Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/09 (T. M.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1876/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1876/09, rješavajući apelaciju Tosuna Malkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tosuna Malkića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

001664 od 30. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-340/05 od 11. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tosun Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Emin Halilčević advokat iz Tuzle, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001664 od 30. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-340/05 od 11. septembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-340/05 od 11. septembra 2006. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i apelantove supruge Hanife Malkić kojim su tražili da sud utvrdi da je Fahrudin Sefić (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan predati im u posjed dio nekretnine pobliže označene u presudi koja će nakon što se odcijepi dobiti oznaku kao kč. br. 517/2 u površini 222m2 i da tuženi trpi da se na licu mjesta formira parcela u navedenoj površini a sve prema nalazu i skici vještaka geometra koji čini sastavni dio ove presude i naknadi im troškove postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom su apelant i njegova supruga obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.710,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud nakon provedenih dokaza koji su pobliže navedeni u presudi utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari naznačeni dio nekretnine u površini od 222m2 od parcele označene sa kč.br. 517 zv. „Bare“ u naravi kuća i zgrada od 42m2, njiva četvrte klase u površini od 693m2 što ukupno iznosi 735m2 upisana u PL br. 862/2 KO Tojšići kao posjed tuženog sa dijelom 1/1 a po starom premjeru dio od parcele označene kao kč.br. 649/9 upisana u zk.ul. 2301 KO Vukovije kao suvlasništvo apelanta i apelantove supruge sa dijelovima od po ½; da je u okviru predmetne parcele i pristupni put koji se pruža duž istočne međe parcele označene kao kč.br. 516 koja je upisana u PL br. 352 KO Tojšići kao apelantov posjed sa dijelom 1/1 te da je parcela 517 ograđena sa svih strana dok je sa sjeverne strane te parcele prema parceli apelanta i apelantove supruge broj 516 izgrađen betonski zid u visini od 0,50 m a uz njega se sa sjeverne strane nalazi podignuta drvena ograda koja je postavljena i međom sa istočne strane između parcela kč.br. 517 i 516. Općinski sud je naveo da je nesporno da je tuženi parcelu kč. br. 517 stekao na osnovu ugovora o poklonu kojeg je 1. augusta 1997. godine zaključio sa svojim ocem i koji su ovjerili kod tog suda pod brojem Ov-4221/97. Nadalje je navedeno da je otac tuženog predmetnu parcelu stekao po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa apelantom i ovjerenog kod tog suda pod brojem Ov-586/76 te da je u tom ugovoru navedeno da kupac kupuje 513m2 a u drugom stavu da će konačnu površinu utvrditi geometar prilikom premjeravanja kupljenog zemljišta. Prema obrazloženju Općinskog suda u svim ovim činjenicama bilo je sporno da li je otac tuženog od apelanta kupio tačno označeni dio od njegove parcele ili je kupio naznačenu površinu od 513m2. Međutim, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza - nalazom vještaka geometra (iz kojeg proizlazi da su oblik i površina sporne parcele nepromijenjeni još od vremana fotogrametrijskog snimanja općine Kalesija), iskazom poimenično navedenih svjedoka, kao djelimično i iskazom apelanta i apelantove supruge - utvrdio da je otac tuženog od apelanta kupio tačno označeni dio od njegove parcele (u površini od 735m2) i da taj dio u odnosu na parcelu apelanta ima sadašnji oblik i površinu.

4. Općinski sud je naveo da nije mogao kao vjerodostojan prihvatiti iskaz apelanta jer je taj sud zaključio da nije logično da apelant koji je izjavio da ocu tuženog nije prodao put istovremeno izjavio da se nije protivio ograđivanju predmetne parcele odmah nakon kupovine odnosno prodaje. Navedeno je i da je apelant tvrdio da je zbog navedenog podnio tužbu protiv oca tuženog ali da je tužbu povukao jer su se dogovorili da će tuženi vratiti apelantu površinu preko 500m2 u djelu prema brenti i dozvoliti apelantu da koristi pristupni put ali da je neposredno nakon takvog dogovora apelant učestvovao u postavljanju sadašnje ograde u dijelu prema brenti a u dijelu pored puta je sam postavio ogradu i metalne direke bez pomoći tuženog. Također, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti niti iskaz apelatnove supruge jer je ocijenio da je taj iskaz pristrasan i dat s ciljem postizanja uspjeha u parnici, dok je iskaze ostalih svjedoka poimenično navedenih u presudi kao i iskaz tuženog u dijelu u kojem su iznosili saznanja o pravno relevantnim činjenicama prihvatio kao istinit. Općinski sud je naveo da je prihvatio i iskaz oca tuženog, koji je i kupio predmetnu parcelu, uz obrazloženje da je logičan i uvjerljiv i potvrđen iskazom drugog poimenično navedenog svjedoka u pogledu navoda vezanih za pismeni kupoprodajni ugovor u smislu da ugovarači nisu imali potrebu za uvrštavanjem u ugovor klauzule da će konačnu površinu utvrditi geometar ako su kupovali odnosno prodavali tačno utvrđenu a ne paušalno navedenu površinu.

5. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i u saglasnosti sa postojećom sudskom praksom zaključio da je kupac, u konkretnom slučaju otac tuženog, kupovinom i ulaskom u posjed tačno označenog dijela parcele stekao pravo svojine na nepokretnosti u onom stanju i obimu koji mu je prodavac pokazao pri uvođenju u posjed. Navedeno je da je i tuženi na taj način postao vlasnik i posjednik te parcele jer je svoje pravo stekao zaključenim ugovorom o poklonu sa ocem tuženog, zbog čega je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelanta i njegove supruge kao i prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije.

6. Protiv navedene presude apelant i apelantova supruga su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 003-0-Gž-06-001664 od 30. marta 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio zahtjeve apelanta i apealntove supruge i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da suprotno žalbenim navodima Kantonalni sud smatra da apelant i apelantova supruga nisu dokazali da su po bilo kom osnovu stekli pravo na predaju dijela navedene parcele koju je tuženi stekao ugovorom o poklonu iz 1997. godine te da je u vezi s tim osporena presuda prvostepenog suda pravilna i zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo i da je za usvajanje postavljenog vlasničkog zahtjeva radi povrata u posjed dijela predmetne nekretnine bilo nužno da apelant i apelantova supruga apriori dokažu da su vlasnici predmetne nekretnine ili da imaju barem jače pravo na posjed stvari, kao i da se tražena stvar nalazi u posjedu tuženog bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu (član 43. u vezi sa članom 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima „Službene novine F BiH“ broj 6/98), ali da prema sadržini spisa i iz razloga navedenih u pobijanoj presudi proizilazi da apelant i apelantova supruga nisu dokazali navedeno.

7. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku budući da osporena presuda, po ocjeni tog suda, sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora kao i razloge činjenične i pravne prirode kojima se prvostepeni sud rukovodio prilikom donošenja osporene presude te da je prvostepeni sud na jasan način obrazložio zbog čega je poklonio vjeru pojedinim dokazima i koje činjenice je na temelju njih utvrdio a kojim dokazima i zašto nije poklonio vjeru. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, utvrđene činjenice da je otac tuženog uz znanje i odobrenje apelanta i apelantove supruge zajedno s njima zamijenio staru, postojeću ogradu pred rat kada je apelant postavljao metalne direke upućuje na pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant prodao ocu tuženog tačno određeni dio parcele koji je kupljenu parcelu držao u posjedu od 1976. godine i parcelu poklonio svom sinu-tuženom koji se nalazi u posjedu ove parcele od 1997. godine. Navedeno je da je neosnovan i žalbeni navod da su apelant i njegova supruga onemogućeni u izvođenju dokaza jer iz sadržine spisa i obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostepeni sud sve predložene dokaze obje parnične stranke izveo i pravilno cijenio. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je žalbu apelanta i njegove supruge odbio kao neosnovanu.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, uz navođenje činjenica iz osporenih presuda i pravnih zaključaka nadležnih sudova, navodi i da su sudovi pogrešno postupili donoseći osporene presude jer je nedvojbeno da je on ocu tuženog od 1980. godine osporavao upis posjeda u katastar nekretnina za površinu preko 513m2 jer je otac tuženog upisao posjed u površini od 735m2 a da je kasnije podnio i tužbu Općinskom sudu i da je taj postupak okončan povlačenjem tužbe jer je sa ocem tuženog postigao vansudsko poravnanje o čemu postoji službena zabilješka a što sudovi nisu uzeli u obzir. Također navodi da nije jasno kako su sudovi mogli prihvatiti iskaze svjedoka u korist tuženog a nisu prihvatili iskaze svjedoka u njegovu korist.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta i njegove supruge pri tom se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje i da su nadležni sudovi dali detaljno i precizno obrazloženje zašto su pojedine dokaze/iskaze svjedoka prihvatili a pojedine ne, a Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih presuda vidljivo da apelant i njegova supruga u toku postupka nisu dokazali svoje tvrdnje da apelant ocu tuženog nije prodao spornih 222m2 zemljišta već da iz provedenih dokaza proizlazi baš suprotno pa iz tih razloga Ustavni sud navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim. Ustavni sud također zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da su apelant i njegova supruga sastavili akt pod nazivom „službena zabilješka“ sa brojem predmeta Općinskog suda u kojem je navedeno da povlače tužbu podnesenu protiv oca tuženog jer su dogovorili vansudsko poravnanja i da je u tom aktu navedeno da se sa povlačenjem tužbe slaže i otac tuženog ali da su taj akt potpisali samo apelant i njegova supruga dok nedostaju potpisi sudije, zapisničara i oca tuženog, zbog čega Ustavni sud pozivanje apelanta na ovu zabilješku smatra irelevantnim, pa okolnost da sudovi nisu cijenili navedenu zabilješku, sama po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava.

13. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/09 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio