Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2185/09 (A. S.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2185/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2185/09, rješavajući apelaciju Alije Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Selimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000313 od 12. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1752/05 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2706/04 od 7. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000313 od 12. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1752/05 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2706/04 od 7. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2706/04 od 7. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1752/05 od 29. novembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Direkcija za izgradnju d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i d.d. Rudnik soli «Tušanj» Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da mu solidarno isplate iznos od 66.242,00 KM na ime naknade materijalne štete za oštećeni stambeni objekt i prateće pomoćne objekte koji se nalaze u Tuzli, u ul. Kojšino broj 2, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2005. godine, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na Općinu Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena).
3. Općinski sud je konstatirao da među strankama u postupku nije sporno da su apelant i njegov sin Amir Selimović (u daljnjem tekstu: A.S.), po odobrenju Fonda za sanaciju posljedica i ublažavanja uzroka slijeganja u Gradu Tuzla (u daljnjem tekstu: Fond), uselili u stanove br. 10 i 17 ulaz II, u naselju Stupine B-7, kao i da su, na osnovu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 7. januara 2003. godine zaključili ugovore o kupoprodaji predmetnih stanova sa JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla. Također, konstatirao je da među parničnim strankama nije sporno da je Stručna komisija Fonda u novembru 1989. godine izvršila bodovanje apelantovog stambenog objekta, garaže, kotlovnice i pomoćnih objekata i izvršila njihovu procjenu u skladu sa Društvenim dogovorom o mjerilima i načinu utvrđivanja naknada za nekretnine. Općinski sud je utvrdio da iz priloženih tabela za utvrđenje vrijednosti zgrade u apelantovom vlasništvu i priloga tehničkog opisa proizlazi da je na osnovu bodovanja po svim elementima utvrđena stvarna vrijednost objekta od 529.495,045 tadašnjih dinara, stvarna vrijednost garaža i kotlovnica 110.290,458 tadašnjih dinara i vrijednost pomoćnih objekata od 47.638.000 tadašnjih dinara. Zatim, utvrdio je da iz podataka o revalorizaciji procjene objekta od 2. decembra 1991. godine proizlazi da je, nakon revalorizacije, utvrđena ukupna vrijednost objekta, garaža i kotlovnice i pomoćnih objekata u visini od 804.667,00 tadašnjih dinara, kao i da je povodom apelantovog prigovora na procjenu objekta od 23. marta 1992. godine, Stručna komisija izvršila određene ispravke i svojim zaključkom od 24. marta 1992. godine utvrdila stvarnu vrijednost stambenog objekta u iznosu od 656.188,00 tadašnjih dinara.
4. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant konačno obeštećen za stambeni objekt i pomoćne objekte nakon procjene njihove stvarne vrijednosti tokom 1989. godine, s obzirom na to da apelant smatra da je predmetne stanove dobio u sudskom sporu, dok tuženi smatraju da je apelant sticanjem predmetnih stanova u vlasništvo u potpunosti obeštećen, te da je njegovo potraživanje svake druge naknade zastarjelo. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je osnovan prigovor zastare potraživanja. Naime, primijetio je da je nesporno utvrđeno da je 1989. godine u Fondu vođen postupak obeštećenja apelanta za predmetne nekretnine, te je zaključio da je apelantu već tada bila poznata visina štete na njegovim nekretninama, s obzirom na to da je aktivno učestvovao u tom postupku i da je povodom njegovog prigovora povećana visina vrijednosti stambenog objekta zaključkom Stručne komisije od 24. marta 1992. godine. Također, navedeno je da su po osnovu obeštećenja apelantu data na korištenje dva stana, ali da je apelant i dalje očekivao obeštećenje u novčanom iznosu, što proizlazi iz provedenih dokaza. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da je 1992. godine apelantu bila poznata visina štete, kada je utvrđena nakon njegovog prigovora. S obzirom na to da je zaključio da je apelant za totalnu štetu na svojim nekretninama i za štetnika saznao 1992. godine, a da je tužbu podnio 24. septembra 2004. godine, Općinski sud je ocijenio da je tužba podnesena po isteku i subjektivnog i objektivnog zastarnog roka iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Kantonalni sud je u svojoj presudi konstatirao da je neosnovana apelantova tvrdnja da istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari nije pravilno riješen u okviru prvostepenog suda, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Pored toga, konstatirao je da su neosnovani apelantovi navodi da njegov objekt 1989. godine nije pretrpio oštećenja uslijed slijeganja terena zbog eksploatacije solnog ležišta i da je iz tog razloga bilo potrebno njegovo rušenje, primijetivši da apelant time i dalje ustrajava na ranije isticanim navodima da šteta koju trpi još uvijek traje. Kantonalni sud je naveo da je taj žalbeni navod kontradiktoran apelantovom žalbenom navodu da je pristao na dodjelu stanova i da je pristao da se objekti obeštete i poruše. Također, zaključio je da apelantove žalbene tvrdnje kojim je isticao da je pokrenuo predmetni postupak tek nakon što je stanje kuće bilo takvo da se vidno nagnula od svoje prvobitne ose i da je postalo očigledno da je stanovanje u kući bilo opasno za život i zdravlje, te da je tek u predmetnom parničnom postupku bilo utvrđeno da je njegov stambeni objekt bio neupotrebljiv za daljnje korištenje, nisu istinite i da su u suprotnosti sa svim izvedenim dokazima u prvostepenom postupku i njihovom pravilnom ocjenom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz samog apelantovog zahtjeva podnesenog Fondu 8. decembra 1989. godine, te iz cjelokupnog postupka vođenog za apelantovo obeštećenje, jasno proizlazi da je apelantov stambeni objekt još tada bio oštećen odnosno neupotrebljiv za stanovanje, zbog čega je na ime obeštećenja dobio dva stana na korištenje, u koja se uselio u decembru 1992. godine.
6. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1752/05 od 29. novembra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom 070-0-Rev-08-000313 od 12. maja 2009. godine, konstatirajući da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da apelant neosnovano ističe da su njemu i njegovom sinu zamjenski stanovi dati po drugom pravnom osnovu, odnosno po osnovu izvođenja radova na rekonstrukciji puta. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je upravo rekonstrukcija puta bila posljedica eksploatacije soli, zbog čega je došlo do slijeganja tla, a time i izdizanja postojeće saobraćajnice i onemogućavanja normalnog pristupa apelantovim objektima. Također, naveo je da je tada bilo konstatirano da će predmet biti vrlo brzo riješen zbog toga što će se zbog slijeganja terena predložiti rušenje objekta i obeštećenje vlasnika, te je zaključio da okolnost da kuća tada nije srušena i da je apelant koristio predmetne objekte i koristi ih i danas nema utjecaja na pravilnost osporene odluke. Pored toga, naveo je da apelantova tvrdnja da mu kontinuirano traje šteta na stambenim objektima za koje je primio i naknadu i zamjenske stanove koje su on i njegov sin otkupili i postali vlasnicima, ne može utjecati na drugačiju odluku, kao i da je drugostepeni sud dao razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi u predmetnom postupku pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu načinili nikakvu povredu pravila postupka, ali da su na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. U vezi s tim, apelant navodi da je tek u predmetnom postupku utvrđeno da je predmetni objekt neupotrebljiv, te da je razlog tome slijeganje zemljišta zbog eksploatacije solnog ležišta, za čiju štetu odgovaraju tuženi i da je utvrđen konačni obim nastale štete, dok je sve što se prije toga dešavalo među parničnim strankama bilo u domenu dogovora u vezi sa reguliranjem imovinskopravnih odnosa vezano za gradnju puta, a ne po osnovu naknade štete, kako to, po apelantovim tvrdnjama, stoji u aktu od 3. novembra 1989. godine. Shodno tome, apelant smatra da je neprihvatljivo stanovište redovnih sudova da je konačna visina štete utvrđena 1992. godine i tvrdi da je šteta na objektu nastajala i nakon toga, a traje i danas.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore i navode, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore i navode dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Osim toga, apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović