Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/09 (R.B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1917/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 1917/09, rješavajući apelaciju R.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002002 08 U od 9. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1984450740 od 7. jula 2008. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj 1984450740 od 15. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002002 08 U od 9. marta 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 01/1-1984450740 od 7. jula 2008. godine i rješenja Fonda PIO - Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 1984450740 od 15. maja 2007. godine.
2. Apelant je 16. januara 2007. godine podnio Kantonalnoj službi zahtjev za izmjenu rješenja te službe od 1. januara 2006. godine kojim mu je priznato pravo na starosnu penziju primjenom Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske F BiH (u daljnjem tekstu: Uredba) u iznosu od 708,7404 KM i kojim je tražio da mu se koriguje obračunata valorizacija za 1999. godinu. Rješenjem Kantonalne službe matični broj 1984450740 od 15. maja 2007. godine odbijen je navedeni apelantov zahtjev koji je ta služba registrovala kao zahtjev za obnovu postupka koji je okončan rješenjem te službe od 1. decembra 2006. godine u skladu sa članom 253. stav 3. Zakona o upravnom postupku.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbi Fondu PIO koji je rješenjem broj 01/1-1984450740 od 7. jula 2008. godine djelimično uvažio žalbu i izmijenio prvostepeno rješenje tako što je zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja odbio. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je prvostepeni organ pogrešno okvalifikovao apelantov zahtjev kao prijedlog za obnovu postupka a da se radilo o zahtjevu za izmjenu rješenja pa je u tom dijelu žalbu uvažio i izmijenio prvostepeno rješenje. U vezi ostalog, Fond PIO je naveo da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je prvostepeni organ rješenjem od 1. decembra 2006. godine pravilno utvrdio penzijski osnov apelantu u skladu sa odredbama člana 4. stav 2. Uredbe na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine i to na način što je njegovu plaću ostvarenu u 1999. godini pravilno revalorizovao koeficijentom valorizacije 0,582 a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000 shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO (u daljnjem tekstu: Zakon) koji se temeljem odredbi člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana navedenom uredbom, te da je s tim u vezi, apelantov zahtjev za izmjenu predmetnog rješenja kao i žalba protiv prvostepenog rješenja neosnovan.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 07 0 U 002002 08 U od 9. marta 2008. godine, koju je apelant primio 24. aprila 2009. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje navedeno u rješenjima upravnih organa kao i zaključci tih organa i navedeno da je članom 4. stav 2. Uredbe („Službene novine F BiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04) propisano da se penzijski osnov utvrđuje na osnovu prosjeka plaće koja vojnom osiguraniku pripada u zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku o plaćama Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije te da je apelantu penzijski osnov utvrđen na osnovu plaća ostvarenih u periodu od 1999. godine do 2003. godine s tim što je njegova plaća ostvarena u 1999. godini revalorizovana koeficijentom valorizacije 0,582 a plaće ostvarene u 2000, 2001, 2002. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000 shodno odredbama čl. 45. i 46. Zakona o PIO. Kantonalni sud je naveo da su Zakonom uređeni svi načini sticanja, ostvarivanja i prestanka svih prava iz PIO i u odnosu na tu oblast taj Zakon predstavlja opći zakon dok drugi zakoni i propisi (uredbe) koji regulišu na drugačiji način sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz pojedinih oblasti PIO u odnosu na opći zakon predstavljaju izuzetak odnosno imaju karakter specijalnog zakona odnosno propisa. Navedeno je da u vezi s tim postoji općeprihvaćeno načelo da specijalni zakon ili propis derogira opći zakon ili propis i u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava pa taj izuzetak mora biti decidno predviđen specijalnim zakonom ili propisom jer će se u suprotnom po istom pitanju primjenjivati odredbe općeg zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 4. stav 2. Uredbe iz 2004. godine, na osnovu koje je apelantu priznato pravo na penziju, propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća ali da nije propisano da se taj osnovu utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Kako Uredba predstavlja specijani propis u odnosu na Zakon kao opći zakon, nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanog prosjeka plaća upućuje na to da se penzijski osnov apelantu morao utvrditi na način kako je to propisano odredbama čl. 45. i 46. Zakona budući da drugačiji način specijalnim propisom nije regulisan. U vezi s tim, navedeno je da se na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe iz 2004. godine moraju primijeniti navedene odredbe Zakona. Kantonalni sud je naveo i da je očigledno da su Uredbom iz 2004. godine propisani nepovoljniji uvjeti za penzionisanje vojnih osiguranika od onih koji su bili propisani Uredbom iz 2000. godine ali da se na apelantov slučaj morala primijeniti Uredba iz 2004. godine jer je apelant zahtjev za utvrđivanje prava na starosnu penziju i podnio na osnovu Uredbe iz 2004. godine.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Kantonalnog suda i upravnih organa prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnom utvrđivanju činjenica i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da plaće nisu trebale biti valorizovane već da mu je prosjek za utvrđivanje penzije trebao biti utvrđen na osnovu nevalorizovanih plaća kao i ostalim osiguranicima koji su pravo na penziju ostvarili prije njega čime je doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na ta lica. Također navodi da nadležni organi i sudovi prilikom određivanja visine njegove penzije uopće nisu vodili računa o Uredbi i nisu uzeli u obzir prosjek plaća ostvarenih u posljednjih pet godina i da su pogrešno tumačili vrijeme za koje je on imao penzioni staž.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1180/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog,konstatirao da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja prava apelanta na penziju po povoljnijim uvjetima za vojne osiguranike i njenu visinu na osnovu Uredbe iz 2004. godine. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je osporenom presudom utvrdio da je upravni postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantne Uredbe iz 2004. godine zbog čega je Ustavni sud zaključio da je Kantonalni sud obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani, kao i da Ustavni sud na osnovu dostavljene dokumentacije nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, pa je kao očigledno (prima facie) odbacio apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci u vezi navoda apelanta da je osporenim odlukama diskriminiran u odnosu na lica koja su pravo na penziju stekla na osnovu uredbe iz 2000. godine, zaključio da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu pa je i navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
9. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na utvrđivanje prava na penziju stečenu na osnovu Uredbe iz 2004. godine, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci broj AP 1180/07 imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje te da su navodi apelanta o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović