Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/09 (S. P. i Ž. P.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Predmeti (1)

AP-2090/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2090/09, rješavajući apelaciju Stojana Paprice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/0, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Paprice i Živka Paprice podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 V 09 000095 Gž od 16. juna 2009. godine i Odluke o troškovima postupka sadržane u Rješenju Osnovnog suda u Foči broj 94 0 V 000095 08 V od 5. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Paprica i Živko Paprica (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče podnijeli su 3. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 V 09 000095 Gž od 16. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 V 000095 08 V od 5. novembra 2008. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 94 0 V 000095 08 V od 5. novembra 2008. godine uređena je međa između parcela čiji je posjednik predlagač Bojan Ćosović (u daljnjem tekstu: predlagač) i parcele apelanata, sve bliže navedeno u rješenju, i odlučeno da troškove postupka snose stranke u jednakim dijelovima, tako da su apelanti dužni zajednički nadoknaditi predlagaču polovinu troškova postupka, što iznosi 1.005,70 KM. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da se tom sudu obratio predlagač prijedlogom da se izvrši uređenje međa između parcela preciziranih u rješenju, te da je, u vezi s tim, apelant Živko Paprica pristupio samo jednom ročištu (koje je odgođeno, jer je drugi apelant bio u bolnici) i pri tome se nije izjašnjavao o prijedlogu predlagača, dok na sva ostala ročišta, kao ni na uviđaj na licu mjesta apelanti nisu pristupili iako su bili uredno obaviješteni, pa je Osnovni sud ročišta održavao bez njih. Navedeno je i da je vještak geometar na licu mjesta izvršio identifikaciju parcela, izvršio potrebna mjerenja prema katastarskim planovima i utvrdio i pokazao sudu i predlagaču među koju je utvrdio na licu mjesta na šta predlagač nije imao primjedbi. Navedeno je i da je sud pismeni nalaz i mišljenje vještaka geometra zajedno sa skicom snimanja i kopijom katastarskog plana dostavio strankama i zakazao ročište kojem nisu pristupili apelanti iako su uredno obaviješteni, pa je Osnovni sud zaključio da su apelanti bili saglasni, odnosno da se ne protive uređenju međa prema važećim katastarskim planovima, te je sud i uredio među po tim planovima, a na osnovu člana 172. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Osnovni sud je, odlučujući o troškovima postupka, izrazio stanovište da je uređenje međe od interesa za obje stranke tako da troškove postupka trebaju stranke zajednički da snose a sve u smislu člana 28. stav 2. Zakona o vanparničom postupku, te pošto je sve troškove postupka predujmio predlagač, to je Osnovni sud obavezao apelante da predlagaču naknade jednu polovinu tih troškova u ukupnom iznosu od 1.005,70 KM, odnosno svaki od predlagača po 502,85 KM a imajući u vidu dostavljeni troškovnik koji je preciziran u rješenju.

3. Protiv dijela navedenog rješenja koje se odnosilo na odluku o troškovima apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 94 0 V 09 000095 Gž od 16. juna 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda o troškovima postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, polazeći od odredaba člana 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, utvrdio obavezu obje stranke da snose troškove postupka na jednake dijelove. Navedeno je da se iz spisa predmeta ne može zaključiti, a što je konstatovano prilikom obavljenog uviđaja na licu mjesta, da između nekretnina stranaka postoje međašni znaci pa je, stoga, prema obrazloženju Okružnog suda, opravdan zahtjev predlagača da traži uređenje međa. Okružni sud je obrazložio da se ne može prihvatiti niti žalbena tvrdnja apelanata da je predlagač doprinio uništenju međašnjih znakova, jer apelanti ničim nisu dokazali ovu tvrdnju koju su inače i mogli da ističu samo u toku postupka do zaključenja glavne rasprave, a ne i u žalbenom postupku. Osim toga, Okružni sud je naveo da su se apelanti u toku postupku pasivno odnosili prema uređenju međa a što je ocijenio i prvostepeni sud, pa je stoga pravilan i zaključak prvostepenog suda o troškovima postupka.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama o troškovima postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti kršenje navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Navode da su svoju parcelu kupili prije 35 godina i da su tada platili općinsku komisiju koja je izašla na lice mjesta i jasnim znacima obilježila granicu sa susjednom parcelom i da je takva granica stajala sve do prije tri godine, kada je susjednu parcelu kupio predlagač i počeo da uništava postavljene međašnje znakove, čime je predlagač uzrokovao pokretanje postupka za uređenje međa, a ne apelanti, te da je predlagač zbog toga obavezan da sam snosi sve troškove postupku a shodno odredbama člana 28. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku. Apelanti navode da, i ako se pođe od pretpostavke da je vanparnični postupak u interesu obje stranke, onda bi bilo pravično da obje strane zajednički u dijelovima snose samo troškove plaćene sudske takse i vještačenja u ukupnom iznosu od 350,00 KM, jer nije pravično da apelanti snose i ostale troškove.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke vezane za dosuđene troškove postupka, pozivajući se na relevantne odredbe člana 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su nadležni sudovi vodili računa o interesu kako predlagača, tako i apelanata za uređenje predmetnih međa, kao i o činjenici da je samo jedan od apelanata došao na prvo zakazano ročište koje je otkazano, te da se apelanti nakon toga nisu pojavili ni na jednom ročištu, kao ni na uviđaju na licu mjesta, pa da nisu ničim osporili predmetni prijedlog predlagača niti nalaz, mišljenje i skicu vještaka geometra, kako je i konstatirano u predmetnim rješenjima, zbog čega nije bilo moguće utvrditi da odgovornost za vođenje predmetnog postupka leži isključivo na predlagaču a što bi bilo od uticaja na drugačije odlučenje o troškovima postupka. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni odlukom o troškovima postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2090/09 (S. P. i Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio