj zaključak da apelant predstavlja takvu prijetnju, a što ni apelant ne dovodi u pitanje u apelaciji (da sudije nisu imale pravo uvida u Informaciju OSA-e). Međutim, u skladu sa navedenim zakonom, sudije Suda BiH imaju obavezu da kao tajnu čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka vršenja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu. U tom smislu, ni u konkretnom slučaju, Sud BiH nije apelantu mogao prezentovati saznanja do kojih je došao na temelju ostvarenog uvida, odnosno u tom smislu iznositi opservacije u obrazloženju presuda. Dakle, sudijama Suda BiH nije uskraćena mogućnost da cijene materijal označen kao povjerljiv i da se s njim u cjelini upoznaju, međutim oni nemaju ovlaštenja da odluče da li takav materijal treba da zadrži oznaku tajnosti i da li u cjelini ili djelimično može da bude učinjen dostupnim zainteresovanom licu na koje se odnosi.

48. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao i da pitanje nacionalne sigurnosti nesumnjivo predstavlja pitanje opravdanog javnog interesa radi čijeg kompenziranja mogu biti uspostavljena i određena ograničenja u pogledu uživanja pojedinih prava pojedinca. U tom smislu neotkrivanje sadržaja Informacije OSA-e apelantu u postupku pred nadležnim organima i sudom služilo je zaštiti javnog interesa. Pri tom, neotkrivanje sadržaja je i zakonska obaveza za sve učesnike u predmetnom postupku. Međutim, ova obaveza ne postoji u odnosu na OSA-u koja je kreirala i odredila stepen tajnosti navedene informacije. Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakonom o zaštiti tajnih podataka propisan je način i postupak u kom osoba u pitanju može tražiti otkrivanje tajnog podatka, odnosno osporavati radnje i aktivnosti OSA-e zbog kojih smatra da su joj povrijeđena njenaprava. [...] Nadalje, činjenica da je Informacija OSA-e u vođenim postupcima određena kao povjerljiva i da nadležni organi i Sud BiH nisu mogli da je otkriju apelantu iako su mogli da se s njom u cjelini upoznaju i da je cijene, pa i da traže novu procjenu, ne može se prihvatiti kao apsolutno uskraćivanje prava apelantu da se sa ovom Informacijom i upozna, te da je u vođenim postupcima s uspjehom osporava. Naime, relevantnim odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano je da zainteresovanom licu ovakva informacija može biti učinjena dostupnom. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne nudi dokaz i ne navodi da je na bilo koji način pokušao iskoristiti mogućnosti koje nude navedeni zakoni. I u konkretnom predmetu apelant nije ulagao žalbu generalnom direktoru OSA-e, koja je kreirala informaciju, niti se obraćao zahtjevom da mu se osigura pristup navedenoj informaciji, odnosno nije tražio skidanje oznake tajnosti. Dakle, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da iskoristi postojeće mehanizme i da se eventualno upozna sa sadržajem informacije, a koju bi onda u kontradiktornom postupku, kakav je postupak određivanja i produženja mjere nadzora, mogao osporavati iznoseći argumente i dokaze u svoju korist.

49. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da sud odstupi od ranijeg stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluka o određivanju i produženju mjere nadzora.

50. Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5/1.f) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti sa posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove odluke ispita sud koji ih može ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji licu u pitanju omogućavaju da sazna i osporava i navode suprotne strane koji nose oznaku tajnosti i koje u interesu nacionalne sigurnosti organi u postupku ne mogu prezentirati apelantu, ali s kojim se u potpunosti mogu upoznati i na osnovu vlastite procjene zasnovati svoju odluku.

52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3019/10 (Z. K. H. G.) | Sudska praksa | Aktio