Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2210/09 (T. S.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2210/09, rješavajući apelaciju Toše Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Toše Samardžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000160 od 16. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000212 od 26. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-

403/01 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Toše Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, koga zastupa Akif Hodžić, advokat iz Živinica, podnio je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000160 od 16. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000212 od 26. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-403/01 od 20. novembra 2006. godine. Apelant je 26. novembra 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj P-403/01 od 20. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000212 od 26. oktobra 2007. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Općina Živinice – Sekretarijat za raseljena i izbjegla lica Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena), isplati iznos od 12.305,65 KM na ime naknade štete zbog oštećenja na kući koja se nalazi u ulici Maršala Tita broj 23 u Živinicama, i zbog nestalih stvari, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. jula 2001. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 4.007,69 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant bio vlasnik predmetnog objekta, „a na kojem se i danas vodi“, ali da je prodavao kuću i drugim osobama, kao i da je predmetnu kuću na kraju kupio Jozo Banović, koji se uselio u tu kuću i renovirao je. Također, naveo je da je nesporno da je Vojna policija bila u predmetnom objektu u periodu od 1992. do 1997. godine, kada je taj objekt preuzela tužena, kao i da, niti prilikom ulaska Vojne policije u predmetni objekt, niti prilikom predaje objekta tuženoj od Vojne policije, nije sačinjavan zapisnik. Međutim, Općinski sud je konstatirao da apelant nije dokazao spornu činjenicu kakve i koje stvari su se nalazile u predmetnoj kući i da su te stvari nestale. Također, navedeno je da apelant nije dokazao činjenicu da je prije ulaska Vojne policije u kuću 1992. godine posjedovao stvari koje je naveo u svom iskazu, niti kada je kuća bila oštećena i ko ju je oštetio. Shodno tome, Općinski sud je, u smislu člana

126. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kao u izreci presude.

4. Kantonalni sud je u svojoj presudi, koju je donio nakon održane rasprave pred tim sudom, naveo da je apelant svoje potraživanje iznosa od 12.305,65 KM na ime naknade štete zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke Hajrudina Sarajlića. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da iz pismenog nalaza tog vještaka od 21. oktobra 2005. godine i iz njegovog usmenog izjašnjenja na raspravi održanoj pred tim sudom slijedi da se taj vještak pri davanju nalaza isključivo rukovodio sadržajem spisa Općinskog suda broj R1-191/01 i sadržajem zapisnika tužene od 6. jula 2001. godine, te da se nalaz tog vještaka odnosi na procjenu oštećenja unutrašnjeg dijela predmetnog stambenog objekta i procjenu vrijednosti pokretnih stvari koje su bile zatečene u tom objektu prema konstatacijama u spisu Općinskog suda broj R1-191/01 i zapisniku tužene od 6. jula 2001. godine. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za potraživanje naknade štete zbog oštećenja unutrašnjosti predmetnog stambenog objekta. Naime, utvrdio je da iz apelantovog iskaza, kao i iskaza svjedoka Joze Banovića, datih i prilikom ponovnog saslušanja na raspravi pred tim sudom, proizlazi da je apelant prodao predmetni stambeni objekt Jozi Banoviću ubrzo nakon što mu je taj stambeni objekt vraćen u posjed, te da prije prodaje objekta nije vršio bilo kakva novčana ulaganja radi otklanjanja oštećenja unutrašnjosti objekta, o kojima se izjašnjavao vještak Hajrudin Sarajlić. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da nije došlo do umanjenja apelantove imovine, što bi predstavljalo štetu u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega apelant ne može potraživati naknadu te štete, niti je može potraživati u smislu člana 185. ZOO-a, jer više nije vlasnik predmetnog stambenog objekta.

5. Kantonalni sud je zaključio da je, suprotno tvrdnji žalbe, neosnovan i dio apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog oštećenja pokretnih stvari, budući da je i taj zahtjev zasnovan samo na nalazu vještaka ekonomske struke Hajrudina Sarajlića, koji je taj vještak, vezano za pokretne stvari, dao isključivo na osnovu sadržaja spisa Općinskog suda broj R1-191/01 i sadržaja zapisnika tužene od 6. jula 2001. godine, te koji samo dokazuju činjenicu da su određene pokretne stvari zatečene u predmetnom stambenom objektu, a ne i činjenicu da su te stvari u apelantovom vlasništvu. Također, Kantonalni sud je naveo da i sam apelant, prilikom ponovnog saslušanja u svojstvu parnične stranke pred tim sudom, nije potvrdio da su zatečene oštećene pokretne stvari, čiju procjenu je dao vještak ekonomske struke u svom nalazu, apelantove stvari. Osim toga, Kantonalni sud je konstatirao da je apelantov tužbeni zahtjev glasio na naknadu štete za nestale a ne za oštećene stvari, dok se vještak ekonomske struke Hajrudin Sarajlić, na čijem nalazu je apelant konačno zasnovao zahtjev za naknadu ovog vida štete, nije uopće izjašnjavao o vrijednosti nestalih stvari, niti je apelant tokom postupka zahtijevao da se vještak izjasni i na ove okolnosti. Shodno navedenom, ocijenivši da apelant nije u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev za naknadu štete zbog nestalih stvari, Kantonalni sud nije ni taj njegov zahtjev prihvatio kao osnovan.

6. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000212 od 26. oktobra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-08-000160 od 16. aprila 2009. godine.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da pri utvrđenoj činjenici da apelant prije prodaje kuće nije izvršio bilo kakva novčana ulaganja u smislu saniranja oštećenja, i po ocjeni tog suda nije došlo do štete u smislu člana 155. ZOO-a, te je istakao da je za svoju odluku o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora drugostepeni sud dao jasne, pravilne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. Također, konstatirao je da je, protivno stanovištu revizije, irelevantna činjenica da je apelant bio vlasnik kuće u vrijeme podnošenja tužbe (27. jula 2001. godine), pri utvrđenoj činjenici da je apelant, nakon što mu je kuća vraćena (6. jula 2001. godine) prodao tu kuću, a prije toga nije učinio bilo kakve izdatke u vezi sa oštećenjem kuće. U vezi s tim, naveo je da prema materijalnom pravu obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine oštećenog nastaje tek kada oštećeni učini izdatak, ili prije učinjenog izdatka, ako je izvjesno da će izdatak biti učinjen.

8. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je tačno da je prodao predmetnu kuću Jozi Banoviću i da prethodno nije vršio opravke u kući, ali da je isto tako tačno da je u predmetnom postupku utvrđeno da je pričinjena šteta na kući. Apelant smatra da nije morao prethodno otkloniti nastalu štetu da bi imao pravo na njenu naknadu. Također, ističe da je predmetnu kuću prodao za znatno manji iznos kupcu Jozi Banoviću, upravo zbog toga što je bila jako oštećena, čime je pretrpio u tužbi potraživanu štetu, kao i da su njegova navedena ustavna prava povrijeđena time što mu ta šteta nije dosuđena.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2210/09 (T. S.) | Sudska praksa | Aktio