Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1624/09 (B. S.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1624/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1624/09, rješavajući apelaciju Borka Stojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Stojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 446 od 15. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001610 od 24. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-653/03 od 30. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borko Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 23. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 446 od 15. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-
Gž-07-001610 od 24. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-653/03 od 30. jula 2007. godine. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-653/03 od 30. jula 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Draško Vujić i Slavko Budimir (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi i drugotuženi) obavežu da apelantu na ime naknade štete isplate iznos od 770.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe, pa do isplate, te da mu naknade troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.560,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da se tokom postupka spornim ukazala osnovanost apelantovog potraživanja za naknadu štete, budući da su tuženi, osporavajući tužbeni zahtjev, istakli prigovor zastarjelosti potraživanja, a drugotuženi je istakao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osnovni sud je, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, ustanovio da je prigovor osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prigovor zastare potraživanje prigovor materijalnopravne prirode, jer sa zastarjelošću prestaje mogućnost da se zahtijeva ispunjenje obaveze sudskim putem, a zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, u smislu odredbe člana 360. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete na ime izgubljene zarade, penzionog i zdravstvenog osiguranja, te uništenog automobila, pa se u predmetnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastarjelosti zahtjeva na ime naknade štete. U obrazloženju je istaknuto da se zastarjelost zahtijeva na ime naknade štete, ocjenjujući na temelju odredbe člana 376. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Osnovni sud je, dalje, pojasnio da je stavom 2. citiranog člana propisano da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od nastanka štete.
3. Prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nije sporno da se štetni događaj desio u toku ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, 1991/1992. godine, te da je apelant već tada saznao za štetu, jer nije mogao da se vrati na rad u Njemačku, te je konačno saznanje imao kada mu je njemačka ambasada 27. aprila 1998. godine saopštila da se nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu za izdavanje vize. Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da tužba nije zastarjela, jer zbog straha, budući da je bio proganjan, tužbu nije mogao podnijeti ranije. U vezi sa ovim navodima, Osnovni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao prekid zastare. Osnovni sud je još pojasnio da u konkretnom slučaju nisu tekli rokovi zastarijevanja, saglasno odredbi člana 383. ZOO, zbog nesavladivih prepreka (rata i neposredne ratne opasnosti), a u vezi sa odredbom člana 1. Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/94 – posebno izdanje), i to sve do 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine RS o stavljanju van snage Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja. Prema ocjeni Osnovnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari, računajući rok od dana stupanja na snagu navedene odluke od 19. juna 1996. godine, a kod činjenice da je tužba podnesena 14. novembra 2003. godine, dakle, nakon proteka sedam godina po prestanku ratnog stanja, odnosno poslije isteka roka zastarjelosti, a na koje upućuje odredba člana 376. ZOO, to zastoj zastare i vrijeme ratnog stanja nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Osnovni sud je još istakao da protekom zakonom propisanog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO, pa se tužbeni zahtjev u tom slučaju mora odbiti.
4. Osnovni sud je istaknuti prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije ocijenio osnovanim, budući da je sve isprave na koje se apelant poziva donijelo nadležno ministarstvo, pa se drugotuženi, kao fizičko lice, ne nalazi ni u kakvom obligacionopravnom odnosu sa apelantom, te se, stoga, on ne može ni obavezati da apelantu naknadi štetu. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredaba čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001610 od 24. decembra 2007. godine žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio postavljeni tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, u smislu odredaba čl. 376. i 383. ZOO, računajući rok od dana stupanja na snagu odluke kojom je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje 19. juna 1996. godine, te je, pored toga, taj sud ustanovio da je osnovan i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, jer apelant nije dokazao da je drugotuženi u materijalnopravnom odnosu sa apelatnom, a u vezi sa mobilizacijom vojnih obveznika, budući da je isprave u vezi s tim donijelo nadležno ministarstvo.
6. Okružni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu presudu, u skladu sa odredbom člana 221. ZPP, u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, zaključio da je osporena presuda zakonita i pravilna. Okružni sud je istakao da pravilnost i zakonitost osporene odluke nisu dovedene u sumnju žalbenim navodima koji su isticani i tokom prvostepenog postupka. Dalje, žalbeni navod da je oduzeto putničko vozilo u vrijednosti u to doba 36.000,00 DEM nije dokazan, pa pozivanje svjedoka koji su naznačeni u žalbi u toj fazi postupka nije značajno za odlučivanje, budući da je apelant, u smislu odredbe člana 77. ZPP, bio dužan da najdalje na pripremnom ročištu iznese sve činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, da donese sve isprave i dokaze koje želi upotrijebiti u postupku i koje želi izvesti u toku postupka, pa pošto dokazi na koje se apelant poziva u žalbi nemaju karakter novih činjenica i novih dokaza koje apelant bez svoje krivice nije mogao ranije upotrijebiti, to se takvi dokazi ne mogu ocjenjivati u žalbenom postupku.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 446 od 15. aprila 2009. godine kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. Nakon preispitivanja nižestepenih odluka, Vrhovni sud je zaključio da su one pravilne. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 154. ZOO kojom je propisano da ko drugome uzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U obrazloženju je navedeno da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada štetnik prouzrokuje štetu namjerno i krajnjom nepažnjom, u smislu odredbe člana 158. ZOO, a šteta je, u smislu odredbe člana 155. ZOO, umanjenje nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja, te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha. Vrhovni sud je istakao da je apelant, po svemu sudeći, pretrpio određenu štetu, jer u spornom periodu nije radio u Njemačkoj i nije ostvarivao zaradu, te nije koristio svoje putničko vozilo, a vjerovatno je, po prirodi stvari, trpio i neke druge neugodnosti izazvane ratnim dešavanjima. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacija na temelju koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete, a da bi postojala odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete). Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da pri odlučivanju o naknadi štete, prije svega, treba utvrditi da je štetu uzrokovalo lice ili lica od kojih se traži naknada.
8. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi zaključak da su tuženi odgovorni za štetu koju su pretrpjeli. U vezi sa navedenim Vrhovni sud je pojasnio da su prvotuženi, kao komandant VII bataljona, i drugotuženi, kao načelnik Odsjeka Ministarstva odbrane u Prijedoru, u konkretnom slučaju potpisivanjem određenih akata vršili svoju radnu i vojnu dužnost u okviru organa za koji su radili, te da te aktivnosti nisu preduzimali kao fizička lica u svoje ime i za svoj račun. Dalje, Vrhovni sud je istakao da tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda nije utvrđen nikakav drugi materijalnopravni odnos između apelanta i tuženih koji bi tužene činio odgovornim za predmetnu štetu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na izloženo, u konkretnom slučaju povodom nastanka predmetne štete subjekti materijalnopravnog odnosa mogu biti samo apelant (kao oštećeni) i Ministarstvo odbrane Republike Srpske (kao eventualni štetnik), čiji su radnici bili tuženi, i to samo pod uslovom da je postupano suprotno zakonskim ovlaštenjima, kako to propisuje odredba člana 172. ZOO. Vrhovni sud je pojasnio da, slijedeći to, samo apelant i organ za koji su tuženi radili mogu biti subjekti ovlaštenja, odnosno obaveze iz materijalnopravnog odnosa u povodu kojeg je i došlo do predmetne parnice, pa jedino oni mogu biti subjekti procesnopravnog odnosa zasnovanog kondemnatornom tužbom za naknadu štete. Pored toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, kako se apelantov zahtjev temeljio samo na tvrdnji da su tuženi preduzimanjem radnji u okviru posla koji su obavljali za Ministarstvo odbrane Republike Srpske ograničili apelantovo kretanje, bez dokaza da u tim radnjama ima njihove subjektivne krivice (što bi ih, eventualno, u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO, činilo odgovornim za nastalu štetu) i da su upravo te radnje prouzrokovale štetu apelantu, bez čega, shodno citiranim zakonskim odredbama, nema ni obaveze za njenu naknadu. Iz svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da se navodi revizije čine neosnovanim, pa je temeljem odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci.
9. Apelacijom se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su sudovi svojim odlukama povrijedili odredbu člana 185. ZOO, jer je nisu primijenili. U navodima apelacije se opisuju događaji koji su prethodili postupku pred sudom. Apelant navodi da je od 1970. godine živio i radio u Njemačkoj, da se po izbijanju ratnih sukoba vratio u Prijedor po suprugu i djecu sa namjerom da se zajedno vrate u Njemačku. Međutim, umjesto toga, apelant je mobilisan iako je proglašen nesposobnim za vojsku 1968. godine. Apelant navodi da je tužbu usmjerio na tužene, jer je upravo tuženim, kao zaposlenicima Ministarstva odbrane, prezentovao dokaze o svojoj nesposobnosti za vojnu službu, ali tuženi nisu imali razumijevanja, pa je apelant, zbog toga, bio prisiljen da angažuje i sebe i dio svoje imovine (automobil - kombi) u vojsku, u smislu radne obaveze. Zbog navedenog, apelant je ostao bez posla u Njemačkoj, bez ličnih primanja, bez stečenih uslova za penziju, bez imovine, odnosno automobila. Prema apelantovoj ocjeni, sudovi su na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, što je pogrešno, jer posljedice štete (materijalne i nematerijalne) koja je nastala u aprilu 1992. godine apelant i danas trpi. Apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti opšti rok za zastaru potraživanju u trajanju od 10 godina, a da je period od 1992. godine do 21. novembra 1995. godine trebalo izuzeti.
10. U dopuni apelacije se navodi da apelantu tokom postupka nije pružena mogućnost izjašnjavanja, a da je kao rezultat toga pretrpio i materijalnu štetu, jer je apelant, zbog oduzimanja prava kretanja, izgubio i pravo na rad, jer se apelant nije uspio vratiti u Njemačku, gdje je radio, a oduzeta mu je i pokretna imovina (automobil i novčana sredstva). Apelant, na kraju, ističe da su razlozi zbog kojih je podnio apelaciju naknada štete kako materijalne, tako i nematerijalne.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.
14. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog proteka zakonom propisanog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete, u smislu odredaba člana 376. ZOO, imajući u vidu da je tužba podnesena u novembru 2003. godine, a da je Odluka o stavljanju van snage Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja stupila na snagu 19. juna 1996. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u svom obrazloženju osvrnuo i na procesnopravni odnos parničnih stranaka, zaključivši da tuženi, kao zaposlenici Ministarstva odbrane Republike Srpske, koji su svoju radnu obavezu vršili u okviru tog ministarstva, nisu ni mogli biti subjekti ovlaštenja, odnosno obaveze iz materijalnopravnog odnosa u povodu koje je došlo do predmetnog postupka. Posmatrajući postupak u cjelini u vezi sa apelacionim navodima koje je apelant i tokom postupka isticao, Ustavni sud ovakva obrazloženja sudova ne smatra proizvoljnim, niti iz obrazloženja sudova proizlazi da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili pogrešna, ili da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo na izjašnjavanje, kako to apelant u dopuni apelacije paušalno ističe, bez ikakvog daljnjeg pojašnjenja u čemu se ogleda ta povreda. Dalje, apelantovo pozivanje na odredbe člana 185. ZOO koje se odnose na naknadu materijalne štete Ustavni sud smatra očigledno neosnovanim, jer bi primjena navedene odredbe bila moguća samo u situaciji da je tokom postupka utvrđena odgovornost tuženih za nastalu štetu u kojem slučaju bi onda postojala obaveza suda da tuženim naloži uspostavu stanja koje je bilo prije nego je šteta nastala ili, ukoliko to nije moguće, obavezao tužene da apelantu isplate naknadu u novcu (a shodno postavljenom tužbenom zahtjevu). Apelantove prigovore da mu je, zbog oduzimanja prava na slobodu kretanja, oduzeto i pravo na rad Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, budući da se tokom parničnog postupka o tome nije ni raspravljalo s obzirom na način na koji je apelant vodio parnični postupak, odnosno vrijeme podnošenja tužbe i subjekte materijalnopravnog odnosa protiv kojih je apelant usmjerio svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović