Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1627/09 („Broding“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1627/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. godine, u predmetu broj AP 1627/09, rješavajući apelaciju „Brodinga“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brodinga“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901257 07 Rev od 19. veljače 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Broding“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Ankica Kožulj, odvjetnica iz Mostara, podnio je 22. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901257 07 Rev od 19. veljače 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901257 03 Ps od 1. prosinca 2006. godine obvezan je prvotuženi CROHERC AG d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 557.786,35 KM počevši od 1. siječnja 2000. godine do 19. lipnja 2000. godine, dok je izvan dosuđenog dijela odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Dalje, predmetnom presudom obvezana je drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantu isplati glavni dug u iznosu od 196.546,35 KM, kao i zakonsku zateznu kamatu od 19. lipnja 2000. godine do 31. listopada 2001. godine u iznosu od 71.862,19 KM, te je obvezana da na ukupan iznos tog duga od 268.408,54 KM plati zakonsku zateznu kamatu od 28. prosinca 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Također, predmetnom presudom tuženi su obvezani apelantu solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.242,50 KM.

3. Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama nesporno da je apelant kao izvođač radova sa naručiteljem-investitorom „Monitor M“ d.j.o. Grude zaključio Ugovor o gradnji broj 01/99 od 10. prosinca 1998. godine, čiji je predmet bilo izvođenje radova rekonstrukcije i sanacije skladišta naftnih derivata u Dretelju, kao i da su iste ugovorne strane 22. rujna 1999. godine zaključile Dopunu broj 1 tog Ugovora. Zatim, naveo je da je među parničnim strankama nesporno da je Sporazumom od 15. lipnja 2000. godine prvotuženi preuzeo obvezu da apelantu temeljem Ugovora o gradnji od 19. prosinca 1998. godine i temeljem prve i druge privremene situacije isplati ukupan iznos od 557.786,35 DM. Konstatirao je da među parničnim strankama nije sporno da je u sudskom registru kao zakonski zastupnik prvotuženog upisan Marko Planinić iz Čitluka, koji zastupa i predstavlja društvo bez ograničenja, osim pri sklapanju ugovora bilo koje vrste čija vrijednost prelazi 100.000,00 KM, za što mu je potrebna suglasnost osnivača. Također, konstatirao je da je među parničnim strankama nesporno da je predmetni Sporazum u ime prvotuženog potpisao ravnatelj koji nije imao ovlast za potpis tog Sporazuma, kao i da traženu suglasnost za zaključenje tog pravnog posla nije ni naknadno pribavio. Pored toga, utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je tadašnje Ministarstvo obrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO) temeljem Ugovora o cesiji od 19. lipnja 2002. godine (u presudi je na nekim mjestima navedeno da je taj Ugovor zaključen 19. lipnja 2002. godine, a na nekim da je zaključen 19. lipnja 2000. godine, dok iz dostavljene kopije predmetnog Ugovora proizlazi da je zaključen 19. lipnja 2000. godine) preuzelo obvezu od prvotuženog da apelantu isplati novčani iznos od 557.786,35 DM, kao i to da je taj ugovor u ime drugotužene (tada FMO) potpisala osoba po imenu Ivana Medić.

4. Međutim, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan pravni učinak tako zaključenog Ugovora, u smislu da apelant smatra da je zaključeni Ugovor o preuzimanju obveze veće od 100.000,00 KM valjan zbog toga što je Sporazum od 15. lipnja 2000. godine u cijelosti izvršen. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je Sporazum od 15. lipnja 2000. godine u pretežnom dijelu ispunjen na taj način što je tadašnji FMO, temeljem Ugovora o cesiji od 19. lipnja 2002. godine, preuzeo obvezu od prvotuženog da apelantu isplati iznos od 557.786,35 DM, dok je prvotuženi istim Ugovorom apelantu ustupio svoje potraživanje prema tadašnjem FMO-u. Ovim se, po mišljenju Općinskog suda, prvotuženi u cediranom iznosu oslobodio svoje obveze prema apelantu. Općinski sud je zatim konstatirao da je točan navod prvotuženog da je predmetni Sporazum u ime prvotuženog potpisao ravnatelj, bez prethodne ili naknadne suglasnosti ovlaštenog organa, zbog čega bi se taj Sporazum, prema odredbi članka 55. stavak 4. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), imao smatrati kao da nije ni zaključen. Međutim, Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne bi bilo pravično primijeniti odredbu članka 55. stavak 4. ZOO-a i utvrditi da taj Sporazum ne proizvodi pravno djelovanje zbog toga što ga je, po mišljenju tog suda, apelant u cijelosti izvršio a prvotužitelj u pretežnom dijelu.

5. Općinski sud je ocijenio da je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog koji se odnosi na naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 557.786,35 KM počevši od 1. siječnja 2000. godine pa do 19. lipnja 2000. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz odredbe članka 5. Ugovora o cesiji od 19. lipnja 2000. godine jasno vidljivo da je drugotužena odnosno FMO, preuzela samo glavni dug u iznosu od 557.786,35 DEM, dok je istim Ugovorom izričito isključeno preuzimanje drugih obveza, pa time i zateznih kamata. Shodno tome, Općinski sud je temeljem odredbe članka 277. stavak 1. ZOO-a, obvezao prvotuženog da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 557.786,35 KM, počevši od dana dospijeća tog iznosa pa do 19. lipnja 2000. godine, kada je zaključen Ugovor o cesiji kojim je tadašnji FMO od prvotuženog preuzeo dug prema apelantu u tom iznosu. Međutim, konstatirao je da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog za isplatu iznosa od 94.816,58 DEM, na ime poskupljenja materijala i opreme na uvezenu robu, i to u vidu troškova carinske evidencije, povećanja špediterskih troškova na povećanu carinsku osnovicu i na ime plaćenog poreza na usluge, ocijenivši da apelant nije prezentirao vjerodostojne dokaze na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi njegovo potraživanje prema prvotuženiku po toj osnovi u navedenom iznosu, pa je o toj činjenici presudio prema pravilu o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Općinski sud je, također, naveo da je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Naime, naveo je da su prema članku 72. stavak 2. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane koje su nastale do 1. siječnja 2006. godine. Shodno tome, našavši da je obaveza ranijeg FMO-a iz predmetnog spora nastala znatno prije 1. siječnja 2006. godine, Općinski sud je zaključio da je sasvim jasno da je za takve obveze odgovorna drugotužena. Dalje, naveo je da je drugotužena pobijala pravnu valjanost Ugovora o cesiji od 19. lipnja 2002. godine zbog toga što nadležna tijela FMO-a ne posjeduju nikakvu računovodstvenu dokumentaciju iz spornog razdoblja, „pošto je računovodstvo hrvatske komponente FMO-a vođeno u Mostaru, a dokumentacije i podaci od te komponente nisu dostupni“. Međutim, uvidom u predmetni Ugovor, Općinski sud je utvrdio da je taj Ugovor zaključen u FMO-u i da je ovjeren pečatom tog ministarstva, te je istakao da činjenica da nadležno tijelo tog ministarstva ne posjeduje nikakvu računovodstvenu dokumentaciju iz spornog razdoblja, pa ni taj Ugovor, ne može biti razlog njegove nevaljanosti, pogotovo pri činjenici da taj ugovor i drugu dokumentaciju koja nedostaje FMO-u posjeduje apelant. Osim toga, Općinski sud je konstatirao da je drugotužena upravo po osnovu Ugovora o cesiji od 19. lipnja 2002. godine djelomično izvršila obvezu plaćanja prema apelantu po drugoj privremenoj situaciji u iznosu od 361.240,00 KM, te mu je ostala u obvezi isplatiti iznos glavnice od 196.546,35 KM. Ocijenivši da drugotužena nije priložila bilo kakve dokaze da je isplatila taj iznos, Općinski sud je, temeljem odredbe članka 262. stavak 1. i članka 17. stavak 1. ZOO-a, obvezao da izvrši tu ugovornu obvezu. Pored toga, obvezao je da, temeljem odredbe članka 277. stavak 1. ZOO-a, apelantu isplati i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 71.862,19 KM, počevši od 19. lipnja 2000. godine, kada je iznos dijela glavnice dospio za plaćanje, do 31. listopada 2001. godine, kada je taj iznos konačno uplaćen, te je drugotuženu na temelju iste zakonske odredbe obvezao da na ukupan iznos duga od 268.408,54 KM (glavnica u iznosu od 196.546,35 KM + uglavničeni dio kamate od 71.862,19 KM) plati zakonsku zateznu kamatu od 28. prosinca 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.

7. Protiv Presude Općinskog suda broj 07 58 Ps 901257 03 Ps od 1. prosinca 2006. godine žalbe su podnijele sve parnične stranke. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 007-0-Pž-07-000 025 od 4. travnja 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev da mu prvotuženi isplati iznos od 94.816,58 KM, sa kamatama i troškovima postupka (stavak I izreke drugostupanjske presude), dok su žalbe tuženih uvažene i prvostupanjska presuda je u ostalom dijelu preinačena na taj način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na oboje tuženih (stavak II izreke drugostupanjske presude), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak III izreke drugostupanjske presude).

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da u cijelosti prihvaća sve razloge koje je dao prvostupanjski sud kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva u iznosu od 94.816,58 KM, te je istakao da nema potrebe da ponavlja te razloge, već da u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda. Nasuprot tome, ocijenio je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvotuženog obvezao da apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 557.786,35 KM počevši od 1. siječnja 2000. godine do 19. lipnja 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjska presuda u tom dijelu kontradiktorna. U vezi s tim, istakao je da je Općinski sud prvo prihvatio da je Sporazum od 15. lipnja 2000. godine potpisao Marinko Planinić kao ravnatelj prvotuženog, bez prethodne ili naknadne suglasnosti osnivača koju je morao imati, pri čemu se, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno pozvao na odredbu članka 55. stavak 4. ZOO-a. Međutim, primijetio je da je taj sud odmah nakon toga konstatirao da ne bi bilo pravično primijeniti navedenu zakonsku odredbu i utvrditi da predmetni Sporazum ne proizvodi pravna djelovanja zbog toga što je u pretežnom dijelu izvršen. Kantonalni sud je istakao da je odredbom članka 55. stavak 1. propisano da kada je statutom ili drugim općim aktom poduzeća određeno i u sudski registar upisano da njezin zastupnik može zaključiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog organa, suglasnost se može dati prethodno, istodobno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u registar, dok je odredbom stavka 4. istoga članka propisano da ako suglasnost nije dana, smatra se da ugovor nije zaključen. Shodno tome, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da te suglasnosti nema, Kantonalni sud je zaključio da se smatra da Sporazum nije ni zaključen i da razlozi pravičnosti ne mogu derogirati imperativnu pravnu normu.

9. Kantonalni sud je zatim naveo da nije točna konstatacija Općinskog suda da je Sporazum izvršen u pretežnom dijelu, jer to, po njegovom mišljenju, nije dokazano. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari upravo je sporno je li uopće naplaćen dio duga od drugotužene, jer je to tijekom cijelog postupka pobijala tražeći da apelant prezentira dokaze o tome, što apelant nije učinio, kao i da je sporno je li uopće zaključen ugovor o cesiji. S obzirom na to da je ravnatelj prvotuženog potpisao Sporazum od 15. lipnja 2000. godine bez potrebne suglasnosti, Kantonalni sud je zaključio da taj sporazum nije ni nastao u smislu odredbe članka 55. stavak 4. ZOO-a, te da iz njega ne mogu nastupiti ni obveze za prvotuženog i drugotuženu prema apelantu. Također, ocijenio je da iz navedenog Sporazuma nije mogao ni proisteći ni Ugovor o cesiji s obzirom na to da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Pored toga, istakao je da iz navedenog proizlazi da i u situaciji da taj Ugovor formalno postoji, što je upitno s obzirom na to da nema dokaza da ga je potpisala ovlaštena osoba, nije pravno valjan i da nije proizveo pravne posljedice.

10. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-07-000 025 od 4. travnja 2007. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 901257 07 Rev od 19. veljače 2009. godine kojom je djelomično usvojio reviziju tako što je preinačio pobijanu odluku u II stavku izreke i obvezao prvotuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 100.000,00 KM za razdoblje od 1. siječnja 2000. godine do 19. lipnja 2000. godine, dok je drugotuženu obvezao da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2000. godine do isplate i troškove spora u iznosu od 12.616,23 KM, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao članak 55. st. 1. i 4. ZOO-a, te je naveo da je odredbom članka 105. stavak 1. ZOO-a propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora u cjelini, ako on može opstati bez ništave odredbe. Dalje, istakao je da je člankom 28. stavak 2. Statuta prvotuženog propisano da Upravu društva čini ravnatelj društva, koji zastupa i predstavlja društvo i može bez suglasnosti sklapati ugovore čija vrijednost ne prelazi 100.000,00 KM, dok je člankom 27. stavak 1. alineja 10. istog akta propisano da osnivač-član društva daje suglasnost za zaključenje ugovora bilo koje vrste čija vrijednost prelazi 100.000,00 KM. Imajući u vidu citirane odredbe navedenih propisa, te utvrđeno činjenično stanje nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjska presuda donesena uz djelomično pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je prema članku 28. Statuta zastupnik prvotuženog mogao zaključiti ugovor do iznosa od 100.000,00 KM, te da je stoga Ugovor od 15. lipnja 2000. godine, a dosljedno tome i Ugovor od 19. lipnja 2000. godine, shodno odredbi članka 105. ZOO-a, valjan do iznosa od 100.000,00 KM. Međutim, naveo je da drugostupanjski sud, odlučujući o apelantovom žalbenom prigovoru pogrešne primjene materijalnog prava, primjenjujući odredbu članka 55. ZOO-a, nije istodobno primijenio i odredbu članka 105. ZOO-a, s obzirom na članak 28. Statuta prvotuženog. Shodno tome, Vrhovni sud je djelomično usvojio reviziju primjenom članka

105. ZOO-a i članka 250. stavak 1. ZPP, konstatirajući da je činjenično stanje potpuno utvrđeno za pravilnu primjenu materijalnog prava, te je preinačio pobijanu odluku na način naveden u izreci. U preostalom dijelu, koji se odnosi na drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odbijen zahtjev preko iznosa od 100.000,00 KM i kamate, Vrhovni sud je odbio reviziju primjenom članka 248. ZPP, zbog toga što je ugovor na kojem apelant temelji svoj zahtjev ništav iz navedenih razloga preko tog iznosa. Također, kostatirao je da je revizija neutemeljena i u dijelu pobijane odluke kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 94.815,58 KM, iz razloga koje su dali nižestupanjski sudovi a koje je prihvatio i taj sud.

12. Apelant tvrdi da je pobijanom presudom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega su mu povrijeđeni pravo pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je naveo da se, prema sudskoj praksi, pravni posao čije se zaključenje zahtijeva u najširem smislu riječi smatra punovažnim iako ima nedostataka u formi ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju veći dio ugovornih obveza iz Ugovora od 19. lipnja 2000. godine izvršen, tvrdeći da mu je drugotužena isplatila iznos preko 100.000,00 KM, što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je taj ugovor u cijelosti prihvaćen kao valjan, te smatra da je zbog toga neprihvatljiv stav Vrhovnog suda „da ugovori iz kojih proističe obveza vrijede samo do 100.000,00 KM“. Također, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da u spisu nema dokaza da je drugotužena bilo što platila, te tvrdi da, naprotiv, u spisu postoje valjani i objektivni dokazi o tome da je drugotužena dio svoje obveze ispunila prije pokretanja parničnog postupka, te navodi da Vrhovni sud nije razmatrao tu činjenicu iako je revizijom posebno apostrofirana. Također, navodi da Vrhovni sud nije prihvatio valjan dug koji se odnosi na obračunate zatezne kamate, iako ima uporišta u provedenim dokazima i zasnovan je na zakonu. Pored toga, traži da mu se naknade troškovi parničnog i apelacionog postupka ukoliko apelacija bude usvojena.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke dao dovoljno jasne razloge za svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

17. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1627/09 („Broding“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio