Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3617/09 (M. K.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3617/09

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3617/09, rješavajući apelaciju Muhameda Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, predsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Muhameda Kadrića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu pred Općinskim sudom u Sarajevu pod brojem 650 P- 046710-96 P i Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 65 0 P 046710 11 Gž, a koji se trenutno nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine radi odlučivanja o reviziji.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese odluku u predmetu povodom revizije izjavljene 11. novembra 2011. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011.

godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluku po njegovoj tužbi od 3. juna 1996. godine u predmetu koji se u momentu podnošenja apelacije vodio pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 650 P-046710-96 P. Apelant je dopunio apelaciju 9. augusta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 15. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 1. februara 2012. godine zatražena dostava predmetnog spisa.

3. Općinski sud dostavio je odgovor na apelaciju 22. juna 2010. godine, Kantonalni sud 16. februara 2012. godine, a Vrhovni sud dostavio je odgovor 28. februara 2012. godine. Vrhovni sud je na zahtjev Ustavnog suda dostavio spis 28. februara 2012. godine. Općinski sud je 13. februara 2012. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti predmetni spis, jer se nalazi kod Vrhovnog suda radi odlučivanja o reviziji.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 1. jula 2010. godine i 13. aprila 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-672/96 od 10. juna 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-824/99 od 22. septembra 2000. godine, u postupku vođenom po apelantovoj tužbi protiv JP „Sarajevostan“ Sarajevo i Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi i drugotužena), sud je utvrdio pravnu ništavost ugovora o davanju kredita i ugovora o zakupu, te da se ima smatrati da je apelant stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru, površine 15m2, poslovnog objekta „Trgovke“ Baščaršija, Sarajevo, a iz osnova gradnje po drugom licu. Tuženi su obavezani da apelantu priznaju pravo vlasništva na navedenom prostoru.

7. Drugotužena je 27. februara 2002. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom broj P-672/96. Nakon 13 zakazanih ročišta (od kojih je najveći broj odlgođen-dva uz apelantovu saglasnost), Općinski sud donio je Rješenje broj P-672/96 od 21. marta 2005. godine kojim je dozvolio ponavljanje postupka, te je ukinuo u cijelosti pravosnažnu Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj P-672/96 od 10. juna 1998. godine.

8. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja 28. marta 2005. godine. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-1284-05 od 18. oktobra 2006. godine kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

9. Općinski sud je donio Rješenje broj P-672/96 od 22. decembra 2006. godine kojim je vratio apelantu tužbu da je uredi i dopuni u skladu sa članom 53. ZPP, u roku od osam dana pod prijetnjom odbačaja. Tužba je dostavljena tuženim 17. januara 2007. godine, koji su dostavili odgovor na tužbu (6. i 21. februara 2007. godine ). Predmet je zaveden pod brojem 65 0 P 046710 96 P.

10. Ročišta zakazana pred Općinskim sudom za 25. april i 10. septembar 2007. godine odgođena su zbog mogućnosti nagodbe, na saglasan prijedlog stranaka. Također, ročište zakazano za 16. april 2008. godine odgođeno je na apelantovo traženje, i to za „što kasnije“, zbog bolesti njegove supruge. Apelant je, također, tražio odgađanje podneskom od 1. decembra 2008. godine (zbog pokretanja krivičnog postupka protiv nadležne N.N. lica kod drugotužene), a novoimenovani apelantovi advokati tražili su odgodu ročišta zakazanih za 22. jun 2009. godine i 22. decembar 2009. godine, kao i odgodu ročišta zakazanog za 1. april 2010. godine. Na ročištu zakazanom za 14. jun 2010. godine stranke su izložile sasvim nove dokaze, a glavna rasprava je zakazana za 13. oktobar 2010. godine.

11. Općinski sud donio je Presudu broj 65 0 P 046710 96 P od 27. oktobra 2010. godine kojom je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da su pravno ništavi ugovor o kreditu i ugovor o zakupu, te da se, shodno tome, utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru i zemljištu (preciziranom u presudi), a što su tuženi dužni trpjeti i dozvoliti da se apelant upiše kao vlasnik prostora.

12. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 15. decembra 2010. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046710 11 Gž od 27. septembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je donio Rješenje 65 0 P 046710 11 Gž od 5. oktobra 2011. godine kojim je ispravio uvod presude Kantonalnog suda u odnosu na sudije koje su činile vijeće.

13. Apelant je 11. novembra 2011. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude Vrhovnom sudu.

14. Općinski sud je 12. januara 2012. godine spis dostavio Vrhovnom sudu radi odlučivanja o apelantovoj reviziji. Postupak po reviziji je u toku.

Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

15. Apelant ističe da mu je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u postupku koji (u momentu podnošenja apelacije) traje 14 godina. Apelant je naveo da je vodio i druge postupke - sudske i upravne kako bi dobio poslovni prostor. Apelant navodi da je njegov postupak „pravo mučenje“, te traži novčanu naknadu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronološki razvoj događaja, te je istakao da je od momenta kada je usvojen prijedlog za ponavljanje postupka i predmet vraćen Općinskom sudu, najveći broj rasprava odgođen na apelantov zahtjev, zbog zdravstvenih razloga ili njegovog laičkog shvatanja ovog „delikatnog spora“. Osim toga, prema mišljenju Općinskog suda, apelaciju treba odbiti „jer je tužitelj (apelant) prevashodno povrijeđen ukidanjem pravosnažne presude“, a ne dugotrajnim rješavanjem, i „svi već pravosnažno dovršeni postupci u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama ukazuju na tužbe bez osnova, što je tužitelju (apelantu) samom poznato“, te bi usvajanjem apelacije, prema mišljenju Općinskog suda, „bilo povrijeđeno pravo na pravičan postupak i to na štetu tuženih“.

17. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da se ona odbije.

18. Vrhovni sud je dostavio spis bez izjašnjavanja na navode iz apelacije.

IV.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

V.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant u momentu podnošenja apelacije žalio da nakon više od 14 godina od podnošenja tužbe nije dobio konačnu odluku, te da se postupak vodi pred Općinskim sudom, poslije usvajanja zahtjeva za ponavljanje postupka. Ustavni sud primjećuje da je u međuvremenu donijeta prvostepena i drugostepena odluka, ali da postupak još nije okončan i da se trenutno nalazi na rješavanju pred Vrhovnim sudom. Dakle, uzimajući u obzir činjenicu da redovni sudovi još nisu donijeli odluku, te imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

25. Apelant se žali zbog neodlučivanja o njegovoj tužbi, čime mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Evropski sud je, također, ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se apelant žali na dužinu postupka od podnošenja njegove tužbe (1996. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio meritorno okončan pravosnažnom Presudom broj P-672/96 od 10. juna 1998. godine (potvrđena Presudom broj Gž-824/99 od 22. septembra 2000. godine). Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18), prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od dana podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka. Ovo stoga što redovni sudovi nisu imali „aktivan“ predmet, pa se taj period i ne može ocjenjivati u okviru apelacionih navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku.

31. Dakle, predmetni postupak pokrenut radi ustanovljenja prava vlasništva na nekretninama traje od 27. februara 2002. godine (kada je podnijet zahtjev za ponavljanje postupka) i još uvijek nije okončan, budući da se predmet nalazi na rješavanju po reviziji pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak povodom apelantove tužbe traje 10 godina i tri mjeseca i još nije okončan.

c) Analiza postupka

32. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak, u kojem je apelant tražio ustanovljenje prava vlasništva na poslovnom prostoru „Trgovke“ na Baščaršiji u Sarajevu, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja pokreće ne može smatrati naročito složenim.

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 3006/07 od 11. novembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH “broj 18/10). U tom smislu, Ustavni sud će ispitati da li postoje opravdani razlozi da, uzeto u cjelini, postupak u navedenom predmetu traje 10 godina i tri mjeseca i još nije okončan.

34. Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je drugotužena podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, Općinski sud odlučivao o prijedlogu za ponavljanje postupka (koji je, u suštini, procesne, a ne materijalne prirode) tri godine i jedan mjesec, a zatim još jednu godinu i sedam mjeseci Kantonalni sud, kada je konačno usvojen prijedlog i ukinuta pravosnažna presuda (ukupno četiri godine i osam mjeseci). Nakon toga, Općinski sud je zakazivao ročišta, te je postupak trajao tri godine i deset mjeseci do donošenja prvostepene odluke, a Kantonalni sud je riješio po apelantovoj žalbi u roku od 11 mjeseci. Predmet je trenutno na rješavanju po reviziji pred Vrhovnim sudom.

35. Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je Općinski sud opet zadužen predmetom (nakon odluke kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka), apelant u najvećem dijelu doprinio dužini trajanja postupka pred prvostepenim sudom (u trajanju od skoro četiri godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je po žalbi Kantonalni sud odlučio u relativno kratkom periodu. Stoga, kada se sagleda cjelokupna dužina postupka, uočava se da su dužini postupka doprinijeli redovni sudovi (zapravo, Općinski sud), ali i apelant koji je disponirao svojim pravima u parnici i tražio odgađanje i što kasnije zakazivanje ročišta. Međutim, (osim vremena koje je sudu bilo potrebno da odluči o ponavljanju postupka) Ustavni sud iz odgovora na apelaciju koji je dao Općinski sud, također, može zaključiti da se u konkretnom predmetu radi o pitanju o kojem je sud odlučivao u više slučajeva (koji su pravosnažno završeni), dakle, postoji i stav redovnih sudova u vezi sa istim činjenično-pravnim pitanjem kao što je apelantov predmet. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo to trebalo da bude dodatni motiv da se predmet što prije okonča (u meritumu predmeta), jer sud koji rukovodi postupkom i poznaje pravo treba da završi predmet u „razumnom roku“ uz garancije koje pruža i domaće zakonodavstvo i principi iz prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je, uzeto u cjelini, dužini postupka u većem dijelu doprinio redovni sud, i to zbog činjenice da je odlučivao o zahtjevu za ponavljanje postupka skoro pet godina, kao i zbog činjenice da sud upravlja postupkom i da je dužan da spriječi bilo koju zloupotrebu prava ili pozicije u parnici. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi upravo trebali spriječiti da postupak „nerazumno dugo traje“, zbog čega će dužinu postupka u većem dijelu pripisati postupanju redovnih sudova, posebno Općinskog suda koji je propustio da «djelotvorno kontrolira postupak» (vidi presudu Evropskog suda, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine).

36. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud je zaključio, uzimajući u obzir ukupno trajanje postupka i utvrđeno kršenje apelantovog ustavnog prava, da je svrsishodno da Vrhovnom sudu dā nalog za hitno donošenje odluke o reviziji, nezavisno od činjenice da nije razmatrao dužinu postupka pred tim sudom.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete/kompenzacija

38. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

39. Međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve okolnosti predmeta i apelantov doprinos dužini postupka, kao i činjenicu da se predmet trenutno nalazi pred Vrhovnim sudom radi odlučivanja o apelantovoj reviziji, Ustavni sud zaključuje da je dovoljna satisfakcija nalog Ustavnog suda da se postupak hitno okonča. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da je glavna svrha utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku upravno pravni lijek kojim se nalaže da se postupak hitno okonča. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, Ustavni sud zaključuje da je to u ovom predmetu dovoljno.

VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak po tužbi radi utvrđivanja prava vlasništva traje 10 godina i tri mjeseca i još nije okončan i kada odgovornost za ovakvu dužinu postupka, iako nesporno postoji i značajan doprinos apelanta, u većem dijelu snose redovni sudovi koji su propustili djelotvorno kontrolirati predmetni postupak.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3617/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio