Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1899/09 (S.S. i S.K.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1899/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1899/09, rješavajući apelaciju S.S. i S.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S. i S.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 600 od 31. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-146/04 od 29. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Rs-149/2002 od 26. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.S. i S.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, podnijeli su 18. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 600 od 31. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-
146/04 od 29. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-149/2002 od 26. januara 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-149/2002 od 26. januara 2004. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže Ministarstvo pravde RS (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime razlike plata za period od 1. aprila 2000. godine do 1. aprila 2001. godine isplati iznose od po 18.000,00 KM, na ime naknade kao funkcionerima iznose od po 21.000,00 KM a na ime naknade za topli obrok iznose od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate i naknadi troškove postupka. Presudom su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 1.875,00 KM u roku od petnaest dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti podnijeli tom sudu tužbu u kojoj su naveli da ih je u toku 1995. godine Skupština RS-a imenovala za sudije Osnovnog suda u Brčkom, da su u decembru 1997. godine Nalogom Supervizora za Brčko imenovani za nosioce pravosudnih funkcija u Osnovnom sudu u Brčkom u dijelu Opštine Brčko koja je bila u sastavu RS-a a uz saglasnost tužene; da je 9. marta 2000. godine Supervizor donio nalog o imenovanju članova pravosuđa Brčko Distrikta kojim apelanti nisu imenovani za nosioce pravosudnih funkcija nakon čega je OHR-Komisija za reviziju zakona o Brčkom obavijestila tuženu da nosioci pravosudnih funkcija iz RS među kojima su bili i apelanti a koji su bili imenovani nalogom iz 1997. godine ali ne i nalogom iz 2000. godine, mogu biti raspoređeni na pravosudne funkcije u druge sudove u RS; da Skupština RS apelante nije rasporedila u druge sudove niti ih je razriješila funkcije zbog čega apelanti smatraju da su i dalje sudije RS te kako su od 1. aprila 2000. godine do 1. aprila 2001. godine primali plaću u Brčko Distriktu u iznosu od po 500,00 KM mjesečno, potražuju isplatu razlike plate u odnosu na plate sudija iz RS-a, naknade kao funcionerima i naknade toplog obroka u iznosima navedenim u presudi.
4. Osnovni sud je naveo da je u RS-u 25. maja 2000. godine donesen Zakona o sudovima i sudskoj službi koji je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 13/00 i prema kojem sudovi Brčko Distrikta ne predstavljaju dio pravosudnog sistema RS. Samim tim apelanti nemaju pravo ni na kakvu razliku plata između plate koju su primali kao sudije Brčko Distrikta i plate koju su primale sudije u RS-u a time ni na fukcionersku naknadu i topli obrok. Prema obrazloženju Osnovnog suda od uticaja na konkretnu pravnu stvar nije činjenica da je OHR obavijestio tuženu da apelanti nisu imenovani nalogom Supervizora i da se daju na raspolaganje entitetima jer su apelanti primali naknadu u skladu sa odlukama Brčko Distrikta u kojem rade i žive a koji je samostalan u odnosu na entitete.
5. Protiv navedene presude apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj Ž-146/04 od 29. januara 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku te, između ostalog, navedeno i da Statut Brčko Distrikta ne sadrži niti jednu odredbu kojom se vršenje pravosudnih fukcija za određeni period stavlja u nadležnost nekog od entiteta te da je po ocjeni tog suda, danom formiranja Brčko Distrikta odnosno stupanjem na snagu Statuta, vršenje pravosudnih funkcija prešlo u nadležnost Brčko Distrikta. Slijedom toga, od tog dana samo Brčko Distrikt može biti legitimisan kao obveznik isplate plate i drugih primanja apelantima za traženi period i da na ovakav stav ne utiče činjenica da je Zakon o sudovima Brčko Distrikta počeo da se primjenjuje tek od 1. aprila 2001. godine kada su uspostavljeni Osnovni i Apelacioni sud Brčko Distrikta jer stupanjem na snagu Zakona o sudovima i sudskoj službi RS sud u Brčko Distriktu ne čini dio pravosudnog sistema RS-a. Okružni sud je naveo i da su apelanti u spornom periodu do formiranja jedinstvenog suda i izbora u skladu sa Statutom sudija tog suda obavljali funkciju sudija ali pod jurisdikcijom Brčko Distrikta pa im je zbog toga Vlada Brčko Distrika i isplaćivala plate i zbog toga apelanti ne mogu zasnivati svoje navode samo na dopisu OHR- kojim su naslovljeni kao članovi pravosuđa RS-a jer oni jesu do osnivanja Brčko Distrikta bili sudije tužene ali nakon toga su to prestali biti.
6. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-07-000 600 od 31. marta 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u periodu za koji su apelanti tražili isplatu razlike novčanih potraživanja iz radnog odnosa Osnovni sud Brčkog nije bio u pravosudnom sistemu RS-a a što je vidljivo i iz odredbe člana 23. Zakona o sudovima i sudskih službi RS-a pa da slijedom toga tužena u ovom sporu nije pasivno legitimisana. Navedeno je i da je nesporno da je apelantima od 1. aprila 2000. godine platu isplaćivala Vlada Brčko Distrikta te da je Zakon o sudovima Brčko Distrikta usvojen 2. augusta 2000. godine a njegova primjena prolongirana do 1. aprila 2001. godine ali da to ne znači da je tek sa tim datumom formirano pravosuđe Distrikta jer je Osnovni sud u Brčkom od kraja 1997. godine bio pod ingerencijama Supervizora za Brčko koji je između ostalog vršio i imenovanje sudija u Brčko Distriku koji je uspostavljen Konačnom arbitražnom odlukom od 5. marta 1999. godine. U vezi s tim je navedeno da je neargumentovana tvrdnja apelanata da nisu razriješeni sudijske funkcije obzirom da im je ta funkcija prestala 1. aprila 2001. godine odnosno kad je Supervizor za Brčko distrik donio nalog o imenovanju članova pravosuđa Brčko Distrikta a kada apelanti nisu bili na spisku imenovanih sudija. Prema obrazloženju Vrhovnog suda irelevantne su za odluku o ovom sporu i činjenice da su apelanti dok su obavljali funkciju sudija u Osnovnom sudu u Brčkom u zaglavlju odluka stavljali naziv tužene te što su o pravnim lijekovima protiv njihovih odluka odlučivali sudovi u RS-u jer od formiranja Brčko Distrikta tužena nije imala obavezu finansiranja pravosuđa u Brčko Distriktu. Navedeno je da to proizilazi i iz Sporazuma o sprovođenju obaveza entitete iz Konačne odluke o Arbitraži za Brčko koji je zaključen između Vlade RS-a, Vlade F BiH i Vlade Brčko Distrika gdje je u tački 7. predviđena samo obaveza entiteta da osiguraju isplatu otpremnine za javne službenike u Distriktu Brčko koji budu otpušteni s posla.
7. Imajući u vidu sve navedeno, te kako je apelantima plata isplaćena za period dok su obavljali sudijsku funkciju u Osnovnom sudu Brčko Distrikta kao i naknada plate u trajanju od šest mjeseci nakon prestanka funkcije, a budući da su apelanti tužbu za isplatu razlike plate i drugih novčanih primanja iz radnog odnosa apelanti su podnijeli protiv pravnog lica koje nema pasivnu legitimaciju, prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovano je prozivanje revizije na navodno kršenje prava na imovinu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je naveo i da su suprotno navodima revizije nižestepeni sudovi bili stvarno nadležni za postupanje protiv tužene jer bi samo u slučaju da je tužba podnesena protiv Brčko Distrikta postojao osnov za oglašavanje suda u RS stvarno nenadležnim i ustupanje predmeta nadležnom sudu u Brčko Distriktu.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da su nadležni sudovi donijeli svoje odluke a da pri tom nisu ničim obrazložili kako su došli do zaključka da apelanti nisu bili dio pravosuđa RS-a jer su oni imenovani za nosioce pravosudnih funkcija u dijelu opštine Brčko u RS-a i zaglavlja odluka tog suda imala su i naziv tužene. Navode i da je tek donošenjem Zakona o sudovima Brčko Distrikta formiran Osnovni i Apelacioni sud a apelantima kao članovima pravosuđa RS-a koji su pozajmljeni na rad u Brčko, prestala je funkcija u sudu Brčkog a ne u pravosuđu RS- zbog čega im pripada pravo na razliku plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa koja su tužbom i tražili. Smatraju da su diskriminirani u odnosu na nosioce pravosudnih funkcija iz Tuzlanskog kantona koji nisu imenovani nalogom Supervizora iz 2000. godine koji su kao i svi ostali nosioci pravosudnih funkcija iz tog kantona primali plaću kao i sudije tog kantona iako se i nakon njihovog neizbora OHR obratio Ministarstvu pravde tog kantona istovjetnim dopisom kao i tuženoj.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 2154/07 (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 2154/07 od 2. decembra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci rješavao pitanje kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u apelaciji u kojoj su osporene presude kojima je odbijen zahtjev apelanata za isplatu razlike isplaćenih plata i isplaćenog toplog obroka za period od aprila 2000. do marta 2001. godine (između plata koje su primali u Osnovnom sudu u Brčkom i plata koje su primali nosioci pravosudnih funkcija u Tuzlanskom kantonu odakle su apelanti imenovani na funkciju u Brčkom), jer apelanti koji su od 11. jula 1997. godine obavljali dužnost sudija u Osnovnom sudu u Brčkom sa privremenim sjedištem u Maoči, nisu imenovani na pravosudne funkcije nalogom Supervizora iz 2000. godine pa su, prema zaključku nadležnih sudova, time ostali uposlenici Osnovnog suda u Brčkom gdje su im isplaćivana primanja koja proizlaze iz radnog odnosa. U vezi sa navedenim Ustavni sud je u odluci broj AP 2154/07 zaključio da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi pa je navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu (koji su se u suštini odnosili na navode o kršenju prava na pravično suđenje) odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci u vezi navoda apelanata da su osporenim odlukama diskriminirani naveo da apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, pa je zaključeno da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na osporavanje odluka nadležnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjeva apelanata (koji nisu imenovani na pravosudne funkcije nalogom Supervizora za Brčko iz 2000. godine) na isplatu razlike plaća i drugih primanja koja proizlaze iz radnog odnosa između primanja koja su apelantima isplaćena kao sudijama u Osnovnom sudu Brčko i onih primanja koja su primali nositelji pravosudnih funkcija u RS-a, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci broj AP 2154/07 imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te da su navodi apelantaa o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović