Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3374/09 (R. T.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3374/09

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3374/09, rješavajući apelaciju Radenka Topića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačke 8 i 15, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radenka Topića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 030864 06 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 030864 06 P.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Radenka Topića podnesena protiv rješenja direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske br. 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, 04/2-126-131/08 od 10. jula 2008. godine i 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, Odluke Komisije za sprovođenje postupka certifikacije i decertifikacije ovlašćenih službenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine i Rješenja načelnika Centra javne bezbjednosti Banjaluka broj 10-05/1-125- 141/06 od 9. novembra 2006. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031828 08 P, zato što su se izmijenile pravne okolnosti.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Radenka Topića podnesena protiv rješenja direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske br. 04/2-127.2-71/09 od 21. avgusta 2009. godine i 04/2-127.1-4197/09 od 9. jula 2009.

godine, te br. 05/2-1272-54 od 18. jula 2006. godine i 05/2-1271- 2527 od 29. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: direktor policije MUP-a Republike Srpske) br. 04/2-127.2-71/09 od 21. avgusta 2009. godine, 04/2-127.1-4197/09 od 9. jula 2009. godine, 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, 04/2-126-131/08 od 10. jula 2008. godine i 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, Odluke Komisije za sprovođenje postupka certifikacije i decertifikacije ovlašćenih službenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP Republike Srpske) broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine, Rješenja načelnika Centra javne bezbjednosti Banjaluka (u daljnjem tekstu: načelnik CJB Banjaluka) broj 10-05/1-125-141/06 od 9. novembra 2006. godine, te rješenja direktora policije MUP-a Republike Srpske br. 05/2-1272-54 od 18. jula 2006. godine i 05/2-1271-2527 od 29. juna 2006. godine. Takođe, apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja postupaka u predmetima Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. P-2763/06, 71 0 P 031828 08 P i P-3740/08. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 26. marta 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 12. aprila 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, koji je, na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dostavljen apelantu 22. aprila 2010. godine.

4. Ustavni sud je dopisom od 14. marta 2011. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi informacije o tome da li je okončan postupak u predmetu broj 71 0 P 030864 06 P. Osnovni sud je 25. marta 2011. godine dostavio Ustavnom sudu tražene informacije.

5. Ustavni sud je 8. novembra 2011. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 030864 06 P. Osnovni sud je 16. decembra 2011. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

6. Takođe, Ustavni sud je dopisom od 6. marta 2012. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis broj 71 0 P 031828 08 P. Osnovni sud je 14. marta 2012. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Rješenjem direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 05/2-1271-2527 od 29. juna 2006. godine apelant je raspoređen na poslove i zadatke inspektora kriminalističke policije, Odsjek kriminalističke policije, PS Čelinac, CJB Banjaluka, počevši od 1. jula 2006. godine. Apelant je, smatrajući da je predmetnim rješenjem degradiran, izjavio prigovor protiv tog rješenja, koji je isti organ odbio kao neosnovan svojim Rješenjem broj 05/2-1272-54 od 18. jula 2006. godine. U drugostepenom rješenju je navedeno da je to rješenje konačno i da se protiv njega može pokrenuti spor u nadležnom Osnovnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja. Prema stanju spisa, apelant nije pokrenuo spor protiv tog rješenja.

9. Nakon toga, načelnik CJB Banjaluka je donio Rješenje broj 10-05/1-125-141/06 od 9. novembra 2006. godine, potvrđeno Rješenjem MUP-a Republike Srpske broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine, kojim je apelant privremeno udaljen iz MUP-a Republike Srpske, počevši od 9. novembra 2006. godine do okončanja disciplinskog, odnosno krivičnog postupka, te je određeno da mu u tom periodu pripada pravo na naknadu plate u visini od 55% od plate koju bi ostvario da se nalazio na radu.

10. Zatim je Komisija donijela Odluku o decertifikaciji apelanta broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine, kojom je utvrdila da apelant ne ispunjava uslove za rad na poslovima i zadacima sa statusom ovlašćenog službenog lica, predviđene članom 1 stav 1 tačka 4 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o certifikaciji radnika i desertifikaciji OSL MUP-a Republike Srpske broj K-B-2697-7/05 od 22. novembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), odnosno da se protiv njega ne vodi krivični postupak za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora duža od tri mjeseca i da mu pravosnažnom presudom nije izrečena mjera zabrane vršenja poziva djelatnosti ili dužnosti, dok zabrana traje. Apelant je izjavio prigovor protiv navedene odluke Komisije, koji je direktor policije MUP-a Republike Srpske odbio kao neosnovan Rješenjem broj 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine.

11. Poslije je direktor policije MUP-a Republike Srpske donio Rješenje broj 04/2- 126-131/08 od 10. jula 2008. godine, potvrđeno Rješenjem istog organa broj 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu zbog oduzimanja certifikata za rad u MUP-u.

12. Međutim, nakon toga, direktor policije MUP-a Republike Srpske je Rješenjem broj 04/2-127.1-4197/09 od 9. jula 2009. godine proglasio ništavnim svoja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu broj 04/2-126-131/08 od 10. jula 2008. godine i o odbijanju prigovora protiv tog rješenja broj 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, te Odluku Komisije o decertifikaciji apelanta broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine i svoje Rješenje o odbijanju prigovora protiv te odluke broj 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, pa je apelanta rasporedio na poslove i zadatke inspektora kriminalističke policije u PS Čelinac, CJB Banjaluka, počevši od 15. jula 2009. godine i odredio da će mu se plata odrediti prema koeficijentu 12,00, dvanaeste platne grupe, plata pripadnika policije, za poslove i zadatke inspektora u CJB-u i PS-u. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant decertifikovan na osnovu odredbi Pravilnika za koje je Ustavni sud Republike Srpske Odlukom broj U-41/08 od 1. aprila 2009. godine utvrdio da nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i zakonom, što je imalo za posljedicu i prestanak apelantovog radnog odnosa, zbog čega je odlučeno kao u izreci primjenom člana 252 tačka 5 i 253 Zakona o opštem upravnom postupku. Apelant je podnio prigovor protiv navedenog rješenja u dijelu u kom je raspoređen na poslove i zadatke inspektora kriminalističke policije u PS Čelinac, CJB Banjaluka, i u dijelu u kom mu je određen koeficijent za obračun plate. Prigovor je odbijen kao neosnovan Rješenjem direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 04/2-127.2-71/09 od 21. avgusta 2009. godine. U drugostepenom rješenju je navedeno da se protiv tog rješenja ne može izjaviti posebna žalba ali da se može pokrenuti poseban spor pred nadležnim Osnovnim sudom u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Prema stanju spisa, apelant nije pokrenuo spor protiv tog rješenja.

13. U međuvremenu, MUP Republike Srpske je donio Rješenje broj 04/2-125-340-2/06 od 13. avgusta 2009. godine, kojim je proglašeno ništavnim Rješenje načelnika CJB Banjaluka broj 10-05/1-125-141/06 od 9. novembra 2006. godine i Rješenje MUP-a broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine, s obzirom na to da je utvrđeno da je zaključkom prvostepenog disciplinskog suda obustavljen disciplinski postupak protiv apelanta zbog nastupanja zastare vođenja disciplinskog postupka.

Parnični postupak u predmetu broj 71 0 P 030864 06 P

14. U međuvremenu, odnosno 27. decembra 2006. godine, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, MUP-a Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja Rješenja načelnika CJB Banjaluka broj 10-05/1-125-141/06 od 9. novembra 2006. godine i Rješenja MUP-a Republike Srpske broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine, te vraćanja na poslove i radne zadatke inspektora za kriminalističke poslove u Odsjeku kriminalističke policije u PS Čelinac, isplate neisplaćenih umanjenih plata i neisplaćenih naknada po osnovu pozicije predsjednika Komisije za polaganje vozačkih ispita pri PS Čelinac, kao i naknade nematerijalne štete. Predmet je zaveden pod brojem P-2763/06, a kasnije je dobio broj 071-0-P-06-002-763.

15. Apelant je dopisima dostavljenim Osnovnom sudu 24. aprila 2007. i 25. januara 2008. godine urgirao zakazivanje pripremnog ročišta u konkretnom predmetu.

16. Osnovni sud je 30. januara 2008. godine dostavio predmetnu tužbu tuženoj na odgovor. Tužena je 18. februara 2008. godine dostavila odgovor na tužbu, koji je dostavljen apelantu 26. maja 2008. godine.

17. Kako je u međuvremenu došlo do promjena u činjeničnom stanju, apelant je podneskom dostavljenim Osnovnom sudu 30. septembra 2008. godine preinačio predmetnu tužbu.

18. Predmet je zaveden pod novim brojem 71 0 P 030864 06 P.

19. Osnovni sud je 14. novembra 2008. godine dostavio preinačenu tužbu tuženoj na odgovor. Tužena je 18. decembra 2008. godine dostavila odgovor na tužbu, koji je dostavljen apelantu 20. marta 2009. godine.

20. Apelant je podneskom od 1. juna 2009. godine ponovo zatražio zakazivanje pripremnog ročišta u konkretnom predmetu.

21. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 030864 06 P od 11. novembra 2009. godine vratio apelantu tužbu od 27. decembra 2006. godine i podnesak od 30. septembra 2008. godine na uređenje u skladu sa odredbom člana 53 Zakona o parničnom postupku.

22. U međuvremenu, odnosno 22. avgusta 2008. godine, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi poništenja Rješenja direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 04/2-126-131/08 od 10. jula 2008. godine (o prestanku radnog odnosa kod tužene), te vraćanja u MUP Republike Srpske na poslove i zadatke inspektora za kriminalističke poslove u Odsjeku kriminalističke policije u PS Čelinac i isplate neisplaćenih plata. S obzirom na to da mu je u međuvremenu uručeno drugostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa broj 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, apelant je podnescima od 8. i 30. septembra 2008. godine preinačio predmetnu tužbu. Predmet je zaveden pod brojem P- 3740/08, a kasnije pod broj 71 0 P 03 8918 0 P.

23. Apelant je 18. novembra 2009. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak u kom je naveo da nije u mogućnosti da uredi tužbu u predmetu broj 71 0 P 030864 06 P na način na koji je to od njega zahtijevano rješenjem od 11. novembra 2009. godine, jer u odnosu na odluke na osnovu kojih mu je prestao radni odnos već teče parnica pred istim sudom u predmetu broj 71 0 P 03 8918 0 P, pa je predložio da se parnice br. 71 0 P 03 8918 0 P i 71 0 P 030864 06 P spoje radi zajedničkog raspravljanja.

24. Osnovni sud je na pripremnom ročištu od 2. marta 2010. godine usvojio apelantov prijedlog, spojio parnice br. 71 0 P 03 8918 0 P i 71 0 P 030864 06 P i odredio da će se daljnji jedinstveni postupak voditi pod brojem 71 0 P 030864 06 P. Na predmetnom ročištu sud je konstatovao da apelantova tužba iz predmeta broj 71 0 P 03 8918 0 P nikada nije dostavljena tuženoj na odgovor, zbog čega joj je uručena neposredno na tom ročištu i ostavljen joj je zakonom propisan rok za dostavljanje odgovora na tužbu, dok je apelantu naloženo da uredi jedinstvenu tužbu.

25. Apelant je 16. marta 2010. godine dostavio podnesak kojim je uredio tužbu, koji je 23. marta 2010. godine dostavljen tuženoj na odgovor. Tužena je 30. marta 2010. godine dostavila odgovor na uređenu tužbu koji je dostavljen apelantu.

26. Tri pripremna ročišta zakazana u Osnovnom sudu u periodu od 20. aprila do 14. juna 2010. godine nisu održana i to: ročište od 20. aprila 2010. godine zbog nepostojanja procesnih uslova za njegovo održavanje; ročište od 4. juna 2010. godine zbog toga što je sud konstatovao da činjenični navodi iz apelantovih podnesaka od 16. marta i 20. aprila 2010. godine nisu u skladu sa navodima iz tužbe, pa je apelantu naloženo da ih uskladi; dok ročište od 14. juna 2010. godine nije održano na prijedlog apelantovog punomoćnika, sa kojim se tužena saglasila. Nakon toga, pripremno ročište je održano 29. jula 2010. godine.

27. Osnovni sud je u periodu od 18. oktobra 2010. godine do 11. marta 2011. godine zakazao pet ročišta za glavnu raspravu, od kojih nije održao dva ročišta i to zbog nepostojanja procesnih uslova za njihovo održavanje, dok je ostala tri ročišta održao.

28. Nakon toga, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 030864 06 P od 11. aprila 2011. godine, kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

29. Apelant je 20. aprila 2011. godine podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda.

30. Spis predmeta je 17. juna 2011. godine dostavljen Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na postupanje povodom žalbe.

31. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 030864 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 030864 06 P od 11. aprila 2011. godine u dijelu u kom je odbačena apelantova tužba za isplatu naknade troškova disciplinskog postupka i u dijelu u kom je odlučeno o troškovima parničnog postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

32. Spis je vraćen Osnovnom sudu 25. novembra 2011. godine. Prema stanju spisa, postupak pred tim sudom je još uvijek u toku.

Postupak u predmetu broj 71 0 P 031828 08 P

33. Apelant je 9. jula 2008. godine podnio tužbu Okružnom sudu za pokretanje upravnog spora protiv Rješenja direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njegov prigovor podnesen protiv Odluke Komisije broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine.

34. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-U-08-000 643 od 2. septembra 2008. godine odbacio predmetnu tužbu i odredio da se predmet ustupi Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na postupanje, uz konstataciju da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno o stvari za koju je obezbijeđena zaštita u parničnom postupku pred redovnim sudom, zbog čega nema razloga za vođenje upravnog spora.

35. Spis predmeta je 8. septembra 2008. godine dostavljen na postupanje Osnovnom sudu i zaveden je pod brojem 71 0 P 031828 08.

36. Apelant je podneskom od 29. maja 2009. godine preinačio tužbu tako što je zatražio da se ponište Odluka Komisije broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine i Rješenje direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, te da se naloži tuženoj da mu putem Komisije izda certifikat za rad u policiji i prizna mu sva zakonska prava koja mu pripadaju po osnovu takvog certifikata.

37. Apelant je 4. novembra 2010. godine dostavio podnesak o povlačenju tužbe u konkretnom predmetu, navodeći da su osporene odluke poništene nakon pokretanja parnice.

38. S obzirom na to da se tužena saglasila sa povlačenjem tužbe, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 031828 08 P od 17. decembra 2010. godine, kojim je tužba povučena. Kako parnične stranke nisu podnijele žalbe protiv predmetnog rješenja, to rješenje je postalo pravosnažno 10. januara 2011. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 st. 1 i 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je u periodu od četiri godine obavljao poslove pomoćnika komandira za javni red i mir u PS Čelinac, te da je trebalo da napreduje u službi s obzirom na to da je njegov rad ocjenjivan najvišom ocjenom. Međutim, tvrdi da je umjesto toga rješenjem direktora policije od 29. juna 2006. godine degradiran, jer je raspoređen na poslove i zadatke inspektora kriminalističke policije u Odsjeku za suzbijanje kriminaliteta u PS Čelinac, na kojim poslovima su mu neposredni rukovodioci bila lica sa nižom stručnom spremom od njegove, što smatra da je bilo u suprotnosti sa važećim propisima i ponižavajuće za njega. Dalje, tvrdi da je privremeno udaljenje iz MUP-a na osnovu rješenja od 9. novembra 2006. godine rezultat diskriminacije, te ponižavajućeg i nezakonitog ponašanja tadašnjeg direktora policije i načelnika CJB Banjaluka. Sem toga, ističe da su rješenja o njegovom privremenom udaljenju iz MUP-a od 9. novembra 2006. godine i 4. decembra 2006. godine proglašena ništavnim, ali da (do dana podnošenja apelacije) nije otklonjena niti jedna pravna posljedica koju su ta rješenja proizvela. Takođe, žali se da su nezakonite i diskriminacione odluke o njegovoj decertifikaciji od 2. juna 2008. godine i 24. juna 2008. godine i o prestanku radnog odnosa od 10. jula 2008. godine i 18. avgusta 2008. godine, te ističe da su te odluke proglašene ništavnim rješenjem direktora policije od 9. jula 2009. godine, ali da je nejasno zašto direktor policije nije odmah postupio povodom Odluke Ustavnog suda broj U-41/08 od 1. aprila 2009. godine, na što je bio obavezan. Apelant se žali da je rješenjem od 9. jula 2009. godine raspoređen na poslove inspektora kriminalističke policije u PS Čelinac, dok su na rukovodećim mjestima u PS Čelinac kao njegovi neposredni rukovodioci zaposlena lica koja imaju nižu stručnu spremu od njegove, što smatra apsolutnom diskriminacijom i nezakonitom radnjom.

40. Apelant tvrdi da je 27. decembra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o njegovom privremenom udaljenju iz MUP-a, koja je zavedena pod brojem P-2763/06, te da je 8. jula 2008. godine podnio tužbu zbog poništenja odluka o njegovoj decertifikaciji, koja je u Osnovnom sudu zavedena pod brojem 71 0 P 031828 08 P, kao i da je 22. avgusta 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, koja je zavedena pod brojem P-3740/08. Međutim, tvrdi da Osnovni sud niti u jednom od tih predmeta nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u svrhu procesuiranja tužbe (do dana podnošenja apelacije), iako se u konkretnim slučajevima radi o radnim sporovima koji su hitne prirode, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

41. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije povrijedio apelantova prava jer je predmet broj 71 0 P 030864 06 P uzeo u rad u skladu sa hronološkim redom prema datumu kada je tužba podnesena i da u ranijem periodu nije imao mogućnost da zakaže ročište u tom predmetu jer je u radu imao mnogo predmeta u kojima su tužbe podnesene mnogo ranije od 2006. godine.

V.Relevantni propisi

42. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

45. Član 16 stav 4 tačke 8 i 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

8. ako su se izmijenile pravne okolnosti;

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući po zakonu.

a) Dopustivost u odnosu na rješenja direktora policije MUP-a Republike Srpske br. 04/2-1272-75/08 od 18. avgusta 2008. godine, 04/2-126-131/08 od 10. jula 2008. godine i 04/2-111-55-1/08 od 24. juna 2008. godine, Odluku Komisije broj S/M-111-55/08 od 2. juna 2008. godine; Rješenje MUP-a Republike Srpske broj 05/2-125-340/06 od 4. decembra 2006. godine i Rješenje načelnika CJB Banjaluka broj 10-05/1-125-141/06 od 9. novembra 2006. godine, kao i u odnosu na dužinu trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 031828 08 P

46. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih odluka, smatrajući da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 st. 1 i 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj 71 0 P 031828 08 P. Međutim, imajući u vidu da su navedene odluke proglašene ništavnim Rješenjem direktora policije MUP-a Republike Srpske broj 04/2- 127.1-4197/09 od 9. jula 2009. godine i Rješenjem MUP-a Republike Srpske broj 04/2-125- 340-2/06 od 13. avgusta 2009. godine, kao i da je apelant nakon podnošenja apelacije povukao tužbu u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 031828 08 P, Ustavni sud zaključuje da je u međuvremenu došlo do izmijenjenih pravnih okolnosti zbog kojih je bespredmetno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda.

b) Dopustivost u odnosu na rješenja direktora policije MUP-a Republike Srpske br. 04/2-127.2-71/09 od 21. avgusta 2009. godine i 04/2-127.1-4197/09 od 9. jula 2009. godine, te 05/2-1272-54 od 18. jula 2006. godine i 05/2-1271-2527 od 29. juna 2006. godine

47. Apelant, takođe, smatra da su prvostepenim rješenjima direktora policije MUP-a Republike Srpske br. 05/2-1271-2527 od 29. juna 2006. godine i 04/2-127.1-4197/09 od 9. jula 2009. godine, kojima je raspoređen na poslove i zadatke inspektora kriminalističke policije u PS Čelinac, CJB Banjaluka, i drugostepenim rješenjima istog organa br. 05/2- 1272-54 od 18. jula 2006. godine i 04/2-127.2-71/09 od 21. avgusta 2009. godine, kojima su prvostepena rješenja potvrđena, povrijeđena njegova prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 st. 1 i 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

48. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

49. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu protiv navedenih rješenja koje osporava apelacijom. Međutim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu a da prethodno nije tužbom pokrenuo postupak pred nadležnim sudom protiv tih rješenja, te samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, budući da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

50. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačke 8 i 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko su se izmijenile pravne okolnosti, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

c) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 030864 06 P

51. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

52. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što Osnovni sud od dana podnošenja tužbi u predmetima br. P-2763/06 i P-3740/08 (u kojima je došlo do spajanja postupka i daljnji jedinstveni postupak je vođen pod brojem 71 0 P 030864 06 P) nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u svrhu procesuiranja tužbi, iako se radilo hitnim postupcima. Predmetni postupak se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, nalazi u fazi ponovnog postupka pred Osnovnim sudom. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija u tom dijelu nije dopustiva.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u tom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

54. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupaka povodom njegovih tužbi u predmetima br. P-2763/06 i P-3740/08 povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

55. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

57. Sem toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

58. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

59. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni postupak tako što je 27. decembra 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu (zavedenu pod brojem P-2763/06, kasnije pod brojem 071-0-P-06-002-763 i najzad pod brojem 71 0 P 030864 06 P) protiv tužene radi poništenja rješenja o privremenom udaljavanju iz MUP-a Republike Srpske, ostvarenja drugih prava iz radnog odnosa i naknade nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da je apelant 22. avgusta 2008. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i ostvarenja prava iz radnog odnosa (koja je zavedena pod brojem P-3740/08, a kasnije pod brojem 71 0 P 03 8918 0 P). Osnovni sud je na ročištu održanom 2. marta 2010. godine odlučio da spoji postupak u navedenim predmetima i odredio da će se jedinstvena parnica voditi pod brojem 71 0 P 030864 06 P. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 11. aprila 2011. godine donio prvostepenu presudu koja je djelimično ukinuta Presudom Okružnog suda od 31. oktobra 2011. godine i predmet je u tom dijelu vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Dakle, predmetni postupak traje već više od pet godina i još uvijek nije okončan.

c) Analiza dužine trajanja postupka

60. U konkretnom slučaju se radi o sporu iz radnog odnosa za koji se ne može zaključiti da je naročito složen, kako u činjeničnom, tako i u pravnom smislu, da bi opravdao trajanje postupka od pet godina i oko tri mjeseca. Sem toga, Ustavni sud je mišljenja da je taj spor od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom na to da su predmet spora poništenje rješenja koja su se odnosila na apelantov radnopravni status i apelantova potraživanja po osnovu primanja iz radnog odnosa,, što objektivno predstavlja činjenice koje su važne za svako lice.

61. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud zapaža da je apelant u nekoliko navrata preinačavao i uređivao tužbu u predmetnom postupku i to, prije svega, zbog promjene činjeničnog stanja u konkretnom predmetu i zbog spajanja postupka. Međutim, Ustavni sud konstatuje da se takvo apelantovo ponašanje ne može tretirati kao njegov subjektivni doprinos dužini trajanja postupka, već da je riječ o objektivnim okolnostima koje su u manjoj mjeri uticale na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka bio aktivan, te da je samo jedno ročište zakazano pred Osnovnim sudom odloženo na zahtjev njegovog punomoćnika, kao i da je apelant u nekoliko navrata, u periodima kada je Osnovni sud bio pasivan, nastojao ubrzati postupak putem urgencija koje je dostavio tom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

62. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud tužbu od 27. decembra 2006. godine dostavio tuženoj na odgovor tek 30. januara 2008. godine, dakle tek nakon više od godinu dana od njenog podnošenja i znatno van zakonom propisanog roka za dostavu tužbe, te da je tužbu od 22. avgusta 2008. godine dostavio tuženoj tek na pripremnom ročištu od 2. marta 2010. godine, dakle nakon godinu dana i šest mjeseci nakon njenog podnošenja i takođe znatno van zakonom propisanog roka za dostavu tužbe. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, nakon što je apelant podneskom od 30. septembra 2008. godine preinačio tužbu podnesenu 27. decembra 2006. godine, taj podnesak prvo dostavio tuženoj na odgovor, da bi 11. novembra 2009. godine, dakle nakon više od godinu dana od dana prijema podneska kojim je preinačena tužba, donio rješenje kojim je apelantu vratio tužbu od 27. septembra i podnesak od 30. septembra 2008. godine na ispravku i dopunu u skladu sa članom 53 Zakona o parničnom postupku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dao nikakvo obrazloženje za takvo svoje postupanje. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je postupak povodom predmetnih tužbi spojen, bio aktivan u konkretnom postupku, ali da je prvostepenu presudu donio 11. aprila 2011. godine, dakle tek nakon četiri godine i oko tri mjeseca od dana podnošenja prve tužbe. Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije ničim opravdao ovako dugo trajanje postupka, koji je po zakonu određen kao hitan, sem velikim brojem predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom, što Ustavni sud ne može uzeti u obzir kao relevantnu opravdavajuću okolnost, imajući u vidu da je ovaj predmet zakonom propisan kao hitan kao i njegov značaj za apelanta. I na kraju, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda Osnovnog suda djelimično ukinuta presudom Okružnog suda od 31. oktobra 2011. godine i da je predmet vraćen prvostepenom sudu, te da je ponovni postupak pred tim sudom još uvijek u toku.

63. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u sporu koji je apelant pokrenuo i koji je po zakonu određen kao hitan, prije svega zbog ponašanja Osnovnog suda za koje nije ponuđeno niti jedno razumno obrazloženje i opravdanje, ni nakon više od pet godina od podnošenja tužbe nije donesena konačna odluka. VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada postupak u sporu iz radnog odnosa traje više od pet godina i još uvijek je u toku pred Osnovnim sudom koji nije ponudio opravdane razloge i argumente za ovako dugo trajanje postupka koji je po zakonu hitan.

65. Na osnovu člana 16 stav 4 tačke 8 i 15 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3374/09 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio