Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1886/09 (J.J.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1886/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1886/09, rješavajući apelaciju J.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.J. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pžp-09-000 141 od 3. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj PR-5-
136/08 od 13. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-09-000 141 od 3. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-5-136/08 od 13. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj PR-5-136/08 od 13. marta 2009. godine apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 49. stav 5. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. U izreci rješenja je navedeno da je apelant odgovoran za predmetni prekršaj zato što je 14. decembra 2007. godine u mjestu Tromeđa (raskrsnica), upravljajući vozilom marke "Daimler-
Chrysler" (u daljnjem tekstu: apelantovo vozilo), vršio radnju uključivanja sa zemljanog proširenja na regionalnu cestu Ljubuški-Čitluk sa namjerom skretanja u pravcu Širokog Brijega, te tom prilikom oduzeo pravo prvenstva prolaza vozilu marke "Mercedes 190" koje se kretalo regionalnom cestom iz pravca Ljubuškog, usljed čega je došlo do kontakta prednjeg desnog dijela vozila "Mercedes 190" i lijeve bočne strane apelantovog vozila, te oštećenja na vozilima. Za navedeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dva mjeseca, za koju je određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini prekršaj za koji se izriče zaštitna mjera, te mu je određen jedan kazneni bod. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka ispitao apelanta, proveo dokaze saslušanjem svjedoka Ivice Buntića i Ivice Puhara (policajci koji su izvršili uviđaj), saslušanjem svjedoka Mirka Barbarića (vozač vozila "Mercedes 190"), proveo vještačenje sa vještakom saobraćajne struke Antom Ćorićem, izvršio uvid u prekršajnu prijavu Policijske stanice Čitluk od 14. decembra 2007. godine, zapisnik o uviđaju od 14. decembra 2007. godine, zapisnike o ispitivanju vozača "alko metrom", te fotodokumentaciju saobraćajne nezgode. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka Mirka Barbarića, koji je identičan onom koji je dat neposredno nakon saobraćajne nezgode, a iz kojeg proizlazi da je vrlo dobro znao odakle mu je u saobraćaju prijetila opasnost tj. sa jednog makadamskog proširenja koje se nalazi sa desne strane puta gledano iz pravca njegovog kretanja. Općinski sud je naveo da se iskaz tog svjedoka ne dovodi u pitanje ako se uzme u obzir da je kontakt vozila uslijedio van kolnika, kako to i provedeno vještačenje ukazuje (van lijevog ruba kolnika). Općinski sud je ukazao da je u takvoj saobraćajnoj situaciji Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH jasno propisao obavezu vozača, koji se sa makadamskog poširenja uključuje na put sa pravom prvenstva prolaza, da propusti sva vozila koja se kreću tim putem, a što apelant nije učinio. Općinski sud je dalje naveo da je samo djelimično prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke u dijelu koji se odnosi na mjesto saobraćajne nezgode, budući da se vještak u svom nalazu prvenstveno bavio mjestom kontakta vozila i položaju vozila nakon kontakta, a da nije dao sveobuhvatnu analizu glavnih parametara predmetne saobraćajne nezgode i odredio uzrok te nezgode. Pri tome, Općinski sud je naveo da drugačije mjesto kontakta učesnika predmetne saobraćajne nezgode od onog koje je odredila i prikazala ekipa za uviđaj (kako je to tvrdio vještak) ne znači da apelant nije odgovoran za tu saobraćajnu nezgodu, niti to znači da je apelant preduzeo neku drugu radnju npr. radnju skretanja u lijevo prema Širokom Brijegu. Po mišljenju Općinskog suda, a suprotno apelantovim navodima, apelant kritične prilike nije vršio radnju skretanja u lijevo, niti je bio pretican od strane drugog učesnika u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Naime, Općinski sud je ukazao da je radnja preticanja u saobraćaju osmišljena aktivnost vozača sa vozilom za čije vrijeme, kada nastanu iznenadne prepreke za nesmetano obavljanje te radnje, vrlo rijetko izostane reakcija na kočenje. S obzirom da u konkretnom slučaju nije bilo tragova kočenja vozila "Mercedes 190", Općinski sud je naveo da iz toga proizlazi logičan zaključak da je vozač vozila "Mercedes 190", pomicanjem volana u lijevo, izbjegavao opasnost koja je po njega iznenada nastala, te da nije vršio radnju preticanja. Takođe, Općinski sud je naveo da su to ujedno bili i razlozi zbog kojih nije prihvatio navode apelantove odbrane. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Pžp-09-000 141 od 3. juna 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz apelantove žalbe jasno proizlazi da apelant prvenstveno pobija zaključke prvostepenog suda o dokazanosti njegove odgovornosti za prekršaj koji je mu je stavljen na teret, odnosno tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant u svojim žalbenim navodima uglavnom iznosi navode iz nalaza vještaka saobraćajne struke, te ponavlja tok postupka pred prvostepenim sudom iznoseći dijelove iskaza saslušanih svjedoka, sa osnovnim ciljem da dokaže da nije odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je ukazao da ovakvi apelantovi navodi potvrđuju već izrečenu konstataciju da apelant pobija prvostepeno rješenje isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije ustanovljen kao žalbeni osnov u smislu člana 61. Zakona o prekršajima Federacije BiH, tako da se žalba iz tog razloga ne može razmatrati. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao svoje razloge za utvrđenje da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, da je pri tome cijenio i apelantovu odbranu, tako da se apelantovi žalbeni navodi ne mogu podvesti ni pod bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant u uvodnom dijelu svoje žalbe kao žalbeni razlog naveo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelant u svojoj žalbi nije konkretizovao, odnosno nije naveo suštinu i sadržaj navedenog žalbenog osnova, te da sud taj razlog nije mogao razmatrati, budući da je pri donošenju svoje odluke isključivo vezan za žalbene navode. S obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni u članu 61. Zakona o prekršajima Federacije BiH, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku prvostepenog postupka, na osnovu njegovog iskaza, iskaza svjedoka policajaca, te posebno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, dokazano da je zapisnik policije o uviđaju nestručno i pogrešno sačinjen. Apelant dalje navodi da je vještak saobraćajne struke na raspravi održanoj 4. marta 2009. godine pojasnio "da na strani apelanta nije bilo nikakvih propusta koji bi mu se mogli staviti na teret, već da je drugi učesnik isključivo odgovoran za nezgodu". Apelant navodi da je prvostepeni sud oglasio ga odgovornim za predmetni prekršaj, iako nije postojao nijedan dokaz da je počinio taj prekršaj, niti je pri tome dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud potvrdio prvostepeno rješenje, ali da se uopšte nije upustio u meritum stvari, niti je obrazložio zbog čega smatra da je apelant odgovoran sa predmetnu saobraćajnu nezgodu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22.).
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na kaji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, cijeneći sve provedene dokaze, utvrdio da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepenog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio iskaz svjedoka Mirka Barbarića, odnosno zašto nije prihvatio apelantovu odbranu, te zašto nije u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne nezgode. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno obrazložio zbog čega ne može razmatrati apelantove žalbene navode koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom, te zbog čega su ostali apelantovi žalbeni navodi neosnovani. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović