Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/09 (S. B.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1655/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-1655/09, rješavajući apelaciju Stjepana Bošnjaka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Bošnjaka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-08-000027 od 19. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Essena, SR Njemačka, kojeg zastupa Zlatko Šehović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000027 od 19. februara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 3921/89 od 14. novembra 2004. godine obavezan je tuženi «Sarajevo osiguranje» DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 2.887,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. novembra 1989. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 9. aprila 1992. godine, te od 25. decembra 1996. godine do dana isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.422,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u potvrdu OSUP Mostar o oštećenju motornih vozila od 26. jula 1988. godine utvrdio da je u saobraćajnoj nezgodi 26. jula 1988. godine u Mostaru oštećeno putničko vozilo apelanta, te da su u potvrdi precizirana oštećenja vozila. Uvidom u nalaz i mišljenje njemačkog vještaka saobraćajne struke od 18. augusta 1988. godine Općinski sud je utvrdio da je navedeni vještak utvrdio troškove opravke apelantovog vozila sa porezom na višak vrijednosti, čija protuvrijednost iznosi 3.940,59 KM. Uvidom u zapisnik o utvrđivanju oštećenja na vozilu apelanta od 28. jula 1988. godine Općinski sud je utvrdio da su u zapisniku navedena oštećenja predmetnog vozila i da je konstatirana napomena da apelant želi sporazumni obračun štete po normativima tadašnjeg ZOIL «Sarajevo», te da je navedeni zapisnik apelant potpisao. Općinski sud je proveo vještačenje od strane vještaka Halila Karahmeta koji je u dopuni svog nalaza od 20. novembra 2002. godine naveo da procjena od strane ovlaštene kuće «Jurgen Blazer» iz Njemačke u iznosu protuvrijednosti od 3.940,59 KM je korektna i detaljno obrađena u skladu s cijenama i standardima opravke u SR Njemačkoj, dok je njegova procjena u iznosu od 1.925,70 KM bazirana na cijenama i standardima u BiH. Općinski sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari među parničnim strankama sporno da li apelant ima pravo na naknadu štete u iznosu koji je utvrdio vještak saobraćajne struke Halil Karahmet, prema procjeni koliko bi popravka iznosila u BiH ili ima pravo na naknadu štete koliko bi popravka iznosila u SR Njemačkoj, prema procjeni njemačkog vještaka.

4. Općinski sud je dalje naveo da prema članu 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list R BiH» broj 2/92) na vanugovornu odgovornost za štetu, ako za pojedine slučajeve nije drukčije određeno, mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da se štetni događaj desio 26. jula 1988. godine u Mostaru u Federaciji BiH, da apelant ima stalno prebivalište u SR Njemačkoj, da je njegovoo vozilo tamo registrovano, te da predstavlja apelantovu imovinu u SR Njemačkoj (koja npr. može služiti kao zalog, osnov za kupovinu po principu novo za staro itd.) i stoga podliježe njemačkim tehničkim kriterijima, te se dakle, radi o sporu sa elementom inostranosti. Općinski sud je zaključio da je nesporno da je šteta nastala u Federaciji BiH, međutim da je njena posljedica (umanjenje imovine) na drugom mjestu, to jeste u SR Njemačkoj. Citirana odredba čl. 28. stav 1. navedenog zakona po mišljenju Općinskog suda, omogućava apelantu primjenu njemačkih kriterija kod obračuna štete. Općinski sud je također, naveo da standardi u BiH prema kojima se prilikom popravke ugrađuju polovni dijelovi umjesto novih je rezultat ekonomske situacije, a ne dosljedne primjene Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime članom 190. ZOO regulisano je da će sud uzimajulći u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Prema tome, kako je zaključio Općinski sud, u smislu navedene zakonske odredbe isplatom navedene naknade štete potrebno je vozilo dovesti u kvalitetno isto stanje u kojem je bilo prije nezgode, umjesto određivanja cijene najniže opravke. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan i dosudio mu naknadu štete u iznosu od 2.887,79 KM što odgovara razlici između troškova opravke prema nalazu vještaka iz SR Njemačke i iznosa koji je tuženi apelantu već isplatio u vansudskom postupku. Odlučujući o kamati Općinski sud je primijenio čl. 186. i 277. stav 1. ZOO kojima je regulisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete i istu dosudio u periodima kako je navedeno u izreci presude, s tim što je rješenjem tog suda broj P-3921/89 od 15. juna 1992. godine predmetni postupak prekinut zbog proglašenja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u kom periodu kamate nisu tekle.

5. Tuženi se žalio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-168/05 od 6. jula 2007. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženog obavezao da apelantu na iznos od 2.887,29 KM isplati zakonske zatezne kamate počev od 14. novembra 2004. godine pa do isplate.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u odluci o glavnoj stvari i donio pravilnu odluku za koju su dati jasni i uvjerljivi razlozi koje je prihvatio i Kantonalni sud. Međutim, u odluci o zateznim kamatama prvostepena presuda, po mišljenju Kantonalnog suda, je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Među strankama je nesporno da je na vozilu apelanta nastupila materijalna šteta 26. jula 1988. godine. Apelant nije isticao da je šteta otklonjena, niti je tu činjenicu dokazivao u toku vođenja postupka, nego je visinu tužbenog zahtjeva opredijelio na novčanu sumu potrebnu za otklanjanje štete. U takvoj pravnoj situaciji po mišljenju Kantonalnog suda, kada šteta nije otklonjena, niti je otklanjanje štete zahtijevano tužbenim zahtjevom, primijenit će se odredbe člana 185. stav 3. ZOO prema kojoj sud određuje da odgovorna osoba isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Opseg naknade štete, odnosno visina novčane svote na ime naknade štete utvrđuje se u skladu s odredbom člana 189. stav 2. ZOO prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kako je to prvostepeni sud pravilno odlučio. Kako se visina naknade štete određuje po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke zatezne kamate pripadaju također, od dana donošenja sudske odluke, a ne od nekog drugog datuma.

7. Tuženi je protiv drugostepene presude Vrhovnom sudu podnio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio presudom broj 070-0-Rev-08-000027 od 19. februara 2009. godine. Navedenom presudom revizija tuženog je uvažena i nižestepene presude preinačene u odnosu na glavno potraživanje i troškove postupka na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete umjesto iznosa od 2.887,29 KM plati iznos od 1.000,00 KM, te na ime troškova parničnog postupka umjesto iznosa od 2.422,00 KM platiti iznos od 838,73 KM. U ostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. Također, je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iako je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude 2.887,29 KM, taj sud je reviziju dopustio u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje je istakao da je predmet tužbe zahtjev apelanta da mu tuženi isplati ukupnu štetu na njegovom vozilu u iznosu od 2.887,29 KM. Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su utvrdili da je krivnjom osiguranika tuženog u saobraćajnom udesu u Mostaru, apelant pretrpio materijalnu štetu na svom vozilu, a u vansudskom postupku tuženi je isplatio apelantu iznos od 1.554,90 KM. Prema nalazu sudskog vještaka saobraćajne struke šteta na vozilu apelanta prema cijenama u Bosni i Hercegovini realno iznosi 2.524,36 KM, dok visina nastale štete prema nalazu ovlaštene kuće "Jurgenblaze" iz SR Njemačke čini iznos od 3.940,59 KM. Navedeno je da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja udovoljili tužbenom zahtjevu tako da su obavezali tuženog da apelantu isplati ukupnu štetu na vozilu u iznosu od 2.887,29 KM, uzimajući u obzir pravilnim obračun štete prema nalazu ovlaštene kuće iz SR Njemačke. Tuženi, kako je zaključio Vrhovni sud, osnovano u reviziji prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da se saobraćajna nezgoda dogodila u BiH, da je mjesto izvršenja i mjesto nastupanja posljedice identično (Mostar), zbog čega se trebalo primijeniti relevantno domaće pravo, te prihvatiti obračun štete prema nalazu sudskog vještaka datog prema cijenama u BiH, što u konačnom iznosi nespornih 1.000,00 KM (kada se od 2.524,36 KM odbije već isplaćeni iznos 1.554,90 KM u vansudskom postupku). U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, posljedica u obliku nastale štete na vozilu prouzrokovana je u trenutku i na mjestu saobraćajnog udesa, dakle u Bosni i Hercegovini, pa je bez obzira na vrijeme i mjesto popravke vozila (iako apelant nije dokazao da je vozilo popravio u SR Njemačkoj ili negdje drugo), valjalo primijeniti relevantno domaće pravo. Predmetno vozilo na kojem je nastala šteta, kao pokretna imovina predstavlja dio imovine apelanta i u SR Njemačkoj kao i bilo gdje drugo van te zemlje, pa s obzirom da ne postoji međunarodni element u predmetnom pravnom odnosu, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili član 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima kada su ustanovili da se radi o sporu sa elementom inostranosti. Vrhovni sud je istakao da je takav stav zauzeo Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-428/04 od 23. marta 2005. godine. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je apelantu dosudio na ime naknade štete iznos od 1.000,00 KM (kojeg je tuženi učinio nespornim), prema cijenama opravke vozila u Bosni i Hercegovini, a kako je to utvrđeno prema nalazu sudskog vještaka mašinske struke. Vrhovni sud je primjenom člana 397 stav 2. ZPP obavezao tuženog da apelantu plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 838.73 KM, jer je apelant u konkretnoj parnici uspio u procentu od 34,63. Zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju je odbijen, jer ta parnična radnja po ocjeni Vrhovnog suda nije bila potrebna za vođenje predmetne parnice (član 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP).

9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je revizioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio odredbe parničnog postupka, čime je povrijedio pravo apelanta na pravično saslušanje u građanskom postupku, a što ima za posljedicu povredu apelantovog prava na imovinu. Apelant smatra da je revizioni sud preinačio nižestupanjske presude navodeći kako se zasnivaju na pogrešnoj primjeni odredbe člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, a koja nije primijenjena prilikom donošenja tih odluka. Dalje je naveo da je revizioni sud propustio da pravilno ocijeni sve okolnosti konkretnog slučaja, kada je odlučio da apelantu pripada naknada štete po cijenama u BiH iz maja 2001. godine, sa zateznom kamatom od donošenja prvostepene presude.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i dovoljne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-428/04 u kojoj je Ustavni sud razmatrao slično pravno pitanje. U navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo stav da «u konkretnom slučaju je posljedica, u obliku nastale štete na vozilu, prouzrokovana u trenutku i na mjestu saobraćajnog udesa, dakle u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrijeme i mjesto popravke vozila. Stoga, jedino relevantno pravo koje se moglo primijeniti u konkretnom slučaju jeste domaće pravo. I naposljetku, predmetno vozilo, kao pokretna imovina, je dio apelantove imovine i u SR Njemačkoj kao i bilo gdje drugdje van te zemlje što, dakle, nije moglo biti od utjecaja na razrješenje ovoga spora. S obzirom da ne postoji međunarodni element u predmetnom pravnom odnosu, Kantonalni sud nije na taj odnos mogao primijeniti odredbu člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, kojim su regulirana pitanja primjene prava u slučajevima u kojima međunarodni element postoji» (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-428/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05, tač. 27. i 28.). Imajući u vidu navedeno te okolnost da je Vrhovni sud i u konkretnom slučaju dao detaljne razloge zašto je uvažio reviziju tuženog te preinačio drugostepenu presudu uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava Ustavni su u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u datom obrazloženju. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio