Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/09 (R. G.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1635/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1635/09, rješavajući apelaciju Ratka Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Garića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08- 000290 od 8. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-Mal-07-000-001 od 28. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šekovića podnio je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000290 od 8. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-Mal-07-000-001 od 28. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-Mal-07-000-001 od 28. marta 2008. godine obavezan je apelant da tužiteljici Snežani Kostić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 2.649,70 KM na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od 27. jula 2004. godine pa do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza, a posebno ocjenjujući nalaze dvojice vještaka saobraćajne struke, utvrdio da je apelant učestvovao u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 24. jula 2004. godine, tako što je upravljao traktorom sa poluprikolicom na kolovozu smanjene širine (2,95 metara), da prilikom približavanja mjestu saobraćajne nezgode nije zaustavio traktor ispred zaustavljenog putničkog vozila tužiteljice, a da je vozač putničkog vozila tužiteljice pokušao izbjeći nezgodu krećući se vozilom unazad. Iz nalaza sudskih vještaka proizlazi da su oba vozača bila obavezna da se prije mimoilaženja zaustave, a potom da vozač tužiteljičinog vozila vožnjom unazad omogući bezbjedno mimoilaženje sa traktorom i prikolicom, što je ovaj i učinio, dok se apelant nije zaustavio i naletio je na vozilo tužiteljice, onemogućivši mu da izvrši sklanjanje na proširenje puta. Osnovni sud je utvrdio da je ovaj apelantov propust u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nezgodom. Pri tome je Osnovni sud oba nalaza sudskih vještaka ocijenio kao stručne, nepristrasne i zasnovane na nauci i struci i na osnovu njih utvrdio osnov tužbenog zahtjeva. Visinu tužbenog zahtjeva Osnovni sud je utvrdio iz predračuna i računa za popravak predmetnog putničkog vozila od 27. jula 2004. godine i zapisnika o oštećenju na vozilu koji je sačinila osiguravajuća kuća AD «Bobar osiguranje» Bijeljina 27. jula 2004. godine. Također, Osnovni sud je ocijenio i zapisnik Policijske stanice Šekovići od 26. jula 2004. godine sa skicom lica mjesta od 24. jula 2004. godine, a u kojem su registrovana ista oštećenja na vozilu kao i u prethodno navedenim materijalnim dokazima. Osnovni sud je, dalje, naveo da je, prema Rješenju Prekršajnog odjeljenja tog suda broj 092-0-Pr-06-001185 od 23. februara 2007. godine, nastupila apsolutna zastara vođenja prekršajnog postupka na osnovu člana 124. stav 2. tačka 2. Zakona o prekršajnom postupku. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze, utvrdio da je apelant „doprinio nastanku štete iako nije okončan krivični postupak i isti [apelant] nije u tom postupku proglašen krivim“, ali imajući u vidu da je taj postupak okončan zbog apsolutne zastare, da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je i suprug tužiteljice koji je upravljao predmetnim vozilom doprinio nastanku štete, Osnovni sud je zaključio da je apelant odgovoran za nastalu štetu. Dalje je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz dat prilikom njegovog saslušanja kao parnične stranke, jer je njegov iskaz, prema ocjeni Osnovnog suda, suprotan svim materijalnim dokazima. Imajući u vidu da je građanska odgovornost šira od krivične odgovornosti, Osnovni sud je primijenio član 185. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a tačkom 2. navedenog člana je propisano da, ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice je dužno za ostatak štete dati naknadu u novcu. Pošto se članom 186. ZOO obaveza nastanka štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, Osnovni sud je, primjenjujući navedeni propis, obavezao apelanta da tužiteljici na dosuđeni iznos nadoknadi i kamate od dana nastanka štete, i to od 27. jula 2004. godine pa do isplate.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu, koji je Presudom broj 014-0-Gž-08-000290 od 8. aprila 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je, i prema ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio da je apelant odgovoran za nastalu štetu i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu štete u dosuđenom iznosu. U odnosu na apelantove žalbene prigovore da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da, prema odredbi člana 189. stav 2. ZOO, tužiteljica ima pravo na naknadu štete u visini svih potrebnih troškova opravke, bez obzira na to da li je izvršila opravku vozila ili nije, jer se tom naknadom njena imovina vraća u stanje u kojem je bila prije štetnog događaja, pa je i materijalno pravo u konkretnom slučaju, kako je zaključio Okružni sud, u pogledu utvrđene visine štete pravilno primijenjeno. Dalje je navedeno da nalaz sudskog vještaka Cvijetina Lakića, koji je priložen uz žalbu, Okružni sud nije razmatrao, jer se u žalbi, u smislu člana
207. Zakona o parničnom postupku, ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
6. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Istakao je da nije bio u mogućnosti da pred prvostepenim sudom dokaže da nije izazvao saobraćajnu nezgodu, jer je Osnovni sud odbio da obavi uviđaj na licu mjesta, te da iz nalaza sudskog vještaka saobraćajne struke kojeg je apelant angažovao proizlazi da je vozač tužiteljičinog vozila odgovoran za nastalu saobraćajnu nezgodu, a ne apelant. Također je naveo da su sudovi visinu štete na vozilu utvrđivali na osnovu predračuna, a ne na osnovu računa zbog čega je došlo do pogrešnog obračunavanja zakonske zatezne kamate. Apelant je istakao da su sudovi pogrešno postupali u konkretnom predmetu, zato što ima malu vrijednost za sudove, ali ne i za apelanta, koji je siromašan i predmetni spor je veliko materijalno opterećenje za apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović