Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/09 (V. M.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2187/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2187/09, rješavajući apelaciju Valerije Mikulić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Valerije Mikulić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000584 08 Rev od 30. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001 364 od 4. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000584 05 P od 29. kolovoza 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Valerija Mikulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Ana Kožulj, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 9. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000584 08 Rev od 30. travnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001 364 od 4. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000584 05 P od 29. kolovoza 2007. godine. Apelantica je 2. listopada 2009. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 000584 05 P od 29. kolovoza 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001 364 od 4. prosinca 2007. godine, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tuženi Hotel „Ero“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 21.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da joj na ime naknade za tuđu njegu i pomoć isplati iznos od 1.500,00 KM počevši od 24. siječnja 2005. godine pa do konačne isplate, kao i da joj plati troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom apelantica je obvezana tuženom platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.920,00 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da se apelantica 29. travnja 2004. godine okliznula na izlazu iz Hotela „Ero“ i zadobila teške tjelesne povrede, uslijed kojih je došlo do umanjenja njezine životne aktivnosti, trpljenja boli i straha i potrebe za tuđom njegom i pomoći. Međutim, konstatirao je da je u konkretnom slučaju sporno odgovara li tuženi za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 173. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je u konkretnom slučaju sporno može li se izlaz iz Hotela „Ero“ smatrati opasnom stvari. U vezi s tim, istakao je da opasne stvari predstavljaju stvari koje po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavljaju povećanu opasnost od nastanka štete za okolinu zbog čega ih treba nadzirati sa povećanom pažnjom, te je zaključio da pločnik ispred hotela na kojem je apelantica pala po navedenim kriterijima ne predstavlja opasnu stvar. Dalje, naveo je da činjenica da je u momentu štetnog događaja padala kiša podrazumijeva povećanu klizavost pločnika, ali da to pločnik ne čini opasnom stvari. Također, konstatirao je da je u odnosu na izgled mjesta štetnog događaja apelantica izjavila da se radi o asfaltnoj površini sa blagom nizbrdicom i da je asfalt prekriven masnim mrljama i klizav, dok su svjedokinje Snježana Malić i Maja Lukenda suglasno potvrdile da je ulaz u hotel, gdje je došlo do pada, prekriven hrapavim pločama, te da je svjedokinja Gordana Puljić izjavila da je prekriven hrapavom asfaltnom površinom. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da nitko od svjedoka nije potvrdio apelantičine navode da je na mjestu pada asfaltna površina bila pokrivena masnim mrljama, što bi, po mišljenju tog suda, eventualno predstavljalo posebne okolnosti na temelju kojih bi se taj dio ispred hotela mogao smatrati opasnom stvari. Zbog toga je Općinski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa člankom 126. istog Zakona ocijenio da su predmetni apelantičini navodi neutemeljeni. Također, Općinski sud je konstatirao da tuženi nije odgovoran za nastalu štetu ni po osnovu krivice u smislu članka 158. ZOO-a, ocijenivši da apelantica u tijeku postupka nije dokazala namjeru ili nepažnju tuženog, odnosno je li na mjestu štetnog događaja bilo masnih naslaga i eventualni propust tuženog da očisti masne naslage, kao i da je neutemeljena njezina tvrdnja da sam prolazak automobila i ispuštanje gasova prouzrokuje masne naslage i klizavost asfaltne površine. Pored toga, istakao je da nije posebno ocijenio nalaz vještaka medicinske struke koji se odnosi na posljedice zadobivenih povreda, odnosno dokazivanje visine štete, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je apelantičina žalba neutemeljena i da je prvostupanjska presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je tom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu učinjene povrede pravila parničnog postupka na koje je ukazala žalba, niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001 364 od 4. prosinca 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 P 000584 08 Rev od 30. travnja 2009. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer i po ocjeni Vrhovnog suda, asfaltni pločnik ispred hotela „Ero“ ne predstavlja opasnu stvar i kada je mokar od padanja kiše, te da apelantica u tijeku postupka nije dokazala da je na asfaltnom dijelu na kojem je pala bila masna mrlja ili bilo kakva druga prepreka koja je u uzročnoj vezi sa štetom za koju bi bio odgovoran tuženi.

6. Apelantica smatra da je pobijanim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo uslijed čega joj je povrijeđeno pravo pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da prostor na kojem je pala ne predstavlja opasnu stvar i tvrdi da je u konkretnom slučaju tuženi trebao odgovarati prema načelu objektivne odgovornosti. Također, navodi da se sudovi nisu osvrtali na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Damira Juge.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2187/09 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio