Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/09 (E. T.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1085/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1085/09, rješavajući apelaciju Ermine Tahirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermine Tahirović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 530 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-07-000030 od 14. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1513/05 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ermina Tahirović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 9. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 530 od 12. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-07-000030 od 14. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1513/05 od 24. oktobra 2006. godine. Apelantica je 14. aprila 2009. godine i 11. novembra 2009. godine, te 3. februara 2011. godine i 18. aprila 2011. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1513/05 od 24. oktobra 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 18. novembra 1994. godine u Banjoj Luci između apelanticinog prednika Abdulrezaka Smajlagića (u daljnjem tekstu: prednik) i tuženog Stojana Gačića (u daljnjem tekstu: tuženi), ovjeren 18. novembra 1994. godine u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-4680/94, te da se tuženi obaveže da trpi da se briše, a apelantica da se uknjiži kao vlasnik 1/1 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. broj 8373 k.o. Banja Luka, odnosno posjednik sa 1/1 dijela nekretnina u p.l. broj 1266 k.o. Banja Luka IV i da te nekretnine slobodne od svih lica i svojih stvari preda apelantici u posjed uz istovremenu obavezu apelantice da trpi da se briše, a tuženi uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela nekretnina upisanih u zk. ul. broj 3361 k.o. Zenica, odnosno kao posjednik nekretnina u p.l. broj 670 k.o. Zenica II i da mu te nekretnine preda u posjed, uz naknadu troškova parničnog postupka. Predmetnom presudom apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.500,00 KM.
3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud u dokaznom postupku proveo dokaze čitanjem materijalnih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju te presude, među kojim i čitanjem apelanticine izjave sa ročišta od 18. decembra 2001. godine na kojem je saslušana kao svjedok i izjave tuženog date na istom ročištu, te saslušanjem apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka J. D., E. T., I. D. i S. J. Osnovni sud je konstatirao da je među parničnim strankama nesporno da je između apelanticinog prednika i tuženog zaključen ugovor o zamjeni nekretnina, koji je ovjeren u tom sudu i koji je izvršen uzajamnom predajom u posjed zamijenjenih nekretnina nakon zaključenja tog ugovora i to 1994. godine, kao i to da su se apelanticin prednik i tuženi uknjižili u zemljišnim knjigama kao vlasnici na zamijenjenim nekretninama. Međutim, konstatirao je da je među parničnim strankama sporno da li je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan s obzirom na to da je zaključen za vrijeme ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, odnosno da li je zaključen dobrovoljno.
4. Osnovni sud je zaključio da nisu svi ugovori koji su zaključeni u periodu ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti apsolutno ništavi po sili zakona pa ni konkretan ugovor, te je ocijenio da taj ugovor nije rezultat konkretne prinude usmjerene prema apelanticinom predniku od tuženog ili trećih lica. Osnovni sud je naveo je da je iz apelanticinog iskaza i iskaza tuženog utvrdio da tuženi u početku nije bio ni zainteresiran da sa apelanticinim prednikom zaključi predmetni ugovor, jer je apelantica na ročištu za glavnu raspravu izjavila da zna da se tuženom nije svidjela njihova kuća (kuća njenog oca) zbog veličine, te da je također izjavila da ne zna koliko su trajali pregovori između njenih roditelja i tuženog jer je tuženi bio taj koji se „predomišljao“ u vezi sa zamjenom. Također, Osnovni sud je naveo da je svjedokinja E. T., apelanticina svekrva, u svojoj izjavi potvrdila navode tuženog koji je izjavio da je duže vremena tražio nekretnine za zamjenu ali da nije mogao da ih nađe, te da je izjavila da u vezi sa zamjenom nije bilo pritisaka, da je tuženi živio mjesec dana kod Smajlagića, da su se dobro slagali, te smatrali prijateljima i da im je tuženi pomogao oko selidbe jer je i ona sa apelanticinim prednicima odselila za Zenicu.
5. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Također, istakao je da član 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/03; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene), kao specijalan propis za sve ugovore zaključene u navedenom periodu, proširuje razloge apsolutne ništavosti tako što dobrovoljnost kao manu volje svrstava u razloge apsolutne ništavosti, s tim što se dobrovoljnost, po mišljenju tog suda, ne može tumačiti isključivo kao mana volje uslijed rata kao opće situacije, već da se ima tumačiti sa aspekta odnosa ugovornih strana u toj općoj situaciji, kao i ponašanjem ugovornih strana nakon zaključenja ugovora sa mogućnošću konvalidacije elemenata dobrovoljnosti kao voljnog elementa u stupanju u ugovorne odnose. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina zakonit i da ispunjava formu za takvu vrstu ugovora shodno odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, po mišljenju tog suda, da bi ugovor o zamjeni zaključen za vrijeme ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, tačnije u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, sa aspekta nepostojanja dobrovoljnosti imao uvjete za utvrđenje apsolutne ništavosti potrebno je da se ispune određeni uvjeti. Prema mišljenju Osnovnog suda, potrebno je da se nekretnine nalaze na teritoriji zahvaćenoj ratom, da se vlasnici tih nekretnina nalaze na istom području i da je druga ugovorna strana svjesna činjenice da se ugovor zaključuje pod prisilom. Pri tome, Osnovni sud je naveo da se prisila treba tumačiti kao subjektivni strah u određenim općim okolnostima i kao element volje stupanja u određene ugovorne odnose sa mogućnošću konvalidacije elementa dobrovoljnosti sa aspekta postojanja subjektivnog straha u momentu zaključenja spornog ugovora.
6. Osnovni sud je zaključio da je apelanticin prednik svoju volju za stupanje u ugovorni odnos potvrdio tako što je na osnovu njegovog zahtjeva od 11. marta 1998. godine doneseno rješenje kojim je uknjiženo pravo vlasništva na nekretninama tuženog u korist apelanticinog prednika i to pet godina nakon potpisivanja spornog ugovora, te tri i po godine nakon prestanka rata i stanja neposredne ratne opasnosti. Osnovni sud je konstatirao da to potvrđuje i činjenica da apelanticin prednik za života nije podnio tužbu protiv tuženog, već da je to učinila njegova supruga nakon njegove smrti, iako je po dolasku u Zenicu neposredno nakon zaključenja spornog ugovora napisala pismo tuženom kojim je izrazila zadovoljstvo tom zamjenom. Također, Osnovni sud je zaključio da činjenicu da je predmetni ugovor rezultat slobodnih i saglasnih volja ugovornih strana potvrđuje i tačka 11. ugovora kojom je jasno precizirano da je taj ugovor rezultat slobodnih i saglasnih volja, da se ugovorne strane odriču prava da ga iz bilo kojeg razloga pobijaju, da ispravu u znak punovažnosti potpisuju i potpis ovjeravaju u sudu. Osnovni sud je konstatirao da to opovrgava navode iz tužbe i izjave apelantice date na ročištu da je postojao usmeni dogovor između njenih roditelja i tuženog da se odmah po završetku rata i ratnih djelovanja svako vrati na svoje i da je u pitanju sporazum privremenog karaktera.
7. Iz izloženog, Osnovni sud je zaključio da je tuženi provedenim dokazima dokazao da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen dobrovoljno i kao rezultat slobodne volje ugovornih strana, nakon dužih pregovora između ugovornih strana i provjere stanja na nekretninama koju je izvršio brat apelanticinog prednika koji i danas živi u Zenici i koji je, dok je tuženi živio u Zenici, ponudio tuženom za zamjenu predmetne nekretnine. Osnovni sud je, također, konstatirao da je i svjedok S. J. izjavio da mu je brat apelanticinog prednika nudio nekretnine apelanticinog prednika za zamjenu, ali da nije prihvatio ponuđene nekretnine jer mu nisu odgovarale. Ocijenio je da iz toga proizlazi da predmetni pravni posao nije bio zaključen nabrzinu i bez razmišljanja u želji da se spašava živa glava i dobije bilo što za svoju imovinu, što se može zaključiti iz izjave svjedoka I. D. Osnovni sud je zaključio da je na osnovu svih navedenih dokaza utvrđeno da apelantica nije dokazala da je njen prednik zaključio ugovor pod prinudom i da su dati razlozi zbog kojih postojanje općih okolnosti samo za sebe nije dovoljno za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni. Također, istakao je da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i ostale istaknute činjenice i izvedene dokaze, ali da ih nije posebno obrazložio jer su bez utjecaja na drugačiju odluku suda.
8. Apelantica je podnijela žalbu protiv Presude Osnovnog suda P-1513/05 od 24. oktobra 2006. godine, koju je Okružni sud odbio svojom Presudom broj 011-0-GŽ-07-000030 od 14. marta 2007. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, Okružni sud je konstatirao da iz cjelokupnog toka prvostepenog postupka proizlazi jasan zaključak da su se apelanticin prednik i tuženi odlučili na razmjenu nekretnina poslije više pregovora i dužeg perioda, i to tako što je tuženi bio taj koji se ustezao od zaključenja ugovora zbog toga što su njegove nekretnine bile kvalitetnije od nekretnina apelanticinog prednika, te da to potvrđuje i pismo apelanticine majke u kojem se zahvaljuje tuženom na učinjenoj razmjeni i smatra da su oni tom razmjenom dobili vrlo kvalitetne nekretnine u posjed. Dalje, naveo je da je nesporna činjenica da je apelanticin prednik u ratnim uvjetima kao pripadnik bošnjačkog naroda u Banjoj Luci trpio strah i neizvjesnost, kao i svi ostali građani bošnjačke nacionalnosti, što je bilo izazvano općom nesigurnošću u tom vremenu. Okružni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 552 ZOO-a propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega vlasništvo neke stvari i da mu je u tu svrhu preda. Zatim, naveo je da je članom 26. ZOO-a propisano da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uvjet da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, te da je članom 28. stav 2. istog zakona propisano da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Osim toga, Okružni sud je citirao član 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te je istakao da odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača svaki ugovor čini ništavim.
10. Okružni sud je konstatirao da se apelantica u predmetnom postupku poziva na odsustvo dobrovoljnosti i nedostatka slobodno izražene volje, koje temelji na tvrdnjama da je njen prednik imao strah i posebne subjektivne okolnosti koje su apsolutno utjecale na njegovu volju da pristupi zaključenju predmetnog ugovora. U vezi s tim, istakao je da sud mora u svakom konkretnom slučaju utvrditi da li je kod ugovarača postojala slobodno izražena volja i da li je ta volja bila slobodno izražena za zaključenje ugovora. Okružni sud je primijetio da je apelantica u toku postupka isticala da su njenom ocu u toku rata dolazili ljudi srpske nacionalnosti koje su slali iz mjesne zajednice i koji su razgledali njihovu kuću i da se zbog toga osjećao nesigurnim. Međutim, konstatirao je da takav način postupanja nije bio izražen samo prema apelanticinom ocu već i prema drugim licima bošnjačke nacionalnosti, te je zaključio da apelantica nije ukazala ni na jednu činjenicu da je u tim „dolascima“ njenom ocu neko prijetio, napao ga ili na bilo koji drugi način objektivnom prijetnjom utjecao na njega da se osjećao u toj mjeri nesigurnim da želi razmijeniti svoju nekretninu. Okružni sud je, dalje, zapazio da je apelantica također navela da je jednom prilikom policija privela njene roditelje kada su išli u kupovinu, navodno radi ispitivanja odakle im novac. Međutim, zaključio je da apelantica, osim svog iskaza, te navode nije dokazala niti jednim materijalnim dokazom, bilo u vidu policijskog zapisnika, ili potvrde o oduzimanju predmeta. Pored toga, istakao da je apelantica, i u situaciji da se to desilo, trebala dokazati da je privođenje bilo protivno zakonskom postupanju policije i usmjereno na apelanticine roditelje kao Bošnjake sa namjerom njihovog prestrašivanja kako bi napustili Banju Luku.
11. Okružni sud je primijetio da je apelantica navela da im je bačena bomba u dvorište, te je zaključio da je to vrlo bitna činjenica koja je mogla da utječe na volju njenog prednika da pristupi zaključenju predmetnog ugovora. Međutim, zapazio je da je apelantica bila van Banje Luke u vrijeme kada se taj navodni događaj desio i nije bila očevidac tog događaja. Shodno tome, zaključio je da je taj njen navod trebao biti potvrđen drugim dokazima, te je primijetio da je apelantica to namjeravala dokazati iskazima drugih svjedoka. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je svjedok J. D. istakao da je sa apelanticom u bliskom srodstvu i da ima kuću preko puta apelanticinog prednika, ali da, koliko je njemu poznato, nije bilo direktnih napada na kuću njenog oca, mada ne spori činjenicu da su ulicom prolazila naoružana lica koja su pucala iz vatrenog oružja pri povratku sa ratišta, ali da to ne ukazuje da su pucali na predmetnu kuću imajući u vidu da se radi o osobi bošnjačke nacionalnosti i sa namjerom da ga prestraše. Okružni sud je istakao da je taj svjedok na direktno pitanje o bacanju eksplozivne naprave na kuću apelanticinog prednika istakao da on jeste čuo da je u blizini, a možda i u dvorištu bačena bomba. Međutim, Okružni sud je zaključio da je potpuno nelogično da svjedok koji ima kuću preko puta kuće apelanticinog prednika ne zna sa potpunom sigurnošću da li je bomba bačena ili ne, već da je to čuo. Okružni sud je konstatirao da bi, nasuprot tome, bilo potpuno logično da je taj svjedok sutradan otišao da se raspita kod apelanticinog prednika o bačenoj bombi i da sa sigurnošću zna za tu činjenicu ako se taj događaj zaista desio, s obzirom na to da se radi o neposrednim komšijama. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da iskaz navedenog svjedoka ne predstavlja objektivan i potpuno siguran iskaz o tom događaju. Također, Okružni sud je naveo da, pogotovo kada se uzme u obzir i iskaz svjedoka I. D., koji je također stanovao u blizini apelanticinog prednika i koji je izjavio da mu nije ništa poznato o bilo kakvim direktnim pritiscima na apelanticinog prednika, niti o bacanju bombe na njegovu kuću, logičan zaključak je da apelantica tu činjenicu nije dokazala van razumne sumnje. Pored toga, Okružni sud je konstatirao da je čak i svjedokinja E. T., apelanticina svekrva, koja je zajedno sa apelanticinim prednikom iselila iz Banje Luke i živjela u razmijenjenoj kući u Zenici do maja 1995. godine, o događaju bacanja bombe izjavila „da je čula da je valjda bačena eksplozivna naprava“. Međutim, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tazbinskom srodstvu i da je ta svjedokinja zajedno sa apelanticinim roditeljima napustila Banju Luku i oko šest mjeseci sa njima živjela u Zenici, Okružni sud je zaključio da je i ta svjedokinja morala znati za taj događaj jer bi svakako bio prepričavan između apelanticinih roditelja i nje. Međutim, konstatirajući da ta svjedokinja nije imala pouzdano saznanje o tom događaju, odnosno čula je da je valjda bačena bomba, te da drugi dokazi koje je apelantica ponudila nisu dokazali navode tog događaja, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se taj događaj nije ni desio. Također, konstatirao je da je sve ostalo što je apelantica navodila predstavljalo opće objektivne okolnosti, ali nije dokazala postojanje niti jedne stvarne subjektivne okolnosti koja bi svojim intenzitetom mogla da utječe na slobodu izražavanja volje za zaključenje ugovora.
12. Okružni sud je, također, istakao da je potpuno nesporna činjenica da je u toku rata bilo daleko više ugovora o razmjeni i prodaji nekretnina na relaciji Banja Luka – Zenica, nego u godinama prije rata, što je bilo uvjetovano općom ratnom situacijom i željom ljudi da potraže određenu sigurnost u onim područjima gdje bi predstavljali većinski narod, ali da je sudska praksa zauzela stanovište da opće objektivne ratne okolnosti, bez postojanja konkretnih ozbiljnih subjektivnih elemenata koji utječu na volju ugovornih strana, same po sebi ne dovode do ništavosti ugovora. Pored toga, Okružni sud je naveo da je u žalbi pravilno primijećeno da se ne može smatrati da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan samo zbog toga što su ugovorne strane kod zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina stavile odredbu da se odriču prava na pobijanje ugovora, zbog toga što i sam sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora. Međutim, ocijenio je da sama odluka prvostepenog suda da odbije tužbeni zahtjev nije zasnovana na odredbi koja je sadržana u ugovoru, već da je prvostepeni sud dao jasne, objektivne i razložne razloge zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti za ništavost ugovora.
13. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-000030 od 14. marta 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 530 od 12. februara 2009. godine.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da se sloboda izražavanja volje ugovarača sastoji u podudarnosti njihovih volja u pogledu predmeta i cilja ugovora. Da bi volja ugovornih strana bila pravno relevantna, ona mora biti izjavljena i mora postojati saglasnost između izjavljene i stvarne volje za zasnivanje ugovornog odnosa. Vrhovni sud je naveo da svaka ugovorna strana koje se poziva na nepodudarnost tih volja, dužna je da to dokaže pravno relevantnim dokazima i činjenicama. Međutim, konstatirajući da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala postojanje te nesaglasnosti, odnosno nije dokazala postojanje subjektivnih okolnosti koje bi mogle kod njenog prednika utjecati na slobodu izražavanja volje za zaključivanje predmetnog ugovora, Vrhovni sud je prihvatio utvrđenje i pravni zaključak drugostepenog suda u pogledu slobodno izražene volje, odnosno dobrovoljnosti apelanticinog prednika za zaključenje predmetnog ugovora.
15. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je do povrede navedenih prava došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova. Naime, apelantica smatra da redovni sudovi nisu uzeli u obzir objektivne i subjektivne okolnosti koje su utjecale na volju njenog prednika da zaključi osporeni ugovor i da su proizvoljno zaključili da je zaključenje spornog ugovora bilo rezultat slobodne volje njenog prednika. Također, apelantica navodi da je Osnovni sud u konkretnom predmetu izveo dokaze, između ostalog, i saslušanjem sedam svjedoka, ali da je u obrazloženju svoje presude spomenuo samo izjave tri svjedoka i to apelantice, E. T. i I. D., koje su „veoma kratke i krivo interpretirane“, dok izjave ostalih svjedoka uopće nije spomenuo, niti je ocijenio subjektivne okolnosti koje su utjecale na njenog prednika da zaključi sporni ugovor, te smatra da nije dao jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku. Navodi da je taj sud „sa naklonošću“ prihvatao izjave tuženoga, koji uopće nije osporavao izjave apelanticinih svjedoka. Također, navodi da je taj sud kao ključne dokaze uzeo pismo apelanticine majke koje je, kako tvrdi, njena majka napisala na nagovor tuženikove supruge nakon smrti svog muža, te član 11. spornog ugovora o zamjeni u kojem je navedeno da se stranke odriču prava pobijanja ugovora, iako je poznato da se niko unaprijed ne može odreći svojih neotuđivih prava. Zatim, navodi da je Okružni sud dao šire objašnjenje izjava svjedoka ali da je iz tih izjava izveo pogrešne zaključke. Smatra da je Okružni sud pogrešno zaključio da su svjedoci J. D. i E. T. posredno čuli da je odjeknula bomba u dvorištu njenih roditelja, tvrdeći da su oni izjavili „da su čuli vlastitim ušima da se to zaista dogodilo“. Dalje, navodi da se Okružni sud oglušio na izjavu svjedoka J. D., koja potvrđuje atmosferu koja je vladala među bošnjačkim narodom u Banjoj Luci, i da je dao kontradiktorno obrazloženje za svoju odluku. Također, Vrhovni sud je, kako navodi, prihvatio stanovište Okružnog suda bez davanja vlastitog obrazloženja. Apelantica se, pored toga, pozvala na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 292/06 i U 15/99 i na Presudu Vrhovnog suda broj 5/01 od 20. jula 2001. godine.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, primijenili materijalno pravo i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
20. Razmatrajući apelacione navode koji se odnose na ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su, suprotno navodima apelacije, redovni sudovi, pogotovo Okružni sud, u svojim odlukama dali jasna i logična obrazloženja za svoju ocjenu izvedenih dokaza, te primjećuje da iz osporenih odluka i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je ta ocjena bila proizvoljna. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, u odnosu na apelanticino ukazivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 292/06 i U 15/99 i na Presudu Vrhovnog suda broj 5/01 od 20. jula 2001. godine, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja i da u konkretnom slučaju navedene odluke, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu relevantne. Ustavni sud ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom, ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović